Bogomili u vrijeme bana Kulina

Najveći problem na koji nailaze istraživači srednjovjekovne bosanske historije predstavlja nedostatak historijskih izvora. Međutim, kada ima dovoljno izvora za proučavanje pojedinih problema, onda slijedi još teži zadatak, a to je ispravno tumačenje historijskih izvora. Takav je slučaj s Bilinopoljskom izjavom iz 8. aprila 1203. godine. Ovo je izuzetno značajan izvorni tekst za proučavanje bosanske vjerske historije, koji su mnogi autori interpretirali na različite načine.

Presudan događaj u istraživanju historije bosanskih bogomila i Bilinopoljske izjave desio se publiciranjem kapitalne studije Franje Račkog Bogumili i patareni u Zagrebu 1869. godine. Na osnovu rezultata ovih istraživanja, uz argumentirano mišljenje, stvorio je dobar temelj za svako buduće istraživanje u vezi s ovim pitanjima. Analizirajući Bilinopoljsku izjavu, utvrdio je da je riječ o patarenima, a ne o članovima Istočne crkve, kako su neki mislili. Za bana Kulina smatra da je bio pravovjeran kršćanin i da je odan rimskom papi. Veliča uspjeh pape Inoćentija III kako je bez velikog napora i za kratko vrijeme u Bosni uspio da suzbije krivovjerje, umanjujući pri tome sposobnost bana Kulina.

Ćiro Truhelka u svom radu Bosanska narodna (patarenska) crkva iznosi mišljenje da su pripadnici Crkve bosanske redovnici koji su stoljećima živjeli bez višeg nadzora, te su zanemarili samostansku disciplinu i redovničke dužnosti. Po njegovom mišljenju, mjesto održavanja sabora, Bilino polje, nalazi se pod gradom Visokim. Anto Babić u studiji Bosanski heretici smatra da su bosanski heretici koji su učestvovali na saboru na Bilinom polju ustvari bosanski bogomili, koji su svoje vjerovanje zasnivali na manihejskom učenju, kao i heretici iz drugih zemalja. Za razliku od njega, Sima Ćirković tvrdi da zastupnici zajednice na Bilinom polju nemaju veze s heretičkom Crkvom bosanskom, nego da su to monasi reda svetog Vasilija.

U svojoj doktorskoj disertaciji Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku Franjo Šanjek smatra da akt bilinopoljske izjave ne daje stvarnu sliku vjerovanja i društveno hijerarhijskih struktura bosanskih krstjana jer se radi o službenom spisu, sastavljenom prema uobičajenim kancelarijsko-pravnim formulama. Kao i Rački, tako i on veliča uspjeh pape kako je s lahkoćom privolio bosanske krstjane da se odreknu krivovjerja.

Već odavno postoje tendencije da se bosanski bogomili prikažu kao katolici ili pravoslavni, odnosno da oni uopće nisu bili heretici. I danas postoje pojedinci kojima nije stalo do historijske istine, nego pod utjecajem određene ideologije nastoje da historijske događaje prikažu onako kako to njima odgovara. Vrlo često historičari u svojim radovima Bilinopoljsku izjavu iz 8. aprila 1203. godine nazivaju akt abjuracije, što je pogrešno, a znači čin odricanja. Pravi naziv ovog historijskog izvora na latinskom jeziku glasi „Confessio Christianorum Bosnensium“, a prevedeno na bosanski jezik to znači priznanje ili ispovijest „kristijana bosanskih“.

Da bismo bolje shvatili i pravilno protumačili Bilinopoljsku izjavu, neophodno je da nešto kažemo o banu Kulinu, za čije je vladavine i nastao ovaj dokument. Ban Kulin predstavlja jednu od najmarkantnijih ličnosti u burnoj hiljadugodišnjoj prošlosti bosanske države. Samostalno je vladao srednjovjekovnom Bosnom od 1180. do 1204. godine. Bio je odličan državnik i vojskovođa, zahvaljujući čemu je proširio granice bosanske države, koje su se prostirale deset dana hoda i više. Za vladavine bana Kulina Bosna je doživjela privredni prosperitet, a posebno je bila razvijena trgovina, što nam svjedoči trgovački ugovor koji je sklopio 29. augusta 1189. godine s Dubrovčanima.   

