Za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima u općini Vitez na tri suda osuđena su osmorica pripadnika HVO-a i izrečena im je kazna od 94 godine zatvora. Sud BiH osudio je dvojicu na 18, Kantonalni sud u Novom Travniku jednog na 10 godina zatvora i Haški tribunal petoricu na 66 godina. Njima treba pridružiti i Darija Kordića, člana predsjedništva samoproglašene HZ HB i predsjednika HDZ-a BiH od 1992. do 1995. godine, i Tihomira Blaškića, zapovjednika Operativne zone Središnja Bosna HVO-a, njih je Haški tribunal oglasio krivima za druge, ali i za zločine u Vitezu, te ih osudio na 25, odnosno 8 godina zatvora. Većina ovih presuda odnosi se na pokolje u selu Ahmići, u kojem je 16. aprila 1993. ubijeno više od stotinu Bošnjaka, među kojima su, kako to kazuje tačka 625 presude Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu, “bile 32 žene i jedanaest dječaka i djevojčica mlađih od 18 godina”.
Mario Čerkez, zapovjednik Viteške brigade HVO-a, oslobođen je odgovornosti za pokolj u Ahmićima jer nije dokazano da je Viteška brigada učestvovala u napadu, oglašen je krivim za progon, odnosno za zatvaranje civila u prostorijama SDK-a i u kinu i osuđen na 6 godina. Tihomira Blaškića Žalbeno vijeće Haškog tribunala oslobodilo je odgovornosti za zločine u Ahmićima i ostale zločine počinjene tokom napada HVO-a na Vitez i okolna mjesta, potvrdivši da je kriv za protupravno zatočenje civila bošnjačke nacionalnosti u Domu kulture i Veterinarskoj stanici u Vitezu, zbog toga što nije kaznio potčinjene koji su počinili zločine nad zatočenicima, te “za nečovječno postupanje prema zatočenicima počinjeno putem njihovog korištenja kao živi štit”, kako to navodi tačka 670 presude Žalbenog vijeća Haškog tribunala, a misli se na 20. april 1993, kada su mještani “sela Gaćice bili upotrijebljeni kao živi štit u svrhu zaštite stožera HVO-a u hotelu 'Vitez'”, u kojem se nalazio i Blaškić.
NAPAD SLEĐA
Dva dana prije napada na Ahmiće, kazuje tačka 609 presude Kordiću i Čerkezu, “oko 15:00 sati u Vatrogasnom domu u Starom Vitezu održana je neformalna ceremonija obilježavanja godišnjice osnivanja Armije RBiH koja je padala dan kasnije. Mario Čerkez bio je prisutan na toj proslavi i rekao je da nikada neće doći do sukoba između HVO-a i ARBiH. Navečer 15. aprila predstavnici HVO-a i ARBiH su se zajedno pojavili na televiziji i rečeno je da su svi nesporazumi riješeni, uzroci sukoba otklonjeni i stanovništvo treba da ostane mirno.” “Međutim”, govori tačka 610 presude, “postoje direktni dokazi da je HVO na nizu sastanaka toga popodneva i večeri planirao napad sljedećeg dana. To je u svom svjedočenju izjavio svjedok AT koji je i sam imao viši čin u 4. bojnoj Vojne policije HVO-a. Prema tvrdnji tog svjedoka, prvi sastanak bio je sastanak političkog vodstva. Održan je u kancelariji pukovnika Blaškića u hotelu 'Vitez', trajao je sat i po i na njemu je bio prisutan Dario Kordić. Svjedok sam nije bio prisutan, ali je vidio one koji su bili prisutni, npr. Ivana Šantića, Peru Skopljaka i Zorana Marića. (...) Zatim je održan drugi sastanak (koji je također trajao oko sat i po) u Blaškićevoj kancelariji, kojem su prisustvovali, između ostalih, Paško Ljubičić, Ante Slišković, Mario Čerkez i Darko Kraljević. Za vrijeme tog sastanka Paško Ljubičić je došao u kancelariju svjedoka u hotelu 'Vitez' i rekao mu da je na prethodnom sastanku donesena odluka da se ujutro napadnu Muslimani (zato što je uhvaćena poruka da će Muslimani napasti tog jutra) i da se utvrđuju pravci napada za jedinice koje će u tome učestvovati.”
