Gotovo tri decenije prošlo je od Genocida u Srebrenici a da se ne prestaje s njegovim negiranjem i veličanjem onih koji su stajali na čelu udruženog zločinačkog poduhvata koji je kreirao ovaj stravični zločin. Naprotiv, nipodoštavanje se produbljuje, a ovih dana, pred dvadesetosmu godišnjicu, to bestijalno negiranje poprima nove dimenzije i prevazilazi svaki zamisliv cinizam. Još nije zabilježeno da se genocid može i bukvalno opsovati, kao što je to neki dan na sastanku vladajuće koalicije u Konjicu učinio Milorad Dodik, predsjednik entiteta nastalog baš na genocidu. Ovaj besprizorni politički šarlatan, koji je u javni prostor odavno uveo psovku, nije opsovao preko osam hiljada strijeljanih, niti je opsovao druge žrtve, niti one koji nastoje održati sjećanje na genocid, već sam genocid, kao pojam međunarodnog prava, kao pravnu normu, kao riječ koja već desetljećima zapinje u grlu svima onima u čije je ime počinjen.
Očito je da Miloradu Dodiku, i cijeloj bulumenti političara iz njegove stranke, koji postaju sve drskiji i bezobrazniji naprežući se da u bestijalnosti dosegnu svoga šefa, najviše smeta baš ta riječ – genocid. Svi oni, kao i političko krilo iz Beograda koje dirigira politiku u entitetu nastalom na genocidu, rado će priznati da se u Srebrenici dogodio zločin, i to strašan zločin – rado će podvući, užasan zločin – ponovit će, stravičan – čak, ali samo da se ne pominje genocid. Jer ta riječ negira sve ono što su iza sebe ostavili monstrumi predvođeni Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, koji bijahu, kako to kazuje posljednja presuda Haškog tribunala, poluge u mreži udruženog zločinačkog poduhvata na čijem čelu je stajao Slobodan Milošević, a širio se iz Beograda i mrežio preko struktura Srpske demokratske stranke.
Pošto je dao sve od sebe da barem s papira očisti sve ono što su njegovi prethodnici, naravno, pod pritiskom visokog predstavnika i međunarodne zajednice, učinili kako bi entitet stvoren na genocidu i njegove institucije ogradili od ratne paradržave i njenih institucija, pa je poništio priznanje njegovog prethodnika Dragana Čovića i formirao komisiju od kvazihistoričara koji su u ime tog entiteta stvorenog na genocidu rekli da genocida nije bilo, Milorad Dodik je nastavio da koristi svaku priliku da negira genocid, a Bošnjake, narod nad kojim je genocid počinjen, počeo je da svodi na vjersku skupinu i da ih konstantno i uporno naziva muslimanima. Taj narativ prihvatila je i većina njegovih političkih sljedbenika te je iz dana u dan retorika tih ljudi postajala sve više sirova.
Otkako je odlazeći visoki predstavnik Valentin Inzko donio Zakon o zabrani negiranja genocida, ne samo da protiv negatora nije podignuta ni jedna optužnica već je glavni državni tužilac, javno, pravdajući se da on i njegovi tužioci ne znaju kako se to radi i da ih treba poslati na dodatnu edukaciju, poručio da niko neće ni biti sankcionisan i da se negiranje genocida, kao njegova posljednja faza, može slobodno nastaviti. Nakon toga je bilo i za očekivati da se metode negiranja uproste i da se na kraju riječ genocid nađe zaogrnuta psovkom. Nekoliko mjeseci nakon nametanja Zakona o zabrani negiranja genocida, kako su to javljali mediji, praksa negiranja počela je da opada i značajno se smanjila, ali nakon istupa glavnog državnog tužioca, negatori su se opet osilili. Kako je sada svako mogao negirati genocid do mile volje, u krugovima negatora to više nije predstavljalo nikakav poseban čin, pa se glavni među njima potrudio da ode korak dalje i, umjesto da ponavlja kako genocida nije bilo, počeo je da ga psuje.