Pored ekonomskog značaja, povelja bana Kulina ima još veći državno-pravni značaj, jer je to prvi međunarodni akt srednjovjekovne Bosne s nekom drugom državom, Dubrovačkom općinom. U drugoj polovini 12. stoljeća u većem dijelu Evrope dolazi do jačanja heretičkog pokreta, što je bio slučaj i s Bosnom. Rimskom papi nisu smetali heretici sve dok nisu počeli da ugrožavaju pozicije Katoličke crkve. Papstvo je u tom periodu bilo na vrhuncu svoje moći na čelu s papom Inoćentijem III (1198–1216), pa je odlučilo da se bori protiv heretika, a često se služilo i oružanom silom.

Heretičko učenje ili manihejstvo ima svoje korijene na istoku u Perziji, a pod različitim imenima proširilo se na velikom prostoru od Male Azije sve do Pirineja. Svoje najjače uporište imalo je u srednjovjekovnoj Bosni, gdje je većina Bošnjana, na čelu s banom, ispovijedala bogomilsko učenje.   

Postoje različiti nazivi za sljedbenike dualističkog učenja, kao što su: katari, patareni, bogomili, valdenzi, albigenzi, maniheji, kutugeri... U srednjovjekovnoj Bosni koristio se naziv Crkva bosanska, a njeni pripadnici nazivali su sami sebe kristijani, naša vjera, naš zakon. U historijskoj literaturi najčešće se koristi naziv bogomili. Krajem 12. stoljeća bogomilstvo je imalo veliki broj pristalica u Bosni. Zetski vladar Vukan je, da bi stekao naklonost pape Inoćentija III, napisao mu pismo 1199. godine, kojim optužuje bana Kulina da ispovijeda krivovjerje zajedno s 10.000 Bošnjana. I u susjedstvu Bosne, u gradovima Splitu i Trogiru, bilo je heretika. Splitski nadbiskup Bernard protjerao je dosta patarena iz Splita i Trogira, a ban Kulin ih je primio u Bosnu i pružio im sigurno utočište. Zato je papa Inoćentije III uputio pismo ugarskom kralju Emeriku u kojem traži od kralja da silom protjera heretike iz Bosne.   

Budući da je ban Kulin bio odličan diplomata, on je sve optužbe odbio tako što je izjavio da smatra osumnjičene ljude u njegovoj zemlji da su pravovjerni katolici, a ne heretici. Da bi skinuo tu sumnju, poslao je u Rim jednu delegaciju da se ispita njihovo vjerovanje. Zatim je papa, prema Kulinovom traženju, uputio u Bosnu svog legata Ivana Kazamarisa da ispita vjerovanje Bošnjana. Papski legat je početkom 1203. godine boravio u Bosni, gdje je utvrdio da se učenje koje ispovijedaju Bošnjani ne slaže sa službenim učenjem Polje crkve. Nakon toga je došlo do Sabora na Bolinom (Bilinom) Polju u Zenici 8. aprila 1203. godine, kada su velikodostojnici Crkve bosanske izjavili da će ubuduće slijediti učenje Katoličke crkve.

Bilinopoljska izjava predstavlja dragocjen historijski dokument koji nam pomaže da bolje razumijemo vjerske prilike u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, a danas se nalazi u Vatikanskom arhivu. Na osnovu nje možemo upoznati glavne karakteristike vjerskog učenja i vjerske prakse bosanskih bogomila. Ovu su izjavu dali i potpisali „starješine (priori) onih ljudi, koji se dosada navlastito nazivasmo povlasticom kršćanskog imena na bosanskom zemljištu“ u prisustvu papskog kapelana Ivana Kazamarisa i pred banom Kulinom zaštitnikom i gospodarom Bosne. Ovdje su priori imali ulogu predstavnika svih sljedbenika Crkve bosanske, a kojih je, prema optužbama zetskog vladara, bilo preko deset hiljada, što za to vrijeme predstavlja ogromnu snagu. Tu je bio prisutan i ban Kulin, gdje se spominje kao zaštitnik njihov i gospodar Bosne, što nam svjedoči da je Bosna bila samostalna država, za razliku od nekih historičara kao što su Sima Ćirković, Vladimir Ćorović, Vjekoslav Klaić, koji nastoje da prikažu bana Kulina kao stranog vazala.

