Nikada, otkako Sarajevo za sebe zna, žene ne izazvaše takvu pometnju. Bijaše to pred kraj osmanske vladavine, kada se pojaviše one skrušene u crnim habitima s bijelim okovratnicima i bijelim rupcima i bijelim licima, a hodaše smjerno i pokorno i pogled im prikovan za zemlju. Dođoše u kasnu jesen, kada se nikud ne ide i nigdje ne dolazi, pa zbog toga bijahu još više sumnjive. U prvi mah nazvaše ih damama. Mejhanski ljudi izgovarahu tu riječ posprdno, aludirajući na bečke prodavačice ljubavi s cigaršpicama, o kojima sve više pričahu trgovci koji poslovaše s Austrijom, i sinovi begova i aga, koji kuplerajišaše po Beču, i donosiše odozgor sifilis, i gonoreju, i uši stidne, i sto čuda još. Ali, uskoro, već pri prvim pahuljama i hladnim vjetrovima što se stuštiše s Trebevića, ta se priča zatrnu i zamijeni je nova, sasvim oprečna.
Sada se po sarajevskim mejhanama, kahvama i hanovima svijet stade iščuđavati tome da su vjenčane za sina Božijeg Isuhrista, poslanika Isaa, i da ih obična muška ruka takla nije. Iz tog čuđenja iskoti se priča da on, Isuhrist, Isa, alejhiselam, po cijelom svijetu ima harem, neizbrojiv – da mu žene poredaš od Šeherćehajine ćuprije Carskom džadom do Stambola, opet ne bi sve jedna do druge mogle stati, eto toliki je. I copkaše jezicima i iščuđavaše se i ništa im ne bi jasno. A neke propalice i probisvijeti, koje si u sve mogao uvjeriti samo ako im zovneš čokanj rakije – a predvođeni, kazivalo se, onim benastim Hambom iz Pasije mahale, koji još samo po mjesecu jahao nije – spustaše se na obale Miljacke, poniže Latinske ćuprije, gdje fra Grga Martić, župnik sarajevski iz kreševskog samostana, smjesti one žene za prvu ruku.
Tu se oni prikradahu kućici kraj župne crkve, pa se verahu uz merdevine i škiljiše kroz zamagljene pendžere i osluškivahu i cijelu noć tako provedoše ne bi li čuli kako je to kada sin Božiji dolazi svojim ženama u postelju. Ali se brzo smoriše, odmahnuše rukama i rekoše da se takvo što ne može dočekati – jer, ako mu je harem zbilja toliki, onda i godine trebaju proći prije nego će dohoditi u Sarajevo – i sve baciše na šegu.
Svijetu ozbiljnijem nije bilo do šale, nikako. Ozbiljnost njihovih priča stavi one žene u politički kolovrt i onodobna previranja izazvana sultanskim reformama, koje svako malo donosaše u šeher poneku čudnu i nastranu novinu, sve u duhu te teške i opasne riječi – modernizacija, koja udaraše bezobzirno na njihov ustajali način života, na njihov mir i jasan poredak svih stvari, bića i pojmova. Danima pričajući o njima po kahvama i sijelima, u polumraku svojih magaza i radnji, zaklanjajući usta dlanovima da ih ne bi čula vlast ili se povlačeći u odžake i ishodne kuće oko Željeznice na Ilidži, zabrinuti sarajevski uglednici i u tim ženama nađoše dokaze za ono o čemu se sve više govori, sa strepnjom i zebnjom u srcu, kako je sultan već digao ruke od Bosne i kako će je predati Rusu.
I tu, spominjanjem Rusa, nametnuvši nepokolebljivu tišinu punu tajanstva, oni bi potanjali nekoliko godina unazad, brideći kroz vrijeme i prisjećajući se Šerifa Osman-paše, kojeg tako zvahu tek otkako ga ispratiše iz Sarajeva, a dok je bio među njima, zvaše ga Topal-paša, ne bez zajedljivosti u glasu, i oponašaše njegov šepav hod. I nakon pauze, koju koriste da potegnu duboko iz čibuka i premjere debljinu straha koju ovom rečenicom nalijepiše na lica svojih slušalaca, pozivali bi ih da se prisjete onog čemu su svi oni svjedočili. E tada bi među njih, kao pred nahajcane pse, bacali ime Jevgrafa Romanoviča Šćulepnikova.
