Više od pola miliona ljudi raseljenih zbog sukoba u Nagorno Karabahu 90-ih vraća se svojim kućama, na područja vraćena iz agresorskih armenskih ruku.

“Moja se kuća nalazila između dva potoka, čiji je zvuk bio ljepši od bilo koje melodije. Lachin je poput bijele golubice između dvije planine, mjesta koje nikad ne mogu zaboraviti. Voda iz izvora je čista i hladna poput leda, aromatičnog bilja, majčine dušice... Otkako sam napustila Lachin, nikada nisam našla okus te majčine dušice!” Tako se Sumeya Isayeva, 65-godišnja azerbejdžanska učiteljica, prisjeća prošlosti, uspomena omekšanih protokom vremena i bolom.

„Dan kada smo pobjegli bio je jedan od onih lijepih dana u Lachinu. Te je godine berba bila dobra, a mi smo sjedili, doručkovali, na sagu ispod drveća. Odjednom je stigao moj brat i rekao nam: "Spakuj sve." Smjestili smo djecu u auto i odvezao nas je daleko odatle.#

Bilo je to proljeće 1992. godine, a Lachin, provinciju Azerbejdžana stisnutu između pobunjene regije Nagorno Karabah i Armenije, preuzeli su armenski milicajci. Njegovih 50.000 stanovnika moralo je pobjeći. Sada, nakon rata između Azerbajdžana i Armenije i sporazuma o prekidu vatre potpisanog u novembru Lachin se vraća pod kontrolu Bakua (osim pet kilometara širokog koridora za Jerevan koji će nastaviti slati zalihe na mali teritorij Nagorno Karabaha koji još uvijek kontrolira Armenija).

Isayeva se vraća kući. „Zagrabiću vodu iz potoka i piti. Kasnije mogu umrijeti u miru."

U ratu devedesetih, kada se Sovjetski Savez raspao, Armenci iz Nagorno Karabaha ne samo da su preuzeli kontrolu nad tom regijom nego su osvojili i okolne provincije i protjerali stanovništvo: 2000. godine, UN-ova agencija za izbjeglice (UNHCR) izbrojala je 572.500 interno raseljene osobe u Azerbajdžanu. Sada ih ima više, oko 750 000: dobili su djecu, unuke, koji su u službenim statistikama još uvijek povezani sa svojim provincijama porijekla.

Aida je iz Agdama. Toliko je izugubljena kada je vidjela posljedice razaranja oko sebe da nije u stanju naći svoj dom iza 150 godina stare džamije. Korištena je prvo kao štala, da se ponize Szerbejdžanci a onda su minarete koristili kao orijetnmtir armenski artiljerci.

Pored nje, Mehmet, električar, cijelo vrijeme drži pognutu glavu, vlažnih očiju. Izgubio je brata i drugu rodbinu. "Najviše želim da uskoro mogu posjetiti mezarje." Ali ne može zbog mina. Sići sa asfalta je opasno, trebaće sedam godina da se uklone sve mine.

Stotine hiljada azerbejdžanskih porodica koje su živjele u logorima za raseljene osobe Güzanli, Chiragli ili Baharli sa uzvišenjem su pratili oslobodilačle akcije svoje vosjke. Također i s gorčinom, kad im je otkriveno da ključ njihove kuće koji su čuvali poput zlata, služi samo kao suvenir. U njihovim gradovima više nema brava, nema vrata, ima samo ruševnih ili napola srušenih zidova.

Razmjere razaranja zaprepastile su Azere. Manje ih je iznenadilo otkriće da u dvadeset i sedam godina Armenci nisu ništa izgradili niti su bilo šta obrađivali.

S vrha dva minareta panorama Agdama je veličanstvena. Dana, u gradu u kojem su organiziorana velika vjenčanja, nema ništa osim tišine i srušenih zgrada. Još je mračnije kada uđete u Fuzuli, na granici s Iranom. Grad je bio poznat po grožđu, ali sada ima samo na hiljade zabijenih kola, nema vinove loze. Na polju je uništeni tenk, već zahrđao. U blizini je još jedna džamija koja je bila staja, jo uvijek se osjeti zadah iako je izmet iznutra pometen.

Početkom '90-ih Armenicu su okupirali najplodniju zemlju, u podnožju Nagorno Karabaha. Armenci su izgubili četiri grada u borbama i bili su prisiljeni odreći se još tri, uz historijski grad Susha.

Azeri, koji su bili vojno poniženi prije četvrt stoljeća, uspjeli su vratoti svoju zemlju, nakon što su se u posljednjih četrnaest godina nametnuli kao moćan izvoznik plina. Tvrde da je oporavak cijelog Karabaha već postao stvarnost. "Armenci koji su tamo rođeni mogu i dalje živjeti ovdje, ali ne i oni koje su doveli iz Armenije, Libanona ili Sirije", kaže Rovlan, čiji su roditelji iz okruga Agdam.

Rovlan, koji sada vodi strance, bio je u gradu kao dijete, ali se toga ne sjeća. Sad je sretan jer mirovni sporazum Armeniju obavezuje na plaćanje odštete, iako je siromašna zemlja. "To nije naš problem", kaže on.

Sumeya Isayeva boravi u prilično pristojnoj stambenoj zgradi u gradu Barda (središnji Azerbejdžan), izgrađenoj 2015. godine za izbjeglice iz Lachina poput nje. Ali, do tada je više od pola miliona raseljenih živjelo je na drugim mjestima, na poljima, u vagonima vozova, starim sovjetskim skladištima. "Čak i moji unuci, koji nikada nisu vidjeli Lachin, sanjaju o povratku", objašnjava Asif, rođak Isayeve.

Isayevi će, međutim, morati pričekati. Razminiranje vraćenih regija i obnova gradova i infrastrukture oštećene borbama trajat će između tri i pet godina, a prema nekim procjenama koštat će oko 150 milijardi dolara. Evropske firme pažljivo vode računa o mogućim ugovorima o obnovi, a jedna, talijanska Ansaldo, već je dobila nalog za sanaciju elektrana na teritorijima koje je Azerbejdžan vratio.

Desetine kamiona i buldožera dovršavaju novi auto-put koji - prelazeći ono što je do prije nekoliko mjeseci bila linija fronta - stiže do Suqovusana, jednog od gradova koji je Azerbejdžan vratio iz armenskih ruku. Tamo će se nastaniti 19 porodica, prve raseljene iz Nagorno Karabaha koje su se vratile kući. Među njima i Xaliq Humbetov, koji je selo napustio kad je imao 14 godina.

Kuća Humbetova - najbolja u gradu - je čitava i u dobrom je stanju, budući da ju u njoj svih ovih godina živjela armenska porodica. I sam je to znao, vidio je na YouTubeu i Facebooku. U sovjetsko doba Suqovusan je zapravo bio izmiješana sredina, ali nakon početka sukoba atmosfera je postala loša. Armenci su protjerali Azerbejdžance. Sada, gotovo 30 godina kasnije, oni su se vratili kući.