Donedavno su i Bijela kuća i španske vlasti još uvijek držale povjerljivim brojne dokumente o tajnim sastancima održavanim ranih 1950-ih čiji je cilj bio diktatorski Francov režim izvući iz autarhije i krize u koju je zemlja upala otkako je završio građanski rat. Tačan i cjelovit sadržaj sporazuma potpisanih između Španije i Sjedinjenih Država u septembru 1953. je držan u najvećoj tajnosti.

Pregovori su se odvijali između 1951. i septembra 1953. Predsjednici Dwight D. Eisenhower i Harry Truman razgovarali su s Francom preko nekolicine i odabranih predstavnika vojske i diplomacije, iako su ovi sekundanti manje sudjelovali. Američki ambadsador u Madridu u to vrijeme, Stanton Griffith, nikada nije bio obaviješten o toku pregovora, na isti način na koji španski ambasador u Washingtonu nije prisustvovao potpisivanju sporazuma unatoč činjenici da je njegova misija bila obnoviti diplomatske odnose sa Sjedinjenim Državama kako bi one politički priznale Španiju.

Suprotno uobičajenoj praksi objavljivanja povjerljivih dokumenata 20 ili 30 godina kasnije, američki predsjednik George Bush još je početkom 1990-ih držao većinu tih dokumenata povjerljivim. Kao da on i njegovi prethodnici nisu htjeli da svijet sazna kako je došlo do približavanja dviju zemalja i pregovora između 'najveće demokratije na svijetu' i mlade španske diktature u zamjenu za američke vojne baze na španskom tlu. Pregovori su vođeni u tajnosti dok su se dvije zemlje u javnosti svađale i pokazivale totalno nerazumijevanje.

Savezničke sile nisu Francu oprostile podršku koju je dobio od Hitlera u građanskom ratu, kao ni njegovo približavanje Trećem Reichu na početku Drugog svjetskog rata. Sjedinjene Države su se otvoreno protivile primanju Španije u UN, što je jasno stavljeno do znanja u priopćenju nakon Potsdamske konferencije 1945. godine, koje su potpisali Truman, Churchill i Staljin. „Naše tri vlade vjeruju da je njihova dužnost istaknuti da oni neće dati, što se njih tiče, svoju podršku nijednom zahtjevu za prijem koji podnese španska vlada.“

Stav je predsjednik SAD potvrdio na konferenciji Ujedinjenih naroda u San Franciscu, iste godine, glasajući protiv Franca i naredivši svom ambasadoru da napusti Madrid.

S navodno prekinutim diplomatskim odnosima, Truman je u glavnom gradu Španije ostavio samo otpravnika poslova koji se bavio konzularnim poslovima. Međutim, u decembru 1947. iz Washingtona stiže telegram frankističkoj vladi u kojem je obavještavaju o stavu suprotnom javnom vetu. Poruka je stigla nakon razgovora viših komandanata američke vojske sa španskim vojnim atašeom o "potrebi radikalnog i hitnog poboljšanja odnosa sa Španijom".

To je bio razlog zašto je Franco, unatoč prekinutim odnosima, dopustio američkoj vojsci poslanoj u Evropu da u Španiju uđu bez pasoša. I zato je Truman također 1951. odobrio prve kredite režimu vrijedne stotine miliona dolara, tražeći u razmjeni kontrolu nad lukama Mahon, Cartagena, Cadiz, Ferrol i Santander. Franco nije prihvatio prijedlog, ali je most saradnje već bio postavljen.

Truman je u javnosti pokazivao prezir prema Francu dok je privatno dao sve od sebe da sa njim počne sarađivat. Američki predsjednik osudio je nedostatak slobode izražavanja u Španiji iako je CIA potajno podržavala tako nasilne i krvave diktature poput one Jorgea Ubicoa u Gvatemali ili Francoisa Duvaliera na Haitiju. Međutim, ono što je zaista smetalo Trumanu je to što protestanti nisu mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru. U isto vrijeme Truman je odobrio Francovom režimu pomoć od 100 miliona dolara, zajam od dodatnih 62,5 miliona te je planirao da se Francu dodijeli još 150 miliona iz sredstava Agencije za međusobno osiguranje».

Pregovoro i saradnji nastavljeni su zbog američkih geostrateških interesa te zbog loše situacije u Španiji koja je trebala novac da prebrodi krizu nakon građanskog rata. Već u julu 1950. poslovni ljudi sugerišu američkoj administraciji da se ostave po strani demokratske predrasude i pregovara s Francom. s "praktične, čak sebične" tačke gledišta.

Pregovori su nastavljeni početkom aprila 1952., dolaskom u Madrid novog američkog ambasadora. Upute koje mu je dala američka vlada i dalje su bile da zadrži vrlo uske granice saradnje sa Španijom ali su ubrzo odmakli dalje od te tačke kada je zatraženo da SAD "kupe ili iznajme" baze od Španije. Odgovoreno im  je da bi gradnja baza bila moguća samo ako bi ih koristile zajednički obje zemlje.

Francovi pregovarači naglasili su da bi sporazum bio nemoguć ako se Španija ne bi mogla odbraniti od rastućeg rizika od sovjetskog napada do čega bi mogflo dovesti prisustvo američkih vojnih snaga na njenoj teritoriji. Dana 14. juna u špansku ambasadu stigao je tajni telegram u kojem je stajalo da bi se ponuđenih 125 miliona dolara moglo povećati za 25 ili 30. Španska vlada tada predlaže da se postigne napredak u svim predloženim pitanjima, uključujući izgradnju baza.

U tom su trenutku Amerikanci shvatili da je došlo vrijeme da Washington preformulira svoju politiku na najvišoj razini. Pregovori su ubrzani sve dok 23.decembra Španci nisu predstavili nacrt pakta koji ograničava korištenje vojnih baza od strane Sjedinjenih Država. Prijedlog koji je iznenadio Washington, baš u trenutku kada je došlo do smjene predsjednika i sve je opet blokirano.

U početku, Eisenhower nije htio ići dalje od svog prethodnika u pogledu saradnje s Francovim režimom, iako je malo po malo njegovo raspoloženje postajalo sve povoljnije. Promjena koja se mora pripisati percepciji španskom strateškom položaju u Sredozemlju i Atlantiku.

Iako je Francov prijedlog iz decembra 1952. uznemirio Amerikance, oni su na kraju bili prisiljeni birati između kršenja svojih pravila, sa svim posljedicama koje to podrazumijeva, ili proglašenja pregovora neuspješnim. Konačno su se odlučili za prvo i takozvani Madridski paktovi su konačno potpisani 26. septembra 1953. To je uključivalo tri sporazuma: Odbrambeni sporazum (dozvola za stvaranje američkih vojnih baza "pod španskom komandom i suverenitetom"), Sporazum o ekonomskoj pomoći (produženje pomoći koju je Španija već primala od 1951. za još deset godina, od čega je 60% trebalo pokriti troškove Sjedinjenih Država u Španiji) i Sporazum o pomoći za uzajamnu odbranu.

Nakon toga u španskom društvu više ništa nije bilo isto.