Islam i muslimani od svog postanka do danas bore se za opstanak. Od istoka do zapada prisutna je mržnja, nerazumijevanje, netrpeljivost i agresivnost spram islamskih naroda, što dovodi do sve otvorenih napada na njih. Krv muslimana danas je toliko jeftina da se u medijima više pažnje posvećuje uginuću nekih životinja nego smrti muslimanske djece. Glavni razlog za ovako crnu stvarnost leži u slabosti i razjedinjenosti islamskog svijeta. Međusobna rivalstva, zavist, kukavičluk i hedonizam muslimanskih vladara oduvijek su pogodovali i pogoduju neprijateljima islama.

Dokaz za ovakvu tvrdnju posljednja su dešavanja u Palestini, gdje Izraelci, koje sa svih strana okružuje stotine miliona muslimana, bez ikakvog straha i ustručavanja masakriraju hiljade nedužnih civila Gaze. Aktivnosti islamskih zemalja svode se većinom na razne osude, apele, upozorenja i jalove prijetnje. Slično, da kažemo očajno stanje, vladalo je i u Islamskoj Španiji nakon propasti Kordopskog hilefeta i podjele zemlje na male muslimanske države (taife), koje su bile međusobno zavađene. Kršćanske države sa sjevera poluotoka, uvidjevši ovu slabost muslimana, počeli su se zalijetati i napadati na muslimanske gradove, koji su u to vrijeme bili poznati po svojoj ljepoti, bogatstvu i raskoši. Najprije je zauzet grad Barbastro kod Saragose. Kršćani su tom prilikom ubili približno 50.000 muslimana i vratili se s ogromnim ratnim plijenom. Nakon Barbastra došli su na red i drugi muslimanski gradovi.


Nošnja murabitskog ratnika

U napadima na muslimane najnasrtljiviji je bio kralj Leona i Kastilje Alfonso VI, koji je 1085. godine zauzeo najvažniji muslimanski grad Tulajtulu (Toledo) i proglasio ga svojom prijestolnicom. Od 1074. do 1085. godine osvojio je Madžrit (Madrid), Talaveru i Aledo te prisilio taife Garnatu (Granada), Sarakustu (Saragosa), Išbilijju (Sevilja) i Balansiju (Valensija) na plaćanje danka, čime ih je ekonomski izrabljivao. Alfonsovi apetiti bili su golemi i nije se zadovoljio samo zauzimanjem ovih gradova i uzimanjem danka. Štaviše, želio je pokoriti cijeli muslimanski Endelus. Vladaru taife Sevilje i njenom vladaru Mu’temidu ibn Abadu povećao je porez i poslao mu delegaciju na čelu s Jevrejem Ibn Šalibom, koja je u pratnji imala 500 konjanika. Mu’temid je u svoje vrijeme bio najutjecajniji emir el-Endelusa te poznati ratnik i pjesnik. Alfonsovi izaslanici ušli su u grad veoma nadmeno i provokativno. Ponašali su se jako drsko i nisu propuštali nijednu priliku da vrijeđaju muslimane. Kralj Alfonso imao je običaj da muslimanskim vladarima šalje pisma u kojima je sebe veličao i hvalio, a svoje protivnike zastrašivao, vrijeđao i omalovažavao. Tako je ovaj put Mu’temidu ibn Abbadu poslao pismo sarkastičnog sadržaja, u kojem je, između ostalog, pisalo:

“Od cara dviju religija, moćnog i izvrsnog kralja Alfonsa ibn Ferdinanda, kralju el-Mu’temidu ibn Abbadu. Neka Bog ojača i prosvijetli vaše razumijevanje tako da odlučite slijediti pravi put; zdravlje i dobra volja od strane kralja koji veliča kraljevstva i štiti ljude, kojem nema ravna po mudrosti, znanju, razboritosti, vještini rukovanja oružjem i u stalnom postizanju pobjeda; od onog koji snažnim rukama maše kopljem, koji muslimanske žene i djevojke ovija u žalost, onaj koji vaše gradove ispunjava vriskom i jadikovkama...” Nakon što su pročitali pismo, kraljev izaslanik iznio je i neke nerazumne i ponižavajuće zahtjeve. Tražio je da se Alfonsovoj ženi dopusti da se porodi na mimberu Velike džamije u Kordobi te da mu muslimani predaju svoje tvrđave i planinske uzvišice koje imaju veoma velik strateški značaj. Ako se ne udovolji kraljevim zahtjevima, izaslanik je zaprijetio ratom.