Taj Šćulepnikov bijaše ruski konzul u Sarajevu. O njemu bi pripovjedač pričao kako nikako nije mogao podnijeti da Šerif Osman-paša, pored silnih građevina po Sarajevu, podiže i vezirski konak ponad Careve džamije, kao jasan znak da sultan još brine o Bosni i da je ne kani napustiti dok je vremena i dunjaluka u vremenu. I još neka se prisjete kako se na glavu prevrtao nastojeći da podgovori i podmiti Portu da opozove njihovog Šerif Osman-pašu. I taj ga je Šćulepnikov obijedio kod sultana da je pokupovao svu imovinu koju je država oduzela od Husein-bega Gradaščevića kada ga protjera u Istanbul i da se tako obogatio. I bez prestanka i mira, vezli bi Šćulepnikovi špijuni po Sarajevu kako Šerif Osman-paša Konakom, i Hasthanom, i Hanom, i svim tim građevinama samo zamazuje oči narodu da se, jadan, ne dosjeti otkud mu bogatstvo i zbog toga glumi velikog zaljubljenika u Bosnu i, ko-biva, moli Portu da ga zadrži ovdje barem još koju godinu. I ne umiri se taj Šćulepnikov sve dok ne pogleda u leđa Šerif Osman-pašu, spram kojeg nasljednici njegovi bijahu samo blijede kopije vlasti, i taj Safvet-paša, i taj Arnaut Mehmed Akif-paša i ovaj sadašnji, Mehmed Asim-paša, koji odbi posjetiti novog njemačkog konzula i iza kojeg odmah dođoše te čudne žene i načiniše pometnju po cijelom šeheru.
Ti govornici među sarajevskim uglednicima, kojima priča o sedam žena u habitima posluži da među prijatelje prostru svoje bojazni i strepnje, vezli bi tako do ponoći, i još, poredeći ih sa švrakama, jer zato su crne i bijele, i cilj im je da iz gnijezda izbace pravo jaje, a podmetnu svoje – mućak. I još bi razastirali svoje strahove samo da ih neki odvažni slušatelj ne opomene da su žene one došle sa zapada, da su smještene u katoličku kuću, da su vjenčane s Isuhristom, da Rus s njima nema veze, da jaja u tuđa gnijezda podmeću kukavice, a ne švrake i da ih ima više od sedam, samo izviru, odasvud, kao mišice iz truhle slame. Tek tad bi prekidali, zamišljeno gledali u dim kojeg bi ispuštali iz čibuka i, kao tek rasanjeni, šaputali, kao za sebe, jah, i može biti, i opet može biti, sve, na ovom Božijem dunjaluku, pa može biti i to da se Rusija prometne na zapad, a da švrake počnu podmetati jaja po tuđim gnijezdima.
I odjednom, kako to često u Sarajevu biva, narod se okani žena u crnim habitima i sasvim ih zaboravi. Te zime iz gustih sarajevskih snjegova iskoči priča kako je toranj Saborne crkve nadvisio alem munare Gazi Husrev-begove džamije i pred pravoslavni Božić naraste tolika da s čaršijskih sijela izbaci sve ostale priče. Na čelo nezadovoljnika koji tvrđaše da je toranj viši od munare stavi se Salih Vilajetović, sa svoje debljine poznatiji kao Hadži Lojo, “čovjek čiji je nemiran i pustolovan duh vlastima bio dobro poznat”, kako ga u svojim zapisima opisuje Švicarac Jozef Kečet, lični liječnik Omer-paše Latasa i bibliograf Šerif Osman-paše Topala, koji ostade u Sarajevu i nakon njih pa službovaše kao tumač za njemački jezik kod njihovih nasljednika.
