Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, a zatim i odmah nakon nje, oslobodio se veliki prostor zatomljene slobode. Bošnjaci su bili teško traumatizirani nakon proživljenog genocida, ali istovremeno i harmonizirani. Silom prilika, nažalost, jer kako god oni sebe imenovali, bili Jugoslaveni ili Muslimani ili Bošnjaci ili Indijanci, svi su bili, bez razlika, kao jedno prepoznati od agresora. Slobodi se klicalo, prsa su se prsila od romantičnog pronalaska vlastitog imena, od prvih antologija bošnjačke književnosti, od gramatika, pravopisa i rječnika bosanskog jezika... ali je ovaj festival u slavu pronalaska vlastitosti ubrzo utihnuo.
Književnik rahmetli Nedžad Ibrišimović smatrao je da nam treba Bošnjačko društvo pisaca, zagovarao ga je, ali je i on na kraju utihnuo nakon bjesomučnih napada i grozomornih etiketa u kojima je označivan kao nacionalist i ekstremist. Ako postoji jedan narod, a postoji, ako postoji jedna književnost, a postoji, u čemu je problem da se pripadnici te književnosti okupljaju u neko društvo? Treba li odgovarati uopće na ovakva pitanja?
Neke je zasmetalo to što se Svečana akademija Bošnjačkog društva pisaca održava u Zenici, jer, zaboga, kako mimo glavnoga grada?! Pa zar je moglo da se Jugoslavija osniva u Jajcu, da Bosna i Hercegovina potvrđuje svoju državnost u Mrkonjić-Gradu, zar može da državna fudbalska reprezentacija igra na Bilinom polju, zar je moglo u srednjem vijeku da se na istom tom Bilinom polju održi glasoviti crkveni sabor 1203. godine? Sve je to moglo, a ne bi trebalo da Bošnjačko društvo pisaca svoje svečano predstavljanje održi u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu.
A šta je to draž onoga što krasi bošnjaštvo? Bosanstvo je geografija, prostor, državotvornost, ali je omeđeno granicama, bošnjaštvo ih prelazi, ne priznaje ih, bilo to Sarajevo ili Melbourne, Zenica ili München, Bihać ili Graz. Treba tu transgraničnost objasniti na primjeru bošnjačkih pisaca.
Književnik Tahir Mujičić, porijeklom iz Tešnja, rodio se u Zagrebu, hrvatsku kulturu višestruko je zadužio, a u onoj bošnjačkoj participira kao antologijski pjesnik. On je bošnjački i hrvatski antologijski književnik, a toj veličini ne umanjuje to što nije bosanskohercegovački. Ne može biti, jer nije rođenjem, a vjerovatno neće biti ni smrću, omeđen granicama Bosne i Hercegovine. Naravno, specifična priroda pripadnosti bošnjaštvu ogleda se i u bošnjačkim piscima koji su rođeni i žive na prostoru Sandžaka, pa su oni sandžački (zavičaj), bošnjački (nacija), a posve punopravno mogu mjestom rođenja i državnim okvirom, naravno ako pristanu, postati i srpski i crnogorski pisci. To su vrlo jednostavne formule koje je, nažalost, nekima teško prihvatiti i shvatiti.
U tim nesporazumima bježi se od nacionalnog kao da je riječ o nekoj zarazi, brka se s geografskim, a posljedično se gubi i jedno i drugo, što je u ovom broju Stava sjajno zaključio član Bošnjačkog društva pisaca Sead Omeragić. Ima još nešto. Bošnjaštvo su, posebno kada govorimo o nacionalnoj kulturi i njenoj artikulaciji, zadnjih petnaest godina neprimjereno iskorištavali oni čije je djelovanje bilo na razini kulturnog amaterizma, da bi zatim na kreativnu potkapacitiranost kalemili i vjerske predikate, što je, potom, od nacionalnog udaljilo one intelektualne bošnjačke elite koje nemaju problem s tim da pripadaju islamskom civilizacijskom krugu, ali imaju veliki problem kada ih se svrstava u vjerski okvir koji ima praktičnu obredoslovnu primjenu. Nedavno je ta vrsta proskliznuća u sistemskom pristupu bila vidljiva kada je dio bošnjačke dijaspore iz Austrije pokrenuo inicijativu da ih se prizna kao bosansku nacionalnu manjinu. Pitali smo ih otkuda im ta ideja. Odgovor je bio vrlo iskren: “Bošnjaci su praktični muslimani, a mi to nismo.”
I ovo posve razotkriva jedan od problema za koji se nadamo da će Bošnjačko društvo pisaca prevladati – nije se dobro promislilo da svako bošnjačko okupljanje koje se većinom odvija kroz nevladin sektor mora nužno biti sekularno, osim ako nije u svojim programskim ciljevima drugačije zamišljeno. Biti sekularan nije nikakav bauk ni za koga, ne podrazumijeva radikalnu ljevičarsku ideologiju kojom se kiti dio Turaka “sekularista”.
Bošnjaci muslimani nisu Hrvati katolici i Srbi pravoslavci da im treba blagoslov crkve, oni izgovaraju bismillu i znaju za čudotvornost ispravnih nijeta. Ne trebaju se prskati svetim vodicama da pokrenu bilo šta. Uostalom, mi ovdje govorimo o demokratiji i prakticiranju sloboda, o tome da je sekularizam jedna ćasa u kojoj svi mogu bivstvovati a da ih ne žuljaju razlike.
To znači da Bošnjaci, ako žele da se okupljaju, moraju prihvatiti to da u tu ćasu stanu i oni s francuzicama, i oni s ahmedijama, i oni s fesovima, i oni s bejzbolskim kapama, i oni ćelavi, i oni proćelavi, i minival tu stane, i lažne plavuše čak, ali uz napomenu da ono narodnosno, ono zaista plodotvorno među nama, najljepše je kada je prirodno. A ko voli – neka izvoli, jer, na koncu, Bosna je to u svojoj ljepoti koju zovemo raznolikost. No, kako će Bošnjaci sudjelovati u toj raznolikosti ako se unutar sebe ne mogu harmonizirati, ako razroko tumače vlastito ime, ako ne razumiju osnovne pojmove.
Bošnjaštvo nije suprotstavljeno bosanstvu, ono je njegov integralni dio, ali je i mnogo šire od njega i podrazumijeva interkulturalna prožimanja sa svim kulturološkim posebnostima u kojima širom svijeta Bošnjaci borave. Nije li to, evo, na primjeru onoga što Bošnjaci već jesu, i idealistička ideja evropejstva otvorenih granica, ali unutar kojih se čuvaju nacionalne posebnosti? Naravno da jeste, ali kada bismo to shvatili, ne bi nam trebale EU-birokrate objašnjavati zapadne vrijednosti, mi bismo ih njima učili kroz vlastito iskustvo.
Bošnjačka kultura nije i ne može biti jetimče, ali jeste zapostavljena, ali jeste izmakla institucionalnoj njezi, ali jeste atomizirana na tašte i neharmonične odnose nevjerovatno talentiranih pojedinaca. To promijeniti zahtijevan je, ali lijep posao, štaviše, u nekim segmentima i pionirski. Umjesto da se bavimo isključivo reakcijama, bio bi red da se prihvatimo onoga što književnik Mujo Musagić naziva “konkretnom akcijom u kulturi”.