RADIJE BIH DA ČUVAM DEVE U MAROKU, NEGO SVINJE U TOLEDU

Ova poruka izazvala je kod Mu’temida srdžbu i dirnula u njegovo vjersko dostojanstvo. Naredio je da se ubiju kraljev ambasador i njegova cjelokupna pratnja. Njihovo ubistvo značilo je objavu rata Alfonsu.

Kraljeva mnogobrojna vojska odmah se pokrenula pustošeći sela i gradove i čineći veliki nered i pokolj. Mu’temid je razmišljao šta da radi i kako da se suprotstavi daleko jačem neprijatelju. Pozvao je na vijeće tadašnje poznate alime, kadije, uglednike i lokalne vladare. Oni su mu sugerirali da uputi pismo i zatraži pomoć od Jusufa ibn Tašufina. On je tada stajao na čelu velike Murabitske (Almoravidske) islamske države, koja je obuhvatala sve zemlje arapskog magriba: Maroko, Tunis, Alžir, Libiju kao i Senegal. Međutim, izvjestan broj izdajnika i licemjera savjetovali su Mu’temidu da ne traži pomoć od Murabitske države, jer će oni, nakon što savladaju kršćane, zasigurno zauzeti njegovo kraljevstvo kao i sve preostale kraljevine (taife). Tada je on izrekao svoje poznate riječi: “Ako već moram da biram, više bih volio čuvati kamile u Agmatu (Grad u Maroku), nego svinje u Toledu.” Rekao je još da ne želi biti zapamćen kao čovjek koji je nevjernicima dao El-Endelus i da ga zbog toga u svim džamijama proklinju s mimbera.


Jusuf ibn Tašufin

Nakon ovog sastanka Mutemid je poslao kadiju Abdullaha ibn Edhema vođi El-Murabituna (Murabita ili Almoravida) Jusufu ibn Tašufinu da zatraži pomoć. Susreli su se u gradu Sebti (Ceuta). Bilo je to jula 1086. godine. Čim je sultan saznao za situaciju, naredio je vojsci da se pripremi za odlazak u Endelus. Zatim je poslao izaslanika u svoju prijestolnicu Marakeš da dovede i preostalu vojsku. Sa svih strana su mu se pridruživale manje i veće vojne formacije tako da su svi skupa prešli more i iskrcali se u luci Algeziras. Tom prilikom islamskoj vojsci se pridružio i veliki broj mudžahida, dobrovoljaca.

U septembru je emir Jusuf, koji je tad imao 83 godine, pozvao muslimane na džihad i krenuo sa svojim trupama prema Sevilji, gdje će izvršiti regrutaciju. Kada je Mu’temid saznao da se Jusuf približava gradu, dočekao ga je s veoma bogatim darovima i pratnjom od stotinu konja. Narednih dana, u odajama prelijepog seviljskog Alkazara, Jusuf je s el-Mu’temidom, njegovim sinovima, vezirima te lokalnim emirima pravio plan kampanje protiv Alfonsa VI. Tu su bili prisutni emiri gradova Malaka (Malaga), Beja, Almerija, Granada i Battal Jawus (Badajoz). Prije samog polaska u bitku Jusuf je pisao Alfonsu VI: “Čuo sam da si imao veliku želju da dođeš u Magrib da se boriš protiv Murabituna. Obavještavam te da nemaš potrebe za tim, jer evo, mi smo došli tebi u Endelus!”


Utvrde Badahosa

U vrijeme kada je saznao za iskrcavanje Murabita, Alfonso VI je s vojskom opsjedao Sarakustu (Saragossa). Obustavio je odmah opsadu i naredio da se mobiliziraju sve raspoložive snage. S brojnom vojskom, sačinjenom od Aragonaca, Katalonaca i Franaka, uputio se u Toledo. Tu su mu se pridružile grupe Alvara Faneza, koji je došao iz Valensije, i svi su krenuli ka Koriji (Coria) u blizini Badajoza. Ondje su im se pridružile mnoge kršćanske velmože Leona, Galicije i Portugala. Historičari govore da je kršćanska vojska brojila 50.000 ratnika.