Hadži Lojo sakupi svoje pristaše i na snijegu i mrazu izađoše oni, opkoliše gradilište i zatražiše da se toranj sruši. Kazivalo se da su žene u crnim habitima znale proći prtinom pored ljudi koji su nahrtali na zaptije koje angažira novi valija Mehmed Asim-paša, a da ih oni ne bi ni zamijetili. Tako bi i po sarajevskim kahvama, mejhanama i hanovima, niko ih više nije pominjao i svi se sada baviše pravoslavnim tornjem i podržavaše Hadži Loju, ili bijahu protiv njega, nazivajući ga vječitom prznicom, ili se iščuđavajući tome da je valija, pored zaptija, angažirao sad i vojsku da stražari i brani pravoslavni hram od nasrtaja Lojinih pristaša. I samo se, kazivhu, mudrošću novog valije, stvar završi a da nije prolivena krv. On postupi lukavo i mudro. Znao je da će na sebe dići bijes cijelog grada ako uhapsi Hadži Loju, ali isto tako je znao da je Hadži Lojo jedan od onih ljudi kojima treba pažnja i osjećaj važnosti, te ga, pomirljivim tonom i nagovorom, skoli da se prihvati da bude imam u žandarmeriji i tako ga prebaci na svoju stranu, a njegove pristaše se raziđoše smrznuti, a neki dopadoše i hapsa.
I kada su se Sarajlije skoro pomirile da svakodnevno gledaju kako grupe djevojčica, katoličkih, odlaze na nauk kod onih žena pod habitima, te zaključiše da od njih niti će imati koristi niti štete, dođe do njih vijest koja ih opet, još strastvenije, baci u oganj nagađanja, sumnji i strahova. Nju donesoše vlasnici zemljišnih parcela na desnoj strani Miljacke koje graniče s Latinskom mahalom i zemljištem crkvenim. Oni ozbiljno govorahu da je fra Grga Martić dolazio kod njih i raspitivao se o njihovim njivama kao onaj ko je voljan da ih kupi, a oni mu govoriše: Jah, Grga, mani se ćorava posla, otkud tebi tolike pare, i govoriše mu tako i odvraćaše ga sve dok neko, a možda i sam fra Grga Martić, ne proturi do njih vijest da je od generalnog austrijskog konzula, onog Todorovića, kojem nikako ime da zapamtimo, dobio 2.500 dukata. I eno ga, govorahu dalje, hoće da kupuje zemlju i da gradi crkvu i samostan i školu i “naki” biskupski stan i sve za one žene u crnim habitima zaogrnute bijelim maramama i bijelim podbradcima – fratri ih između sebe zovu “Bijelim sestrama”, i još se o njima priča da su nadahnute nekim francuskim svecem čije se tijelo ni nakon stotina godina nije raspalo pa su od njega dobile takve čari da im nikakva truhlež, ni bolest, ni sihr, ni čarka, nikakvo bajenje ne mogu im ništa i svaka morija bježi od njih, i sušica, i kuga, i obična i mubarećija, i sve, a sa smrću sastavljaju nevoljnike koji se raspadaju u bolovima, a Azrail ih uporno zaobilazi, čim im dlanom svojim čelo oznojeno dodirnu.
I priča se obistini. Na kraju fra Grga Martić pokupova sve zemljište na desnoj strani niže Latinske ćuprije, čak i od onih koji su se lično Hadži Loji zaklinjali da nema tih para za koje će popustiti i prodati očevinu da se na njoj uzdiže kršćanska bogomalja i da po njoj čaraju nekakve žene u crnim habitima. Već na proljeće pojaviše se od Dubrovnika prvi dunđeri i podigoše šatore naspram Ćumurije i uskoro udariše prvi čekići i pobodoše kolje u razmjeru. Svima se učini da će velike biti te građevine, veće i od same Careve džamije, i opet neki pokrenuše priče protiv Bijelih sestara, nastojeći da ih doture nekako do Hadži Loje pa da on uznemiri čaršiju. Ali Hadži Loju te priče nikako nisu pronalazile i uzalud su ih zlonamjernici razastirali po svim čaršijskim budžacima, ostavljali ih na ulazima u mejhane i razapinjali ih kao zamke za pacove na Bentbaši na putu prema Šabanovoj krčmi.
