Boro Kontić poprilično je samozatajna ličnost. Iako ova konstatacija na prvi pogled izgleda pomalo čudno, jer je Kontić javno angažirani intelektualac te višedecenijski ugledni pripadnik sarajevskog kulturijata, u kontekstu njegovog stvarnog značaja za kulturnu i političku scenu glavnog grada BiH, gdje figurira kao siva eminencija fine gradske raje te spiritus movens mnogih kulturno-političkih trendova, Kontićevo lik i djelo bili su doista nedovoljno rasvijetljeni, barem za širu javnost.

Iako je Kontić u toku svoje duge karijere bio autor radijske emisije Primus, u okviru koje je nastala Top lista nadrealista, glavni urednik Omladinskog programa Radija Sarajevo, kasnije i glavni urednik Drugog programa Radija Sarajevo, predsjednik Nezavisne unije profesionalnih novinara BiH..., ipak je najzanimljivija njegova dugogodišnja funkcija direktora “Media centra”, specijaliziranog za edukaciju novinara, medijska istraživanja i digitalizaciju štampe. Upravo je takva pozicija medijskog “tajkuna” zaslužna za Kontićev višedecenijski utjecaj na ovdašnje medije i javnost jer je na taj način direktno utjecao na profesionalnu edukaciju uglavnom mladih novinara, koji su uz zanatske vještine u Kontićevom centru redovno usvajali i njegove partikularne ideološke i političke vrijednosti i svjetonazore. Rezultate valjda svi znamo.

DAVNO NAUČENO GRADIVO

Stoga je bilo pomalo antiklimaktično što ova Kontićeva uloga svojevrsnog kadrovskog baštovana, koji je jedan od odgovornijih za toliko mnogo ovdašnjeg medijskog cvijeća zla i ostale flore, od običnih smrdibaba preko gljiva ludara pa sve do ljudožderki, nije bila tema njegovog gostovanja na Face TV-u kod samoproglašenog medijskog cara Senada Hadžifejzovića, jednog iz plejade nekadašnjih Kontićevih šegrta. Umjesto toga, Kontić je došao da promovira biografiju Zdravka Grebe koju je napisao, no završio je komentirajući političku situaciju. Nažalost, ili nasreću, time je Kontić raspršio dobar dio mistike koja ga okružuje jer se pokazao više kao stereotipni i stereotipno dosadni pripadnik ovdašnje jugonostalgične intelektualne ljevice čiji su stavovi, predrasude i svjetonazori bili prevaziđeni još početkom ovog milenija, a manje kao neka ozbiljna “sjenka iza prijestola”.

Kontić je tako ponavljao ono što smo valjda do sada hiljadu puta čuli od pripadnika intelektualnog miljea kojem pripada. Situacija u BiH je katastrofalna decenijama, život je nenormalan i grozan, sve je očaj i propast, a za takav “untergang” su krive – a ko drugi već “nacionalne stranke”, tačnije “tri režima”. Također, prema Kontiću, na vlasti su ljudi koji to “ne zaslužuju” jer nemaju “kapacitete”. Naravno, u jednom demokratskom društvu jedini koji može reći da li neka stranka ili pojedinac zaslužuju biti na vlasti, ma kakvi im stvarni kapaciteti bili, jeste glasačko tijelo. Ono je, a ne Boro Kontić i njegovi ljevičarski medijski hajduci, krajnji arbitar koji daje ili uskraćuje legitimitet nekoj vlasti. Glasačko tijelo može naravno griješiti, može biti i obmanuto tokom jednog ili dva izbornog ciklusa, ali u kontekstu onoga što zaista želi ne može biti obmanjivano sve vrijeme, u našem slučaju tri decenije. Činjenica da Bošnjaci, Srbi i Hrvati decenijama biraju one koji biraju pokazuje mentalitet, karakter, vrijednosti i političku kulturu svakog od ova tri naroda te svjedoči i razlikama među njima. A to što sredina u kojoj Kontić živi već decenijama glasa za ljude i politike koje Kontić prezire manje govori o toj zajednici, njenim vrijednostima i kapacitetima političara koje bira a više o Kontićevoj želji da većini nametne svoje manjinske svjetonazore.

Za razliku od uobičajenih žalopojki takvoga tipa Kontićeva tužbalica ponešto evoluira jer on ne samo da dijagnosticira političku bolest već nudi i lijek, pravu panaceju, u obliku, vjerovali ili ne, tragikomičnog sarajevskog režima “Trojke”. Za Kontića ta skupina neodgovornih i nesposobnih diletanata, ta odrođena frankenštajn-koalicija NiP-a, Naše Stranke i SDP, ta politička mijazma predstavlja dašak svježeg vjetra! Za njega su ti ridikuli ustvari lučonoše nekakve progresivne promjene i paradigme, pokretači procesa izlaska iz “nacionalnog tora”, i to u takvoj mjeri da će jednom konačno “prestati biti važno kako se zovete”. Pošto je u Bosni i Hercegovini oduvijek bilo važno kako se zovete, te će zauvijek i biti, Kontićeva očekivanja od “Trojke” su zaista monumentalna, a najavljene promjene tektonske.