Naravno, treba biti oprezan, jer, skoro uvijek, ovakvi oštri napadi bivaju tek tintom koja treba da zabašuri javnost, dok onaj ko ju je ispustio na drugom mjestu provodi svoje sasvim konkretne, uglavnom kriminogene ciljeve. Zato bi, možda, pred godišnjicu genocida trebalo postaviti ključno pitanje, suštinsko, od kojeg svi bježe i nastoje da ga zaobiđu: Može li se Republika srpska, entitet unutar Bosne i Hercegovine, priznat međunarodnim mirovnim ugovorom prije nego su donesene presude o genocidu, može li se taj entitet demokratizovati? Ili da pitanje pojednostavimo: može li se demokratizovati ono što je nastalo etničkim čišćenjem, koncentracionim logorima, bestijalnim umorstvima, silovanjem, paljevinom, progonom, a što je krajnji svoj oblik dobilo genocidom? Zar se svaka od ovih riječi, koja iza sebe krije desetine hiljada zgaženih sudbina, duboko ne kosi s riječju demokratija.
Šta imamo u dosadašnjoj praksi? Prije Milorada Dodika i njegovih perfidnih nacionalista, koji se kriju iza riječi socijal-demokrati, entitetom nastalim na genocidu vladala je Srpska demokratska stranka, a funkciju koju danas obavlja Milorad Dodik obavljala je Biljana Plavšić, jedina žena koja je osuđena pred Haškim tribunalom i koja je priznala da je sudjelovala u kreiranju progona u 37 opština u Bosni. Srpska demokratska stranka je u mnogim haškim presudama, ali i na Sudu BiH, označena kao stranka kroz koju su se provlačili konci udruženog zločinačkog poduhvata koji je četiri godine harao Bosnom, a svoje nedjelo završio genocidom. Zar ne proizlazi iz ovog da je Srpska demokratska stranka ustvari zločinačka organizacija. Dok je vladala entitetom nastalim na genocidu, svaki zakon koji je u sebi sadržavao miris demokratije i poštivanja ljudskih prava i koji je proizlazio iz Evropskih konvencija morao je biti nametnut od visokog predstavnika, a desetine funkcionera ove stranke moralo je biti sklonjeno s funkcije da bi se oslobodile institucije koje su držali u izolaciji.
Milorad Dodik i njegov SNSD su na vlast došli kao nova snaga, novi vjetar, ljudi koji Bosnu vide kao svoju domovinu, progresivni, ljudi koji evropske vrijednosti nose u srcu i ljudi koji priznaju da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, upregnuvši institucije na čijim čelima su se nalazili, počinili Genocid u Srebrenici. Svi smo u njima vidjeli osobe koje će prihvatiti presude Haškog tribunala, zakopati prošlost i krenuti u svijetlu budućnost. Ali desilo se sasvim suprotno, Milorad Dodik i njegovi politički pobratimi postali su gori od najgorih nacionalista. To nam govori da u entitetu koji je nastao na genocidu nema mjesta za demokratiju. I sasvim je svejedno da li Dodik i njegova bratija samo dobro igraju ulogu velikih nacionalista i velikih Srba, čime nastoje prikriti kriminal nevjerovatnih razmjera, o kojem se sve glasnije i sa sve više strana govori, a možda najpodrobnije u optužnici koja je netragom nestala prije kojih desetak godina, ili zaista to i jesu.
Ako je ovo drugo u pitanju, onda nam to kazuje da entitetom nastalim na genocidu može vladati samo ona politička bulumenta koja će genocid negirati u istoj onoj mjeri u kojoj sama po sebi riječ genocid negira riječ demokratija, a negirat će ga jer mora zagovarati naslijeđe svojih političkih očeva. Ako je pak ovo prvo u pitanju, onda nam to govori da u entitetu koji je nastao na genocidu može vladati samo politička klika udružena u kriminalu, kao što ga je stvorila klika udružena u zločinu.