Poslije se kazivalo da je Hadži Lojo bio zauzet jednom sasvim drugom pričom i da se tih godina nikako s bijelim dancem nije sastajao. Po cijelu noć, kazuje se, potucao se po sijelima najbogatijih i najuglednijih Sarajlija, prateći u stopu, poput vjerne sjenke, Muhameda Hadžijamakovića, onog Mehmedovog, da, iz Arebi Atik mahale, šejha, nakšibendiju, muderisa u Gazi Husrev-begovom hanikahu, baš tog, nije li se za njega pričalo da se nikada nije napio druge vode do one sa česme u Novoj mahali koja je doticala s tri vrela na Sedreniku, pa mu otud takva snaga da u cijelom Istanbulu ne mogaše da mu nađu parnjaka koji bi se s njim pohrvao, da, taj, sada, potajice, ide po čaršijskim kućama i govorio ljudima da su velike sile skolile sultana da preda Bosnu, ali ne Rusu, kako su mnogi vjerovali, već, njima, Austrijancima.
Tako, pred samu okupaciju, niknuše uz Miljacku škola – prizemnica sa šest prostorija, i u nju krenuše učenice, uglavnom mlade katolkinje, i niknu samostan u kojeg se useliše Bijele sestre i prekrečiše ga vlastitim rukama i cijelog dana klečaše u njemu pred licem svetog Vinka Paulskog, trzajući se cijelim tijelom na svaki pucanj kojim pripadnici KuK armije odgovaraše ustanicima. I izađoše iz njega onog dana kada žandari, u lance okovanog, provedoše Muhameda Hadžijamakovića pored njihovog samostana i pomiješaše se sa svijetom i pomoliše se i za njegovu dušu, u nadi da time ne čine ništa krivo i ništa što se ne bi dopalo njihovom zaštitniku Vinku Paulskom.
A već naredne godine moradoše da napuste sve, i samostan, i školu i crkvu i biskupski dom, i sve što bijaše njihovo i što gradiše u ovih osam godina otkako se pojaviše u Sarajevu i saživiše sa njim nestade u strahovitom plamenu koji proguta pola grada. Tada posljednje pristaše Hadži Lojine, kojeg vlast zatvori u haps, pokušaše pronijeti gradom priču kako je nova vlast namjerno izazvala požar da bi se riješila nekih zgrada iz osmanskog doba i da bi na njihovom mjestu izgradila nove, svoje. Ali ova se priča ne primi među narod, koji bijaše obrhvan vlastitom mukom i raskrčivaše paljevinu, lica ogaravljenih od čađi, toliko zabrinuti i nujni da ni ne primijetiše kako žene u crnim habitima sasvim neprimjetno napustiše Sarajevo i odoše onamo otkud su i došle, onda, birvaktile, kada strašnu pometnju podigoše svojom pojavom po cijelom šeheru.
I kada ih svi zaboraviše, sjeti ih se Josip Štadler, biskup bosanski. On okrenu koleto povijesti i opet, poput fra Grge Martića, zađe po Sarajevu, tražeći da kupi zemlju koju će pokloniti Bijelim sestrama. Nađe je – za dobre pare, vele – pokraj same Ćemaluše i tu opet izgradi crkvu, samostan i školu i vrati Bijele sestre u Sarajevo. Šeher ih ovaj put dočeka kao svoju vlastitu zalutalu djecu i nikog ne začudi njihova pojava, a supruge nekih uglednika, šaputalo se, spakovaše hedije i odoše im na naselje, kako je to oduvijek ovdje bio običaj i red među ženama. Vidjevši to, biskup Štadler bijaše još odlučniji da i njihovu crkvu i njihov samostan, kao i mnoge katoličke crkve širom Bosne iz tog doba, projektuje Josip Vancaš i tako on odbi da je gradi po projektima stručnjaka Zemaljske vlade bez obzira na to što je pristanak na to uključivao i da će Vlada finansijski poduprijeti cijelu gradnju. Bio je Štadler svjestan da će Crkva Vinka Paulskog zauvijek ostati najstariji vjerski katolički objekat izgrađen u austrougarskom dobu u ovom gradu i zato se tako čvrsto držao Vancaša. Otad Bijele sestre, njihova crkva, njihov samostan i škola dijele sudbinu ovog grada i neodvojive su od tkiva njegovog.