CAR PARE I MAGLE

Šalu na stranu, nije jasno kako je inače dobro obaviješteni Boro Kontić uspio povezati ekstremni kozmopolitizam s korumpiranim i nesposobnim nipotističkim režimom “Trojke”, tim više što u tom političkom trijumviratu većinu čine stranke (Naša stranka i NiP) koje otvoreno podržavaju HDZ-ov koncept legitimnih i nelegitimnih predstavnika. Ovaj Kontićev rezon groteskniji je time što je povod Kontićevog gostovanja kod Hadžifejzovića bila promocija njegove biografije Zdravka Grebe, kojeg Kontić veliča kao nekoga ko je prvi i proročanski problematizirao pojam konstitutivnosti i legitimnog predstavljanja. Nedosljednost i nelogičnost Kontić je demonstrirao i u nastavku emisije, uglavnom udovoljavajući nasrtljivim sugestijama Senada Hadžifejzovića, koji je pošto-poto priželjkivao te na kraju i uspio da mu veliki meštar Kontić potvrdi opsesivne teze o vladavini tri “nacionalistička režima”.

Naravno, nemoguće je ne primijetiti značajnu dozu malicioznosti u Kontićevom nastupu jer Boro Kontić nije glup, neobrazovan, a pogotovo politički neupućen čovjek te odlično zna da ne postoje nekakva tri podjednaka režima koja eto uništavaju BiH. Kontić je jedan od onih koji zastupaju već poznatu tezu da sve ono dobro što danas imamo, poput slobode mišljenja, govora, medija, okupljanja, političkog izbora i ideologije i tome slično, imamo UPRKOS, a ne ZAHVALJUJUĆI “nacionalističkoj” politici. A upravo je ta navodna nacionalistička politika, naravno bošnjačka i ona koja sarajevocentričnog Kontića ustvari i ponajviše žulja, zaslužna za uvođenje, zaživljavanje, a zatim i opstanak doslovno sve i jedne demokratske tekovine koju Kontić danas slobodno uživa.

Upravo zahvaljujući jednom od tih “režima”, Kontić ima slobodu da u Sarajevu osniva agitprop medija centre, valja budalaštine u medijima, vodi subverzivne medijske kampanje i sve u svemu djeluje u skladu sa svojim ideološkim i političkim uvjerenjima, ukratko, ima slobodu da radi sve ono što apsolutno nije smio ni zamiliti u zlatno doba Jugoslavije i njenog totalitarnog režima te ono što neki njegov fiktivni pandan, nazovimo ga Ramiz Defterović, danas ne može ni pomisliti raditi u Banjoj Luci. To je možda najodvratnije licemjerstvo ideologije kojoj Kontić pripada jer se pod parolom osvajanja izgubljene slobode decenijama uporno pokušava ukloniti, ne samo s vlasti već iz javnog života, navodne bošnjačke “nacionaliste” koji i jesu donijeli slobodu ovom društvu a vratiti poražene totalitariste i njihove vrijednosti.

Istu vrstu ideološki obojenog revizionizma Kontić pokazuje i kada tretira historijske teme pa tako, recimo, tvrdi da su četnici “hametice poraženi” 1943. godine te dokrajčeni 1945. godine, a što nažalost jednostavno nije istina. Ova čudnovata neupućenost Kontiću služi kako bi se glasno čudio odakle i kako su se četnici pojavili nakon “pedeset godina ilegale”, a što je ustvari Kontićev pokušaj da odgovornost za agresiju i genocid preusmjeri sa srpskog političkog mainstreama, naročito srbokomunizma, na marginalnu četničku ideologiju koja je tek jedna od mnogih manifestacija i artikulacija (veliko)srpske političke misli. Naravno, “četnici” se nisu pola stoljeća krili u šumama već su ili živjeli među nama, budući da su krajem Drugog svjetskog rata masovno prešli u partizane, ili je njihov svjetonazor živio u glavama srpskih sugrađana. Isto mu ga dođe. Za sve ono što se desilo devedesetih daleko su odgovorniji nekadašnji srpski članovi Saveza komunista Jugoslavije, dojučerašnji drugovi funkcioneri i oficiri, a ne nekakvi bradati četnici iz šume. Uostalom, Sarajevsko-romanijski korpus tzv. VRS jedva da je mogao sakupiti ojaču četu istinskih pripadnika četničkog pokreta, ali je zato imao desetine hiljada Srba, bivših stanovnika Sarajeva i dojučerašnjih pravovjernih komunista koji su drage volje opsjedali grad i ranjavali, silovali i ubijali svoje dojučerašnje komšije.

OPASNI MANJAK MUDROSTI

Sve ovo Kontić jako dobro zna no pedala bajke o hronično potkapacitiranim ljudima na vlasti, nekakva tri nacionalizma i četničkom vaskrsnuću kako bi abolirao moralno bankrotiranu političku ideologiju koju baštini, a koja je doživjela brodolom početkom devedesetih, te istovremeno demonizirao ideju koja je odbranila državu i izgradila demokratsko društvo. To nije samo intelektualno nepoštenje već pokazuje i prevratničke ambicije na polju medija, kulture, historije politike, otvoren pokušaj sakrivanja ili reinterpretiranja činjenice kako bi se mijenjala i sama stvarnost.