Paško Ljubičić, zapovjednik IV bataljona Vojne policije HVO-a, priznao je pred Sudom BiH svoju odgovornost za zločine počinjene tokom napada na Ahmiće, pokajao se što je prenio naređenje odobreno na sastanku političkog rukovodstva HVO-a od 15. aprila 1993, u kojem je stajalo da sve vojno sposobne muškarce treba pobiti, civile protjerati, a kuće spaliti, kao i naređenje “da ne smije biti živih svjedoka” te je osuđen na 10 godina zatvora. I Miroslav Bralo priznao je krivicu, Haški tribunal ga je osudio na 20 godina. Bralo je, kako to piše u činjeničnim osnovama sadržanim u sporazumu o priznanju krivice, “uveče 15. aprila 1993. pušten iz zatvora u Kaoniku pod uslovom da učestvuje u napadu HVO-a na selo Ahmiće, planiranom za naredni dan”. Nakon toga, “odveden je u objekat poznat kao 'bungalov', gdje je bio smješten štab 'Džokera', antiterorističkog voda IV bataljona Vojne policije HVO-a. Tada je pristupio 'Džokerima' i dobio naoružanje i uniformu.” U zoru Bralo s “Džokerima” pješači do Nadioka i upadaju u kuću Osmana Salkića. Dvojica pripadnika “Džokera” pucaju i ubijaju Osmana i njegovu suprugu Redžibu Salkić, a Bralo nožem ubija njihovu kćerku Mirnesu Salkić. Nakon toga kreću prema Ahmićima. Tamo je Bralo “podmetnuo požar u brojne kuće bosanskih Muslimana, te pomagao i podržavao druge u podmetanju požara u drugim muslimanskim kućama. Povrh toga, zarobio je jednog neidentifikovanog odraslog muškarca, ispitivao ga te ga ubio iz vatrenog oružja. On i drugi pripadnici 'Džokera' su u donjoj džamiji u Ahmićima i oko nje postavili eksploziv, koji su potom detonirali, razorivši džamiju.”
Nekoliko dana nakon napada na Ahmiće, “negdje između 16. aprila i 1. maja 1993, Bralo i jedan vojnik HVO-a zarobili su 14 muškaraca, žena i djece, Muslimana, iz porodice Salkić i porodice Mehmeda Ćeremića”, koji su pobjegli nakon napada na Ahmiće i Nadioke. Poveli su ih prema Kaoniku, a onda su ih odveli na jedan proplanak u šumi i tu ih je onaj vojnik pobio, a Bralo je čuvao stražu, piše u Bralinom priznanju krivice. “Među tim žrtvama, dvije su imale oko sedam godina, jedna osam, jedna deset, jedna jedanaest, jedna četrnaest, a dvije su imale oko šesnaest godina.” (U Visokom je 1. aprila 2022. identifikovano 13 žrtava bošnjačke nacionalnosti koji su nestali 1993. na području sela Kratine u opštini Vitez, a čiji posmrtni ostaci su pronađeni 1998. na lokalitetu Međine kod Mostara. Riječ je o supružnicima Emsadu (1955) i Nihadi (1959) Salkić iz Nadioca i njihovih troje djece: Melisa je imala osam godina u trenutku nestanka, Nermin 12, a Senad 14; bratu i sestri Adisu (15) i Adisi (12) Salkić; braći Edinu /17/ i Elvedinu /14/ Ćerimiću; Rami Osmanoviću /Busovača, 1914/, Samiru Hori /Vitez, 1967/, Abdulahu Pezeru /Lončari, 1938/ i Amelu Zatagiću /Busovača, 1975/.
Između 21. aprila i 10. maja 1993. vojnici HVO-a su na području sela Kratine uhapsili “tri nenaoružana muškarca Muslimana”. Bralo ih je odveo u jednu štalu gdje ih je s još nekim vojnicima HVO-a ispitivao i tukao. “Nekoliko sati kasnije Bralo je te zatvorenike odveo u jedan šumarak i ubio ih.”
Sredinom maja 1993. “pripadnici 'Džokera' odveli su jednu bosansku Muslimanku” u “bungalov” i zatočili je. “Tokom jednog ispitivanja Bralo je u njenom prisustvu pretukao jednog bosanskog Hrvata, a njoj je prijetio da će je ubiti. U prisustvu drugih vojnika više puta ju je silovao.” Iz “bungalova A” prebačena je u jednu kuću u Nadiocima, gdje su je držali do jula 1993. i tu su je “pripadnici 'Džokera' redovno silovali”.
Za mučenje “bosanske Muslimanke” koju su pripadnici “Džokera” u maju 1993. doveli u “bungalov” Ante Furundžija, zapovjednik “Džokera”, osuđen je na 10 godina zatvora. On je ispitivao zatočenu ženu, kako to kaže tačka 82 presude kojom ga Haški tribunal oglašava krivim: “Optuženi je nastavio ispitivati svjedokinju A, koja je bila prisiljena ostati gola pred otprilike 40 vojnika. Optuženi B je prevlačio nož preko tijela i unutrašnje strane butine svjedokinje A, prijeteći između ostalog da će joj isjeći polne organe ako ne bude sarađivala.” Furundžija je zaprijetio da će je “natjerati da prizna tako što će je suočiti sa jednom drugom osobom”, te je izašao, a Bralo ju je silovao, nakon čega su je “još uvijek golu” odveli u “ostavu”. Tamo su doveli premlaćenog “bosanskog Hrvata”, pripadnika HVO-a, koji joj je pomogao da sinove, pripadnike ARBiH, prebaci u Travnik, i tu ju je Bralo brutalno silovao pred njim, pred Furundžijom i ostalim pripadnicima “Džokera” koji su stajali na vratima.