Oni su dali obećanje da će poštovati odredbe i izvršavati zapovijedi rimske crkve, da će svoj život i ponašanje uskladiti s njenim propisima, obavezujući se za sve od njihove družbe. Kao dokaz da više neće slijediti krivovjerje, zajamčili su svojim posjedima i cjelokupnim imetkom. Zatim, izjavljuju da odustaju od raskola (šizme) i priznaju primat Rimske crkve i pape. Iz drugih historijskih izvora poznato je da su bosanski bogomili smatrali da je samo njihova crkva prava Božija crkva, a da je Rimska crkva osuđena i odbačena iz kršćanstva. Također, sebe su smatrali nasljednicima apostola, a jedan između njih bio je zastupnik Isusa Krista i nasljednik sv. Petra. Dalje obećavaju da će u svim mjestima u kojima se nalaze samostani braće imati bogomolje, te se u njima zajednički javno sastajati na pjevanje propisanih časova. U svim crkvama imat će oltare i križeve i čitat će knjige kako Novog, tako i Starog zavjeta. Naime, bogomili do tada nisu imali crkava jer su svoje molitve mogli obavljati u običnim kućama za razliku od Rimske crkve, koja je to isključivo obavljala u crkvama.  

Osuđivali su materijalno građene crkve koje su nazivali sinagogama Satane, a smatrali su da oni koji se u njima klanjaju Bogu čine idolopoklonstvo. Prezirali su krst tako što su ismijavali njegovo obožavanje jer je to predmet na kojem je ubijen Isus Krist. Navodili su primjer u kojem je cjepanicom ubijen sin nekog čovjeka i da nakon toga on obožava tu cjepanicu kojom je ubijen. Vjerovali su da Isus Krist nije lično razapet, nego je to bio neki iluzorni lik, te su u ovom pogledu djelomično se slagali s Kur'anom. Ne priznaju Stari zavjet u cjelini nego samo neke njegove dijelove. Dalje obećavaju da će: u svim mjestima imati sveštenike, uz bogomolje imati groblja u kojima će se kopati, najmanje sedam puta godišnje pričešćivati, održavati postove crkvom određene od starijih obzirno zapovijedane.

Iz ovoga možemo spoznati da bosanski bogomili nisu imali sveštenike koji su držali mise, vršili ispovijed i dijelili pokajanje jer su odbacivali sakramente pričesti, potvrde, pokajanja. Što se tiče posta, to im nije bilo teško prihvatiti, jer je bogomilski post bio strožiji, mnogo su dana provodili u postu pa im je to davalo smiren i blijed izgled. Obećavaju da neće primati u svoju sredinu oženjenog ili udatu, osim ako se oboje obavežu na uzdržavanje. Žene će biti odijeljene od muškaraca u spavaonicama i blagovaonicama, čak će se zabraniti svaki razgovor između njih da to ne bi izazvalo kakvu sumnju.  

