Polemika između književnika Abdulaha Sidrana i scenariste Feđe Isovića na svojim marginama iznjedrila je jedno bitno priznanje i potvrdu onoga što smo više puta naznačili štetnim po ukupnost bosanskohercegovačkog društva. Postojanje “lažnih kumira multikulture”, naime. Sidran je krenuo problematizirati ono što više-manje svaki Trebinjac, iskren prema sebi i činjenicama, zna: Srđan Aleksić nije branio Bošnjaka jer je Bošnjak, već je branio radnika Alena koji je prodavao Aleksićevu robu na pijaci. Bajka o Srbinu koji je branio Bošnjaka, dakle, samo je dio onoga što zovemo “lažni kumiri multikulture”. Da je tome tako, potvrdio je i sam Feđa Isović u prepirci sa Sidranom.
”A sve kada bi i bilo istina ovo što tvrdiš, Srđan je postao simbol nečega dobrog, nečega važnog. Zašto rušiti rijetke simbole dobrote iz proteklog rata?”, napisao je Isović, otkrivši da je takozvanom FGR-u posve nebitno je li nešto utemeljeno na istini i u realnosti ili nije. Otkrio je i to da lažu, da petljaju i da zatim rade sve da tu laž održavaju na životu.
Naprimjer, pojavila se priča o dr. Sekuli Staniću, koji je, navodno, u Foči zapalio svoju kuću nakon što je vidio da njegov narod pali kuće Bošnjaka. Nema potvrde za ovu priču koju je legitimizirao Dragan Bursać u svojim patetičnim tekstovima na Al Jazeeri Balkans. Vjerujemo da je priču neko izmislio, a ljudi poput Bursaća prenosili upravo po Isovićevim standardima, scenariju stvaranja kumira. S time da je dr. Sekula bio dobar čovjek, daleko od toga, i mnogi potvrđuju da je bio glas razuma i da je nosio standarde humanog, skrivajući i spašavajući svoje kolege i prijatelje Bošnjake. Zbog toga je i platio glavom i slava mu i pokoj mu plemenitoj duši. No nije spalio svoju kuću. Nekome je trebalo da ovo nakalemi bez obzira na to što je Sekulina priča sama po sebi, kao i mnoge druge, dovoljna i ne umanjuje njegovu zaslugu i čovještvo.
Sklonost laži otvara prostor razvijanju mnogo gorih bolesti. Naprimjer, čovjek koji je primao nagrade od ratnih zločinaca i bio doktor u zločinačkoj VRS odjednom postaje humanista koji se vodi etikom. To nam je otkrio dr. Dragan Stevanović, političar iz SDP-a, hvaleći stanovitog dr. Dragoljuba Lazarevića, pukovnika bivše JNA. Prepoznali smo ovo licemjerje u Stavu, pa je SDP-ovac Stevanović osjetio potrebu da nas uputi kako je “sav grijeh dr. Lazarevića što je kao ljekar, sticajem okolnosti, bio u tkz. VRS i što je, vođen principima medicinske etike, pružao nesebičnu pomoć svima bez obzira na vjeru, naciju, rasu, spol i političko uvjerenje, na uštrb i svoje sigurnosti, o čemu postoje i brojna svjedočenja nesrba koji su tu pomoć trebali”. Eto, tu je pomoć prepoznao genocidni manijak Radovan Karadžić pa ga za to i nagradio “Ordenom Karađorđeve zvezde”. Navodno je Lazarević bio vrlo ponosan na primljenu počast.
No, u čemu je ovdje kvaka? Prema logici Stevanovića, mi bismo vrlo lahko mogli rehabilitirati i dr. Mengelea, koji se u nacističkim logorima našao po službenoj dužnosti, a kada je već bio tamo, malo se zabavio i eksperimentima. To je radikalna i neodrživa poredba. Međutim, nas interesiraju poredbe jer bacaju posve novo svjetlo na slučaj šehida Mustafe Busuladžića, kojega je FGR proglasila nacistom i ustašom a da nema niti jedne potvrde da je ikada pripadao ovim zločinačkim formacijama.
Dakle, zbog jedne rečenice koju je Tarik Haverić izvukao iz konteksta i zbog neke marginalne emisije koju je vodio na Radiju “Rim”, Busuladžić je okvalificiran kao najgori zločinac. Nadalje, mi smo u više navrata pisali o slučaju Husein-efendije Đoze, koji je rehabilitiran u komunističkom sistemu i koji je časno radio svoj posao vjerskog službenika u bivšoj Jugoslaviji. Nismo pritom pravdali njegovo sudioništvo u SS diviziji Handžar, jer to je nemoguće bez obzira na to što ona nije činila zločine i bila osnovana upravo da spriječi četničke zločine u Istočnoj Bosni.
Da jesmo, bili bismo revizionisti koji se nalaze na krivoj strani historije i uopće morala. Nismo, jer je to, dakle, nemoguće, ona je bila dio zločinačkih formacija SS-a i nema zbora oko toga. No, ako bismo sudili prema Stevanovićevim aršinima: Đozo nije ništa pogriješio u jednom dijelu svoga života. Bio je obični dušobrižnik koji je stjecajem okolnosti vršio svoju dužnost kao imam – dušobrižništvo. Bez obzira na to, Stevanović i bratija su u njemu prepoznali najveće zlo koje se uopće može zamisliti, pokrenuli su hajku na rahmetliju i sve one koji su probali objasniti objektivne činjenice u vezi s njim i njegovom ulogom. A dr. Lazarević, pripadnik agresorske i zločinačke vojske tzv. VRS, za njih humanista, je l’? I na sve to Stevanoviću pljeskaju ponajviše upravo sami Bošnjaci, pripadnici lažne sarajevske religije “kumira multikulture”.
Ovu strategiju laži i kumirstva do sada je podržavala međunarodna zajednica, vjerujemo u dobroj namjeri relaksacije društva i ulaganja u pomirenje i slične pojmove koji počinju ličiti na klišeje, upravo jer su počesto zasnovani na laži. Da bi to ostvarili, ulagali su u političke projekte poput ideološkog Quasimoda – Naše stranke. A šta su dobili zauzvrat? To da im oni koje su stvorili i uzgajali i finansirali prvi zabiju nož u leđa. Ponajbolje je to demonstrirala Sabina Ćudić na Face TV-u dok su trajali pregovori o Izbornom zakonu u Neumu. Očajnica, eksponent kukavičke političke opcije, konstantno je napadala one koji su je stvorili – međunarodnu zajednicu.
Sabina Ćudić pokazala je i to da uopće ne razumije da u Bosni i Hercegovini žive Hrvati i Srbi te da se oni, u ogromnoj većini, ne osjećaju građanima (u političkom smislu) i da ne pristaju da ih se tako označuje. Oni su Hrvati i Srbi i kao takvi ostvaruju svoja prava u Bosni i Hercegovini. I kakvu to onda multikulturu promiču Ćudićke i Stevanovići i Isovići? Ne može biti bogatstvo ono što je zasnovano na laži. To je prokletstvo i vodi u propast. Takva multikultura nije bogatstvo, ona je prokletstvo. I to bošnjačko prokletstvo jer se Srba i Hrvata uopće ne tiče niti se na to kumirstvo obaziru. I ovo smo sve već rekli u prijašnjim brojevima Stava, ali, nažalost, moramo se ponavljati. Do daljnjega.