U tom kontekstu se može tumačiti i Kontićeva biografija Zdravke Grebe, koja, sudeći po tome kako je sam Kontić predstavlja, treba poslužiti ne samo reafirmaciji Grebinog lika i djela već i političkih razmišljanja. Kontić uzdiže Grebu u sam vrh političkih zaslužnih ličnosti Bosne i Hercegovine, pokušavajući ga predstaviti ne samo kao “šezdesetosmaša” već i kao ideološkog praoca disidentstva današnjim političkim vrijednostima, te tako putem njega legitimizirati i vlastohlepna prevratnička politička stremljenja ovdašnjih ljevičara. Srećom stvarni Zdravko Grebo je bio daleko racionalnija ličnost što pokazuje i anegdota koja se može pročitati u tekstu Kristijana Ivelića, kolumniste i književnog kritičara. U tekstu "Postjugoslavenski rekvijem" objavljenom na portalu Tačno. net, Ivelić, u ratu pripadnik specijalne jedinice policije MUP-a RBiH kojom je komandovao Dragan Vikić, piše o poznatim događajima iz aprila 1992. godine te "propuštenoj prilici" da se navodno "zaustavi rat".

Kako piše Ivelić, samoprozvani "svenarodni bosanskohercegovački parlament" te "brojni članovi UJDI-a" (organizacije čiji su se članovi u Hrvatskoj protivili tamošnjoj samostalnosti) navodno užasnuti ne samo "Miloševićevom pojavom" već i "pogubnim učincima vladavine tronacionalne koalicije" pokušavali su formirati pučističku Vladu nacionalnog spasa BiH kako bi "zaustavili rat" ili bolje rečeno ukinuli demokratiju u Bosni i Hercegovini. O kakvim se sumanutim planovima radilo pokazuje i to da su ovi "Fini Gradski Prevratnici" planirali zabraniti rad nacionalnih stranaka i pohapsiti im predsjednike, pokrenuti proces "rekonsturiranja BiH" (šta god to značilo), te možda najbudalastije od svega, pozvati JNA da se očituje te interveniše u korist ove u suštini komunističke kontrarevolucije! Premijer takve neokomunističke vlade je trebao biti niko drugi već Zdravko Grebo dok bi ostatak vlasti činili Bogić Bogićević, Raif Dizdarević, Nijaz Duraković, Ugljaša Uzelac i ostali viđeniji drugovi. Kako tvrdi Ivelić, čak je i Dragan Vikić, komandant jedine istinski profesionalne oružane jedinice u Sarajevu u to vrijeme izrazio podršku ovom nedemokratskom državnom udaru te poručio Grebi "Zdravko, do tebe je. Ja čekam sa momcima, ti reci i mi završavamo što treba!"

Srećom za razliku od Ivelića, koji i danas žali za "propuštenom prilikom", te Kontića koji pokazuje sličnu sklonost nametanja svojih svjetonazora kao stava "tihe većine", Grebo se pokazao kao daleko zrelija ličnost (“rezignirani legalist”, kako ga naziva Ivelić) kojoj je bilo jasno da bi prevrat i udar na demokratiju ne samo bio potpuno ignoriran na 95 posto prostora Bosne i Hercegovine, naročito u srpskim i hrvatskim sredinama, već bi legitimizirao propagandu o ugroženosti srpskog naroda u BiH, legalizirao intervenciju velikosrpske JNA, doslovno poništio stečenu samostalnost Bosne i Hercegovine, o cjelovitosti da i ne govorimo, te vjerovatno doveo do istinskog građanskog rata u Sarajevu. No od nekadašnjeg racionalnog i umjerenog Grebe Kontić danas pravi ličnost čije misli i izjave oduševljeno preporučuje notorni (auto)šovinist i politički ekstrem Tarik Haverić. Opet reinterpretacija i revizionizam.

Od aprila 1992. do danas je prošlo ravno 30 godina, desili se agresija i genocid, svijet se promijenio, planeta se okrenula toliko puta a naši vajni ljevičari poput Bore Kontića i dalje nisu ništa mudriji. I dalje odriču legitimitet onoj vlasti koja im se ne sviđa iako za nju glasa većina građana, i dalje subverzivno djeluju, i dalje proizvode medijsku kakofoniju koja ne služi objektivnom informiranju već reinterpretaciji stvarnosti, i dalje aktivno ometaju razvoj društva i države. Jedino u čemu su bili i ostali zaista uspješni jeste proizvodnja ideoloških klonova na polju medija, kulture i politike, čime se osigurali još nekoliko decenija društvene stagnacije i političke nestabilnosti, upravo ono protiv čega se navodno bore. Boro Kontić se razotkrio kao tipični nasljednik takve subverzivne i nedemokratske intelektualne i političke baštine.