MIRIS SMRTI NAD AHMIĆIMA
Za učešće u zločinima prilikom napada na Ahmiće Haški tribunal osudio je i Dragu Josipovića, pripadnika HVO-a i seoskih straža iz Ahmića, na 12 i Vladimira Šantića, zapovjednika 1. satnije 4. bojne Vojne policije, na 18 godina. S njima na optuženičkoj klupi sjedili su i Drago Papić, te Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić, ali su oni oslobođeni pred Žalbenim vijećem. Ova presuda u tački 181 donosi izvještaj pravnika Payama Akhavana, koji je kao član istražnog tima Centra Ujedinjenih nacija za ljudska prava 1, 2. i 6. maja 1993. bio u Ahmićima: “Mislim da je od otprilike 150 do 200 kuća u selu ostalo manje od 20 koje nisu bile uništene. Razmjeri razaranja bili su veliki, bilo je kuća sa čijih zgarišta se još dimilo dvije sedmice nakon napada. A bio je tu i stvarni – opisao bih to zaista kao miris smrti u selu. Moglo se osjetiti da je pod ruševinama bilo još mnogo leševa koji nisu bili pokupljeni. U selu skoro da nije bilo žive duše. Čak su i psi i mačke bili pobijeni i ležali su posvud po putevima...” Tačka 182 kaže da je “Payam Akhavan posjetio i 'polje smrti', koje je opisao potpukovnik Watters, preko puta katoličkog groblja, gdje su pronađeni leševi otprilike 20 civila”. Pored svake spaljene kuće u Ahmićima Akhavan je “u prosjeku pronašao oko 30-50 čahura”. Pronašao je i “razbijene boce koje su izgleda služile za prenošenje benzina ili druge zapaljive tečnosti za podmetanje požara”. Kuće stanovnika Ahmića hrvatske nacionalnosti nisu bile spaljene. Kada su Akhavan i njegov kolega pokušali razgovarati s nekim od njih, “našli su se na udaru snajperske vatre”. Povukavši se iz Ahmića, Akhavan se sastao s “vojnim i političkim vođama bosanskohrvatske zajednice – Tihomirom Blaškićem, Mariom Čerkezom i Darijem Kordićem – koji su priznali da je to područje pod njihovom kontrolom, ali su zanijekali odgovornost za napad na Ahmiće rekavši da su napad izveli Srbi ili sami Muslimani kako bi privukli međunarodnu naklonost...”
Nakon navođenja niza detalja i priča svjedoka koji su preživjeli napad na Ahmiće, Pretresno vijeće u tački 333 konstatuje da su napad isplanirale jedinice HVO-a i “Džokeri” te kaže: “Hrvatski stanovnici Ahmića, ili barem oni koji su pripadali HVO-u ili bili u kontaktu sa hrvatskim oružanim snagama, znali su da će rano ujutro 16. aprila 1993. hrvatske snage započeti masovni vojni napad. Održiva je tvrdnja da su stekli uvjerenje da će doći do napada barem prilikom sastanka koji je održan 16. aprila u 02:30 u kući Joze Livančića...” Naredna, 334 tačka kaže da su “hrvatski stanovnici Ahmića sposobni za vojsku pružili podršku i pomoć” HVO-u, a “neki od njih učestvovali su u vojnim operacijama protiv Muslimana. Međutim, isto tako je istina da je jedan manji broj hrvatskih stanovnika Ahmića nastojao spasiti muslimanske prijatelje i komšije tako što ih je poticao na bijeg i pomagao u tim pokušajima, ili u svakom slučaju savjetovanjem kako da se izbjegne pokolj”.
“Borbe u Vitezu nastavile su se i nakon 16. aprila 1993.”, kazuje tačka 661 presude Kordiću i Čerkezu. “Stari dio grada Stari Vitez (također zvan i Mahala) ostao je u muslimanskim rukama. Međutim, HVO ga je opkolio i napadao. Tamo je 18. aprila 1993. eksplodirao kamion-bomba, a opsada se nastavila od aprila 1993. do februara 1994.” Tačka 662 kazuje da je kamion-bomba eksplodirao “poslijepodne blizu džamije u Vitezu, uništivši kancelariju Ratnog predsjedništva. Poginulo je najmanje šest osoba, a ranjeno 50. (....) O tome ko je odgovoran postoje razne verzije. Prema jednoj verziji, Marko Ljuić, načelnik artiljerije Viteške brigade, natovario je kamion za gorivo eksplozivom, privezao jednog Muslimana za volan i pokrenuo kamion prema starom dijelu grada. Prema drugoj verziji, u pozadini tog događaja stoji Darko Kraljević, komandir HOS-a...” I Kordić i Čerkez oslobođeni su odgovornosti za ovaj napad.