Inače, brak kod Bošnjana je po mnogo čemu interesantna i specifična pojava u srednjem vijeku. Prilikom sklapanja braka Bošnjani su uzimali žene pod jednostavnim uvjetom „ako mi budeš dobra i vjerna“. Za razliku od Rimske crkve, koja nije dozvoljavala razvod braka, Bošnjani ne samo da su dozvoljavali razvod braka nego je to bila česta pojava. Bosansko shvatanje braka toliko je bilo rašireno da se čak javlja i u susjednim zemljama. Kasnije, posebno za vrijeme kralja Stjepana Tomaša (1443–1461), koji je vršio nasilno pokrštavanje, Bošnjani su se teško odricali upravo tog običaja. U tekstu izjave starješine bosanskih bogomila obavezuju se da ubuduće neće primati među sebe ni jednog maniheja ili nekog drugog krivovjerca. Kao što se od drugih svjetovnih ljudi razlikuju načinom života i ponašanjem, tako će se razlikovati i odjećom, koja će biti zatvorena, bezbojna, duga do gležanja. Ovo je vrlo važan podatak koji nam svjedoči o bliskim kontaktima bosanskih bogomila s drugim heretičkim pokretima u srednjovjekovnoj Evropi.  

Drugi historijski izvori to potvrđuju kao, naprimjer, pismo pape Inoćentija III kralju Emeriku 11. oktobra 1200. godine, u kojem navodi da je ban Kulin pružio sigurno utočište patarenima koji su protjerani iz Dalmacije. Ove su veze održavane i kasnije, sve do političkog sloma srednjovjekovne bosanske države 1463. godine. Bosna je predstavljala sigurno utočište za sve heretike zato što je u njoj bogomilstvo bilo narodna vjera i što je većina stanovništva, na čelu s vladarem, ispovijedala učenje Crkve bosanske.  

Što se tiče načina odijevanja, Bošnjani su se razlikovali od pripadnika Rimske crkve jer su nosili šarenu odjeću koja je bila kratka. Na nekim stećcima, kao što je stećak gosta Milutina iz Humskog kod Foče, prikazan je ovaj dostojanstvenik Crkve bosanske obučen u tuniku do iznad koljena sa štapom u desnoj i knjigom u lijevoj ruci. Prilikom održavanja sabora na Bilinom polju papin legat Ivan Kazamaris izričito je zahtijevao od bosanskih bogomila da se više međusobno ne nazivaju kristijani nego braćom, „da se onim posebnim imenom ne nanese nepravda drugim kršćanima“. Nakon smrti dida (magistra), načelnici će ubuduće, uz savjet bogobojazne braće, izabrati poglavara uz potvrdu rimskog pape.  

Slično kao i drugi heretici, bosanski bogomili rezervirali su samo za sebe naziv kristijani, čime su isticali da su oni jedini istinski čuvari Isusovog učenja, a to im je jako zamjerala kako Katolička, tako i Pravoslavna crkva. Već je u to vrijeme Crkva bosanska imala svoju organizaciju i poglavara koji se zvao did. Na kraju Bilinopoljske izjave, da bi sve ono što je u njoj navedeno imalo trajnu vrijednost, potpisali su se sedmorica starješina bosanskih bogomila: Dragić, Ljubin, Brgela, Pribiš, Ljuben, Radoš, Bladoš, zatim bosanski ban Kulin, te dubrovački arhiđakon Marin.

„Confesio Christianorum Bosnensium“, odnosno ispovijest kristijana bosanskih na Bilinom polju iz 1203. godine predstavlja vješt diplomatski potez bosanskog bana Kulina da bi se izbjegla opasnost koja je prijetila njegovoj zemlji. Obećanja koja su dali bosanski bogomili nisu bila osigurana nikakvim bitnim promjenama nego samo vanjskim sankcijama. Te sankcije imale su vrlo slabo dejstvo jer su bogomili privremeno zatajili svoje učenje, sve dok je prijetila opasnost da se nasilnim sredstvima stvarno primijene.  

U to je vrijeme rimska kurija svu svoju pažnju usmjerila rješavanju problema heretika u južnoj Francuskoj, gdje su bili u opasnosti vitalni interesi Rimske crkve. Zahvaljujući tim okolnostima, rimska kurija zapostavila je Bosnu, što će bogomili vješto iskoristiti da slobodno ispovijedaju i još više prošire svoje vjersko učenje. Na kraju možemo konstatovati da je Bilinopoljska izjava, ustvari “mrtvo slovo na papiru”, jer se Bošnjani nisu odrekli bogomilstva, štaviše, Bosna je postala njegovo glavno uporište.