Tokom svoje veoma bogate historije Bosna i Hercegovina se često nalazila pred velikim iskušenjima. Bilo da se radi o Srednjem vijeku ili o kasnijem modernom periodu, velike sile nisu štedjele područje naše domovine. Takva praksa nastavljena je i na Berlinskom kongresu kada je, po instrukcijama velikih sila, došlo do pomjeranja granica tadašnje Bosne.
Naime, došlo je do odvajanja teritorije Sandžaka od svoje matice Bosne, što je u konačnici značilo razdvajanje bošnjačkog naroda koji se stoljećima nalazio u sastavu jedne države. Berlinski kongres održan je zbog cjelokupne tadašnje situacije koja je vladala u Evropi, a za neke države njegove odluke su bile od historijske važnosti. Na kongresu su tadašnje velike sile Njemačka, Austro-Ugarska, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Italija i Osmanska država iscrtale novu kartu svijeta, a zanimljivo je da su odluke kungresa donijele Austro-Ugarskoj monarhiji po prvi put kolonijalnu ulogu.
Srbija, Crna Gora i Rumunija su proširile svoje teritorije zahvaljujući Berlinskom kongresu, Bugarska je dobila kneževinu, dok je Bosna i Hercegovina za razliku od navedenih država u velikoj mjeri oštećena. Bitno je istaći da je Berlinski kongres održan u periodu velike slabosti Osmanske države, koja je svoj slom doživjela u nadolazećim ratovima.
Odluke po kojima je Bosna i Hercegovina došla u posjed Austro-Ugarske, kao i odvajanje dijela njene teritorije koji je pripojen Srbiji, veoma negativno se odrazila na Bošnjake koji su opravdano bili zabrinuti za svoju budućnost. Bunt prema odlukama Berlinskog kongresa iskazivali su i Bošnjaci iz Sandžaka koji su, nakon odvajanja Sandžaka od Bosne, počeli s iseljavanjima u Tursku.
Za velike promjene koje su se desile Bosni i Hercegovini, ali i ostatku jugoistočne Evrope, zaslužni su domaćin ovog skupa, njemački kancelar Otto von Bismarck, ruski ministar vanjskih poslova Gorčakov te britanski premijer Disraeli, koji je ovom kongresu prisustvovao u ime Vlade kraljice Viktorije.
Iako je prvobitni cilj Berlinskog kongresa bio smirivanje tenzija i rješenje nagomilanih problema koji su prijetili da eskaliraju, to se nije desilo. U Bosni i Hercegovini je, od završetka Berlinskog kongresa pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, vladalo promjenljivo raspoloženje prema novouspostavljenoj austrugarskoj vlasti pa se često može pročitati da se odnos Bošnjaka prema novoj vlasti kretao od suparništva prema savezništvu.
Kulturni šok, koji su Bošnjaci- muslimani doživjeli nakon okupacije koja je jedna od posljedica Berlinskog kongresa, bio je žestok udarac od kojeg se dugo nisu oporavili. Masovna iseljavanja iz Bosne i Sandžaka najbolji su činjenični dokaz da je Berlinski kongres napravio pometnju u svakodnevnim životima Bošnjaka. Treba napomenuti da iseljavanje nije bilo aktuelno samo u prvim godinama nakon Berlinskog kongresa i okupacije Bosne i Hercegovine, nego je trajalo i u periodu aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, ali i nakon toga.
Što se tiče područja Sandžaka, posebno je važna 1913. godina kada je Mirom u Bukureštu došlo do podjele Sandžaka na srpski i crnogorski dio. Novi udar na većinsku bošnjačku teritoriju doveo je do novog vala iseljavanja Bošnjaka iz Sandžaka, ali i do velikih zločina nad Bošnjacima u dijelovima novoformiranog crnogorskog dijela Sandžaka.
Nije teško shvatiti da su Aneksija i Mir u Bukureštu bili samo još jedna u nizu posljedica Berlinskog kongresa koje su nepovoljno utjecale na Bošnjake Sandžaka i Bosne i Hercegovine.
Početak Prvog svjetskog rata za Bošnjake je značio novi period neizvjesnosti, a, svjesni situacije u kojoj se nalaze, Bošnjaci Sandžaka su tokom 1917. godine sazvali skup u Sjenici, pod nazivom „Sjenička konferencija“. Konferencija je održana u Sjenici, gradu čija je sudbina sasvim sigurno bila jedan od razloga za sazivanje ove konferencije. Naime, Sjenica je u više navrata doživjela stravične zločine od strane srpske i crnogorske vojske pa stoga bi bilo logično da se u ovom planinskom gradu održi ovako značajan skup.
