U slučaju francuskih simbolista (Baudelaire, Rimbaud, Verlaine i Mallarmé) programsko načelo dekadentnosti ujedno je stvaranje i otkrivanje novoga književnog pravca. Dekadentnost je, dakle, u njihovom slučaju proces simbolističke pobune koja ima moć da obnavlja, da utire novost i pronalazi novo. Nasuprot tome, mi smo u nekoliko navrata govorili o znakovitostima novovijeke šutnje bošnjačkih intelektualaca na procese koji su od sržne važnosti za bošnjački narod. Čini se da je pred nama, iz mjeseca u mjesec, stalni izazov redefiniranja stanja u kojem se nalazi naša tzv. elita. Slučaj prof. dr. Sebije Izetbegović, toliko očito politizirani obračun u kojem se pokušava oduzeti naučna lična karta univerzitetskoj profesorici i direktorici najveće bolničke ustanove u zemlji, navodi nas da stanje u kojem se nalazimo opišemo dekadencijom – u ovom slučaju moralnim posrtanjem i gubitkom dostojanstva, gljivičnog oboljenja koje izaziva truhljenje, stanja bezidejnosti i moralne korumpiranosti. Neko je napisao da smo dotakli dno. Da barem jesmo, odgovaramo, jer tada bismo se možda uspjeli nogama uprijeti i odbaciti se prema površini. Nalazimo se u mulju, odraza nema, samo valjanje raspadnute moždane mase, a dubinu vlastite posrnulosti (dna) stalno nanovo otkrivamo.

Nama je nejasno kako je uopće moguće nazivati nekoga intelektualcem podrazumijevajući mu akademsku titulu kao jedinu referencu. Intelektualac je onaj koji bi trebao imati neku vrstu izdvojenog i samosvojnog autentičnog stava da bi mogao nositi tu titulu, zar ne? Naša elita, ako je uopće tako možemo nazvati, jeste većinski poput riba na suhom, bez zvuka otvara usta i diše na škrge. A škrge jedne smrtonosne pirane ima i rektor UNSA Rifat Škrijelj i glavna mu je naučna referenca istraživački rad o „populacijama riba u neretvanskom jezeru“. Takav, uz pomoć jednog dekana stomatologa, kojeg bije glas međunarodnog špijuna (američka Zubić vila ili britanska Mata Hari s karijesom), kroji sliku naše tzv. akademske zajednice.

Bošnjaci više nemaju luksuz da čekaju svoju elitu koja je dobro zaostala u svojim atavističkim kompleksima i moralnim korupcijama. Procjene su im neurotične, osvetničke ili kukavičke, izrijekom antinarodne. Slučajevi demoniziranja i atmosfera medijskog linča u kojoj se zadnjih godina od čaršijskih navijača nije libilo pozivati i na fizičku eliminaciju, a zatim i progoni kroz montirane procese, govore da je vrijeme bilo kakvog čekanja i preispitivanja prošlo. Režim je trebalo izmisliti da bi ga se moglo srušiti. Unutar toga trebalo je ustoličiti personifikacije tzv. režima kojima se potom „skida glava“ da se pošalje poruka straha i prijetnja propasti svakome ko se usudi beknuti. Korumpirana elita ima poziciju da „pogubljenje“ legalizira i opravda.

Uz bošnjački politički vrh napada se i onaj vjerski, što su dva naočigled odvojena procesa, ali cilj im je isti. Jedna posve legitimna izjava reisul-uleme Kavazovića o tome da je bošnjački narod dužan i spreman braniti oružjem svoje institucije ako budu napadnute, kao što je to činio i 1992. godine, izazvala je salvu napada srpsko-hrvatske zavojevačke koalicije. Mimo toga da se nad reisovom izjavom ibreti jedan ratnozločinački um specijalnog etničkog čistača iz 1992. godine Nenada Stevandića, nas je ipak ponajviše, zašto ne reći i nasmijala izjava hrvatskog ministra vanjskih poslova Grlić-Radmana, koji je reisu Kavazoviću uputio začuđeni prigovor riječima: „Oružje donosi zlo, vidimo to u Ukrajini!“

Naprosto je nevjerovatno do koje se mjere Bošnjake muslimane smatra potkapacitiranim maloumnicima pa im se serviraju ovakve biskupske poslanice. Zaista, ako je tako, zašto se onda Hrvatska naoružava najmodernijim avionima, zašto ulaže u vojsku, zašto sa Srbijom krši sporazume o regionalnom naoružavanju? Ako je u oružju zlo, neka ga onda Hrvati predaju Ukrajini, a ministar Radman neka uputi preporuku da hrvatski narod postane nešto poput budističkih monaha. I to ne oni u Mijamaru koji vrše etničko čišćenje Rohinja muslimana, nego oni miroljubivi tibetanski egzilanti iz okruženja Dalaj Lame koji srču čaj i pale mirišljive štapiće, sve redom vegani koji ne samo da ne bi pojeli kravu nego bi branili dosadnu muhu od kravljeg repa koji je želi utamaniti. Muuuu!

Bošnjaci nisu budale, a muslimani među njima, bez obzira na svoje elite i dojam koji se o njima ponekad stječe, nisu kukavice. Oni koji izazivaju morat će se očito ponovo upoznati s tom stranom bošnjačkog naroda. I zato je u svemu ovome meni lično možda zadnjih sedmica najviše u oči upala konstatacija historičara Marka Atille Hoarea na društvenim mrežama. U slobodnom prepjevu njegove upute patriotima u Bosni i Hercegovini nalazi se sljedeća suština: Diskriminacija bošnjačkog naroda mora postati toliko skupa da je neisplativa.

U tom smislu da se vratimo na početak teksta o dekadenciji kao programskoj i kontroliranoj praksi koja ima moć da obnavlja i stvara novo, a ne da izaziva truhlost. U tom procesu ko god misli da će neka intelektualna elita povesti narod i unisono progovoriti – grdno se vara. Vrijeme čekanja je završilo. Vrijeme je za pokret, u njemu je bereket.

Protestni narodni pokret.