Samo ti piši, sinko, al' znaj, kad uđeš u ono šta se zove naš društveni, a pogotovo politički i medijski javni život, to ti je k'o jedna močvara. Al' bara, ne jezero. A tu ti nema leptira, krijesnica i vilinih konjica i vretenaca i vodenih krilaša. Lete posvuda muhe govnare, buhe, uši i stjenice koje proždiru sve što stignu i piju krv kome god stignu. Kada nemaju domaćina, međusobno se ispijaju. Tu ti nema zlatnih ribica koje ispunjavaju želje, tu vladaju beskralježnjaci, besplućnjaci, divovski punoglavci i žabe krastače. U toj močvari žive ti krokodili i aligatori, zmije i gušteri, gmazovi i pragmazovi, reptili i pokoji dinosaur. Svi su ti oni gladni, a vole se prežderavati.

Problem je što je hrane malo ili je nema. Onda proždiru jedni druge.

E, sad, ti vidi, ko bi u tome volio plivati? A preporučuju ti ovi dinosauri koji sve znaju da moraš plivati ako hoćeš opstati. “Moraš i ti u močvarnu baru”, poručuju. Žele da promijeniš košuljicu kao zmija, a ti iz svoje kože ne želiš van. Oni će ti reći da obučeš rožnate ljuske, umjesto kože ljudske. Ne žele da hodaš, žele da gmižeš. Hoće da se vratiš u paleozoik, mezozoik, kenozoik.

A ti vidi sad šta ćeš i kako ćeš ostati u toj ljudskoj koži, u tom insanluku kojem težiš. Teško je to, sinko dragi. Ne bih te obeshrabrivao, al' bolje ti je da se kloniš krokodilskog posla.

A ako si već odlučio da ideš u tu močvarnu baru, jer ona to jeste, onda znaj da ima još jedan put.

I to ti je jedini put ako želiš ostati u ljudskom obliku.

Nađi kakav čamac. Ti bi jahtu, znam ja, ali nema jahte. Ti bi gliser, ali nema glisera. Ti bi barem neku barku ako ima, ali nema ni barke. Ima jedan čamac. Ali to ti nije čak ni čamac, to ti je više k'o neko korito, više k'o neka bačva.

A šta ću ti ja, tako ti je to?!

I vidjet ćeš kad uđeš u to korito da ima na sebi rupa koliko je otvora na ljudskom tijelu. Posebno je velik onaj otvor gdje su ti usta. Ti moraš da kroz tu rupu puštaš glasove o opasnosti, a tamo gdje su ti oči da vidiš opasnosti, tamo gdje su ti uši da čuješ opasnosti. Ona dva donja otvora isto moraš imati otvorena da iz sebe izbacuješ nečist. I sve te rupe moraju biti na koritu, sinko moj, da bi mogao ploviti močvarom k'o insan. I sve te rupe ujedno ti pune korito vodom pa možeš potonuti svakog časa, što znači da jednom rukom veslaš kroz baru, a drugom stalno izbacuješ onu vodu i blato što ti u korito navaljuje. Jedino onaj otvor na čamcu koji ti je nos možeš začepiti jer bi te inače ubio smrad neviđeni.

Eto, tako ti je to, da znaš. I nemoj se žaliti kasnije.

A pitaš me šta je u svemu tome vjerski život. E pa, sinko moj, to ti je jedno prirodno jezero. Naša je stara ulema radije govorila čisti izvor. Pa se pazilo koga se pušta na izvor da vodu ne zamuti i uprlja. Danas, ja bih rekao da je to jedno jezero u kojem po okrajinama ima i močvare. Al' tu već imaš labudova, ima patki, ima ribica, vilinih konjica i sve tako lijepo na prvi pogled. Na drugi pogled i tu moraš da paziš, pogotovo u močvarnom dijelu tog jezera.

Al' znaš šta je dobro, rastu na tom jezeru lopoči. Oni koji znaju koliko je insanluk lahak, eto baš koliko i duša čovjeka, ti hodaju po lopočima. Oni koji ne znaju potonu.

Eto, to ti je anonimna krivična prijava od mene meni, da ne ogriješiš sebe o sebe.

I nemoj se žaliti poslije, sada znaš.