Na Sjeničkoj konferenciji prisustvovali su gradonačelnici sandžakih gradova, iz Pljevalja, Mehmed-paša Bajrović, u svojstvu gradonačelnika i trojica delegata Bijelog Polja, Hilmi-beg Kajabegović, načelnik grada Berana, Duljko Rahmusović, načelnik grada Rožaja, Sulejman-ef. Ćatović, muderris iz mjesta Lozne, Ahmet Šahman, ljekar iz Novog Pazara, Riza-beg Muratbegović, gradonačelnik Sjenice, Rušdi-ef. Spahić, gradonačelnik Prijepolja, Murat-beg Hašimbegović, Husni-ef. Jusufbegović gradonačelnik Priboja, Hasanagić (ime nije nije zapisano u izvorima), gradonačelnik i Sulejman-ef. Šećeragić, gradonačelnik Nove Varoši.
Bošnjaci Sandžaka jasno su istupili sa zahtjevima da se Sandžak vrati Bosni. Zahtjevi Bošnjaka nisu prihvaćeni, a čak je nekoliko intelektualaca koji su učestvovali na „Sjeničkoj konferenciji“ protjerano i ubijeno, što govori u kakvom su položaju bili Bošnjaci Sandžaka tada. S druge strane, za to vrijeme u Bosni i Hercegovini rasla je podrška Austro-Ugarskoj zbog otvorenih stavova Srbije koja je željela pripojiti Bosnu i Hercegovinu.
Krajem 1918. godine proglašena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca uz podršku dijela bošnjačke inteligencije, što će se kasnije ispostaviti kao pogrešan potez. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca osnovana je pod vodstvom Srba koji su, osnaženi pobjedama u Balkanskim ratovima, ali i ishodom Berlinskog kongresa, učvrstili svoju poziciju na Balkanu.
Riječi Šerifa Arnautovića, da ne podržava stvaranje nove zajedničke države jer smatra da zbog svoje malobrojnosti bošnjački narod (tada muslimanski) može biti predmet manipulacija u godinama koje su dolazile, pokazale su se istinite. Bošnjaci u Bosni, ali i Sandžaku, polahko su asimilirani, a zbog oduzimanja ranijih povlastica, prvo za vrijeme Austro-Ugarske, a kasnije i Jugoslavije, mnogi od njih su dovedeni na rub siromaštva, što ih je primoralo na nova iseljevanja.
Da Berlinski kongres nije donio trajna rješenje, pokazatelj je i veoma napeti međuratni period, ali i Drugi svjetski rat u kojem su Bošnjaci ponovo bili meta zločina. Fašistička vlast Nezavisne Države Hrvatske pripojila je Bosnu i Hercegovinu, a sporazumom Cvetković-Maček pokušana je njena podjela koja bi u konačnici značila i kraj za državu Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, u istočnoj Bosni i Sandžaku četničke formacije, predvođene Dražom Mihailovićem, činile su sistematske zločine nad Bošnjacima čiji se broj nakon Drugog svjetskog rata značajno smanjio.
Ono što je Bošnjake Sandžaka posebno pogodilo, bilo je ukidanje autonomije Sandžaka 1945. godine pod izgovorom pasivnosti Bošnjaka u antifašističkom pokretu što je naravno nije bilo tačno. Bošnjaci, ali i ostali muslimani u bivšoj Jugoslaviji, našli su se u veoma nepovoljnom položaju nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Nažalost, takvo stanje rezultiralo je novim masovnim iseljenjima muslimana iz Sandžaka, Bosne i Hercegovine, ali i Makedonije. Posebno je zanimljiv tzv. „Džentlmenski sporazum“, između tadašnjeg šefa turske diplomatije Mehmeta Fuata Köprülüa i Josipa Broza Tita iz 1953. godine, koji je rezultirao „premještanjem“ muslimanskih porodica iz jugoslovenskih zemalja. Svi ovi događaji) koji su nepovoljno utjecali na Bošnjake iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine, dokaz su da je Berlinski kongres u velikoj mjeri oslabio poziciju bošnjačkog naroda, što je rezultiralo velikim zločinima i progonima stanovništva.
Također, činjenica koja govori o manjkavosti Berlinskog kongresa su krvavi ratovi koji su buktali tokom čitavog dvadesetog stoljeća. Ono što posebno treba istaći je i današnje stanje na svjetskoj političkoj sceni gdje velike sile ponovo kreiraju sudbinu mnogobrojnih naroda. Kongresi, sastanci, mirovni pregovori, nalik onim iz Berlina prije 140 godina, učestali su još od kraja dvadesetog stoljeća pa sve do danas. Ishodi tih razgovora većinom ne nude konkretna i dugotrajna rješenja.
Rezultati dugotrajnih sastanaka u konačnici služe za smirivanje trenutne situacije bez konkretne dugoročne strategije kako to stanje održati, baš kao i na Berlinskom kongresu, koji je definitivno promijenio živote Bošnjaka.