Demokratizacija entiteta nastalog na genocidu vodi njegovom ukidanju. Ako je demokratija vladavina većine, poštivanje ljudskih prava i evropskih konvencija, onda se, naprosto, međunarodne institucije osnovane na osnovu tih konvencija moraju i poštovati. Ako bi se primijenila Rezolucija o sprečavanju i kažnjavanju genocida, onda bi automatski bili ukinuti entiteti u Bosni, kantoni, distrikt i stanje bi se vratilo na ono prije genocida. A prije genocida Srebrenica je bila dio Republike BiH, međunarodno priznate države, i k tomu još zaštićena zona Ujedinjenih nacija. Ako bi se priznale sve one presude koje govore o genocidu, a to je demokratija, onda se nikako ne bi mogla izbjeći konstatacija: da, taj entitet je nastao na genocidu.
Oni koji su stavili međunarodno priznanje na entitet nastao na genocidu, davši mu pri tome mnoge prerogative države i dozvolivši mu (kojeg li cinizma) da nosi naziv republika, potkopali su tim činom cijeli jedan međunarodni poredak i politički koncept koji je, ako ne ostatku svijeta, onda barem Evropi omogućio, evo, skoro 80 godina mira i nezapamćen tehnološki razvoj. Taj međunarodni poredak je počivao upravo na evropskim konvencijama o ljudskim pravima i na Rezoluciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Uvođenjem jednog političkog entiteta nastalog na genocidu potkopane su same evropske vrijednosti.
Za pomenute vrijednosti u Drugom svjetskom ratu izginulo je stotine hiljada Amerikanaca, Francuza, Britanaca, Poljaka, naroda bivše Jugoslavije, Kanađana, Novozelanđana, Australijanaca... Svi oni koji su čitali memoare Winstona Churchilla postali su svjesni koju su muku vidjeli ljudi odlučni da se suprotstave nacizmu i fašizmu i osjetili su koliki je strah vladao u ovom državniku od toga da će se izvojevati pobjeda nad nacistima i fašistima, ali da se neće donijeti rezolucije i izgraditi međunarodne institucije koje će za sva vremena spriječiti da se bilo kada i bilo gdje ponovo pomame aveti fašizma i nacizma.
Jedna od pobjeda u Drugom svjetskom ratu svakako je i Rezolucija o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Tačno četrdeset godina nakon ulaska saveznika u Berlin, genocid na tlu Evrope se ponovio. Nije spriječen, nije ispoštovana Rezolucija koja u svom nazivu ima riječ spriječiti, a da apsurd bude veći, genocid se dogodio u zaštićenoj zoni UN-a. Organizacija o kojoj je sanjao Churchill nije zaštitila zonu koju je proglasila svojom štićenicom. Ni jedna članica te institucije nije spriječila genocid, a svaka od njih je, na osnovu rezolucije Vijeća sigurnosti, imala pravo, i obavezu, podići svoje avione i zaustaviti Mladića i Karadžića i njihovu vojsku.
Šezdesetosam godina nakon ulaska saveznika u Berlin oni koji su dužni djelovati po međunarodnim rezolucijama nisu ispoštovali ni drugu inačicu u Rezoluciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida – Genocid u Srebrenici još nije kažnjen. To što su naredbodavci i kreatori genocida osuđeni na doživotne kazne govori samo o tome da su kažnjeni oni kao pojedinci. Njihovo djelo nije kažnjeno, čak štaviše, oni, ili oni u čije ime su počinili genocid, nagrađeni su entitetom koji se zove Republika i ima sve prerogative države. Istovremeno, preživjele žrtve genocida pokušavaju ubijediti da genocid mogu počiniti pojedinci, a pod sintagmom udruženi zločinački poduhvat sakriti nazive institucija koje su ti pojedinci upregli u svoj zločinački plan.
Ne opsuje se nešto samo tako što se ta riječ obmota psovkom. Ima još mnogo načina na koje se nešto može opsovati. A psovkom obmatamo i na različite načine psujemo uvijek ono što želimo obezvrijediti.