Vidjevši svoju ogromnu i dobro opremljenu vojsku, Alfonso je uzviknuo: “Danas sam se spreman boriti protiv ljudi, džina i meleka na nebesima!” Kako bilježi arapski hroničar El-Makkari, jedne noći Alfonso je usnio san u kojem je vidio da jaše na slonu, a u svojim rukama drži bubanj u koji udara. Kada se probudio, tražio je od svojih svećenika da mu taj san protumače, ali oni nisu znali. Zatim je jedan Jevrej rekao da zna osobu koja će mu rastumačiti san. Otišao je kod nekog muslimanskog učenjaka i tražio da mu protumači san. Učenjak je rekao: “Objašnjenje i tumačenje tvog sna nalazi se u Kur’anu, to su riječi Svevišnjeg Allaha: “Zar nisi čuo šta je Gospodar tvoj s vlasnicima slona učinio? Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih je On kao lišće koje su crvi istočili, učinio!?” (sura El-Fil) Zatim mu reče: “Ovaj san znači da će onaj koji je sakupio ovu vojsku biti uništen.”

Alfonso se nije obazirao na tumačenje ovog sna, jer je smatrao da je njegova vojska nepobjediva. Naredio je pokret.

OD PROLIVENE KRVI, ZEMLJA JE POSTALA KLIZAVA

Jusuf ibn Tašufin boravio je u Sevilji osam dana, a zatim je s muslimanskim snagama napustio grad i krenuo na sjever. Vojska koja se kretala prema Badajosu izgledala je impresivno. Na čelu vojske jahao je lično emir Jusuf ibn Tašufin sa svojim Murabitunima (Almoravidima). Nosili su crne turbane s velom koji je potpuno prekrivao njihova lica, ostavljajući samo oči nepokrivene. Njegova konjica sastojala se od deset hiljada konjanika. Napredovali su uz jako udaranje u bubnjeve i razvijene zastave, praćeni velikim brojem vještih strijelaca i vrijednih pješaka. Iza njih su marširali dobrovoljci, a potom i andalužanska vojska iz Malage, El-Garba (Algarve) i Almerije. Na pola puta stigla ih je vojska Granade, predvođena njenim vladarom.


Alfonso VI

Kada je Abdullah ibn al-Aftas, vladar Badajoza, saznao da se njegovi saveznici približavaju njegovom gradu, izašao im je u susret s namirnicama i bogatim darovima. Muslimanska vojska smjestila se pored rijeke Wadi Ane (Gvadijane) u dva različita tabora. Dok su u oba tabora trajale pripreme za bitku, El-Mutemid je poslao svoje špijune da motre na Alfonsovu vojsku i da ga o svemu obavještavaju. Dobio je vijest da se kršćanska vojska približava. Alfonso VI bio je toliko ponosan na svoje nedavne pobjede i toliko željan da se bori protiv muslimana da je napredovao sa svojim najodabranijim vitezovima, odvojen od ostatka vojske. Kada su kršćani stigli u ravnicu sjeverno od Badajosa, ondje su napravili svoj logor. To mjesto kršćani su prozvali Sacralias ili Sagrajas.

Još prije nego su postavili svoje logore, vođa Murabita, poštujući pravila sunneta, poslao je kastiljanskom kralju poruku u kojoj je pisalo: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Obraćam vam kako bih vam iznio uslove na koje me moja vjera obavezuje. Predlažem, prije svega, da se preobratite u vjeru Jedinog. Ako u svojoj sljepoći to ne učinite, onda prihvatite da mi plaćate harač, a ako ni to ne prihvatite, onda prihvatite borbu.”

Historičari prenose da je Alfonso VI od Kastilje urlao od bijesa: “Usuđujete se da uputite takvo pismo meni... meni! Moj otac i ja osamdeset godina muslimanima namećemo harač! Kunem se Bogom da neću napustiti ovo mjesto, a da se ne odmjerim s njim. Zatim je Jusufu ibn Tašufinu napisao pismo puno strašnih prijetnji, na koje je vođa Murabita odgovorio kratko: “Ko bude živ, vidjet će šta će se desiti!” Ibn Tašufin je, da bi izbjegao mogućnost izdaje i prevare Andalužana, a i zbog taktičke varke, predložio da andalužanska vojska bude naprijed, a da njegova vojska bude sakrivena iza brda.


Murabiti (Almoravidi) u napadu

Kralj Alfonso je u četvrtak 22. oktobra 1086. godine poslao poruku Ibn Tašufinu u kojoj je, između ostalog, stajalo: “Budući da muslimani poštuju petak, a kršćani nedjelju, predlažem da se borimo u subotu!” Vođa Murabita je pristao, međutim, vladar Sevilje i Kordobe Al-Mu’temid, koji je imao iskustva u ratovanju s Kastiljancima, posumnjao je da je riječ o lukavstvu objasnivši vođi Murabituna da je Alfonso vrlo prepreden i lukav i da na takav način hoće da prevari Ibn Tašufina. “Ne vjerujte njegovim riječima, kao da je njemu stalo da poštuje naš petak. Znajte da će se bitka održati sutra, u petak!” No Jusuf se držao dogovorenog. Mu’temid je ipak preduzeo sve mjere predostrožnosti. Poslao svoje špijune da motre na neprijateljski logor i obavještavaju ga o njihovom najmanjem pokretu.

Noć je svojim tamnim velom zaogrnula šatore andalužanske vojske. U petak 23. oktobra 1086. godine, kada su prvi zraci svjetla počeli obasjavati horizont, seviljski špijuni u punom galopu upali su u muslimanski tabor i podigli vojsku na noge uz očajničke povike uzbune. Na maloj udaljenosti od njih već su stajale trupe Alvara Faneza, a iza njega sva neprijateljska konjica. Konjanici su nosili čelične oklope i teško oružje. Gospodar Sevilje je brzo poslao izaslanike Jusufu zahtijevaju pomoć hitno, ali Ibn Tašufin nije odmah poslušao hitan poziv. Logor andaluzijske vojske napadnut je snažno i iznenadno. Prvi sukob je bio užasan i mnogi vitezovi su se kotrljali po zemlji sa svojim konjima. Uprkos prvobitnoj zabuni, muslimani su se žestoko branili, ohrabreni primjerom svojih emira, posebno al-Mutemida, koji je pokazao izuzetnu hrabrost. Ovaj hrabri ratnik i pjesnik zadobio je udarac mačem koji mu je probio kacigu i nanio mu posjekotinu na glavi, imao je posjekotinu na desnoj ruci i dobio je ubod koplja u butinu. Mnogo puta je jurišao u smrt tako da su pod njim tri konja poginula, i svaki put bi smjesta uzjahao drugog i jurnuo na neprijatelja.


Prizor nakon bitke

Nakon nekoliko sati naporne odbrane, kastiljanska konjica uništila je bokove Andalužana, koji su, kada su vidjeli da im ne dolazi pomoć, počeli bježati.

Kada su već mnogi mislili da je sve izgubljeno, Jusuf šalje jedinicu Murabituna da pojačaju oslabljenu liniju, što je djelimično ublažilo očajnu situaciju. Kršćani su počeli posustajati. Jahali su u teškim oklopima i postajali su sve umorniji. Murabitski kopljanici zabadali su svoja koplja u zemlju i tako dočekivali tešku neprijateljsku konjicu, koja se u jurišu nabadala na afrička koplja. Iza kopljanika, magrepski strijelci odapinjali su svoje smrtonosne strijele na protivničke snaga koje su napredovale. Umiješali su se i murabitski konjanici, koji su udarili na već prilično oslabljenu Alfonsovu konjicu. Mnogi kršćanski vitezovi oboreni su s konja. Emir Jusuf ibn Tašufin ostao je sakriven iza brda sa svojom izabranom stražom i pet stotina crnih ratnika.

Da bi ojačali oslabljenu kršćansku konjicu, hiljade kastiljanskih vojnika napredovali su sa začelja, ali nisu mogli preokrenuti situaciju u svoju korist. Tad bitka postaje najkrvavija.

Murabitska pješadija, sastavljena od ratnika iz plemena Zenata, Lamtuna, Gomara i Masamuda, napadala je svojim krvavim kopljima, mačevima, sjekirama i buzdohanima, a na sve strane prskala je krv i letjeli su čelični komadi oklopa. Njihov napad praćen je strahovitom jekom bubnjeva, čiji su zvuci odzvanjali kilometrima plašeći ljude i zvijeri. Zbog krvi koje je bilo na sve strane, zemlja je postala klizava tako da su se ratnici otežano kretali. Klizali su se po crvenim mrljama i spoticali o mrtva i izlomljena tijela ratnika i konja. Zbog toga je ova bitka nazvana “Zellaka”, što na arapskom znači “Klizavo tlo”. Kršćanska vojska bila je užasnuta kada je vidjela u crno odjevene murabitske ratnike kako nezaustavljivo napreduju. Mu’temidovi vojnici, koji su ranije pobjegli s položaja, također su se vratili u borbu.

PROPAST ODGOĐENA ZA ČETIRI STOLJEĆA

Dok je kršćanska vojska svu svoju pažnju usmjerila na pokušaj da zaustavi muslimane, Jusuf ibn Tašufin neopaženo šalje svoju najbolju pješadiju i konjicu da sleđa udari na tabor Alfonsa VI. Murabiti upadaju u tabor i počinju sjeći i probadati najbolje Alfonsove ratnike i vitezove. Buka bubnjeva i njisak konja, vapaji i vrisci ranjenih i umirućih parali su nebom, a zemlja je podrhtavala od konjskih kopita.

Kršćani, koji su napadali Mu’temida, vidjevši da muslimani napadaju kraljev logor, vratili su se da pomognu Alfonsu. Nastala je strašna borba, a onda je Jusuf poslao svoju tjelesnu gardu sastavljenu od 4.000 crnih robova naoružanih oštrim indijskim sabljama i kratkim kopljima i štitovima obloženim kožom nilskog konja. Ušli su u žestok boj sijekući konje i konjanike i probadajući ih kopljima. Unijeli su pometnju i paniku u neprijateljske redove.

U središtu borbe je i kralj Alfonso. On s mačem u ruci napada na jednog crnog roba koji je potrošio svoja koplja i imao samo handžar za pojasom. Alfonso zamahuje mačem da mu odsiječe glavu, ali crni rob vješto izbjegava udarac, hitro se provlači ispod Alfonsovog konja hvatajući ga za uzde, a onda handžarom snažno udara Alfonsa u bedro. Handžar je probio oklop, prošao kroz meso i doslovno prikovao kralja za sedlo. Od ove rane kralj Alfonso je ostao šepav do kraja života.

Ranjeni kralj jedva je spasio živu glavu bježeći s nekoliko stotina svojih najodabranijih vitezova i ostavljajući svoj tabor u plamenu a ostatak svoje vojske na milost i nemilost Murabitunima.

Prema zapisima historičara, u ovoj bici poginula je skoro sva kršćanska vojska s izuzetkom onih koji su pobjegli s bojnog polja. Ranjeni kralj Alfonso VI sa šačicom preživjelih vitezova povukao se prema Koriji. Bio je na ivici smrti, budući da je u mučnom bijegu dugom više od stotinu kilometara doživio kolaps jer su mu, zbog nedostatka vode, davali vino da utoli žeđ uzrokovanu gubitkom krvi.

Na bojno polju ostali su sami pobjednici okruženi ranjenima i umirućima. Muslimanski vojnici pokopali su poginule i s ogromnim ratnim plijenom zaputili se u Badajoz. Stanovnici grada oduševljeno su izišli da pozdrave svoje spasioce, koji su ih nakon nekoliko dugih i teških decenija oslobodili muke i poniženja kojeg su im nametnuli kršćani Leona i Kastilje. Vođu Murabituna Jusufa ibn Tašufina zahvalni narod je tad nazvao “Princem pravovjernih”.


Turbe Jusufa ibn Tašufina u Marakešu

Bitka “Zellaka”, koja se odigrala 23. oktobra 1086. godine, bila je od izuzetnog značaja za opstanak muslimana El-Endelusa, jer da je tom prilikom Alfonso VI osvojio Sevilju i Badajos, sve ostale taife bi pale za njom, a muslimani bili pokršteni, pobijeni i protjerani sa zemlje na kojoj su živjeli stoljećima. U sjećanju Arapa, ova godina zapamćena je kao “Godine Zellake”.

Pobjedu nad udruženim kršćanskim snagama muslimani nisu iskoristili u potpunosti, jer se vođa Murabituna Jusuf ibn Tašufin morao vratiti u Maroko zbog smrti svoga sina. Ovaj slavni ratnik još je tri puta dolazio u El-Endelus kako bi branio muslimane od nasrtaja neprijatelja sa sjevera. Posljednji put razjedinjene muslimanske državice pripojio je svojoj velikoj Murabitskoj državi i na tako stao u kraj vladavini lokalnih vladara, zbog čije je nesposobnosti i međusobnog glođenja islamski narod bio na samoj ivici opstanka.

Zahvaljujući tadašnjem ujedinjenu muslimanskih taifa, muslimani El-Endelusa opstali su još punih 406 godina. Primjer “Zellake” danas bi trebao da ohrabri i opameti razjedinjeni muslimanski svijet kako bi napokon shvatio da mora biti solidaran i ujedinjen da bi opstao i našao svoje mjesto pod ovim suncem.

(Izvori: Carmen Panadero Delgado, Derrota de Alfonso VI de Castilla en Zalaca; Ahmed ibn Muhammed el Makkari, Muhammedan Dynasties in Spain)