Postoji jedan veliki apsurd ili veliki nesporazum, a pojavio se u Bosni. Naime, misli se da se nacionalno osjećanje i to upravo kod muslimana - bošnjaštvo mora i treba „naučno" potvrditi. Nacionalni osjećaj je subjektivno pravo svakog čovjeka, koji se mora respektirati i koji nije predmet prigovora niti analiza.

Logično je da narod Bosne ima pravo da se osjeća kako hoće. Ja osobno mislim da je bošnjaštvo jedina nacionalna identifikacija muslimana Bosne, osim toga da je to historijska šansa da se artikuliraju kao državotvorni faktor, kao većinski narod koji je dugo bio izložen pokušajima da se trajno zadrži kao amorfna masa i pomalo pretvara i nacionalno manipulira prema planovima i potrebama jednog primitivnog režima jednoumlja i bezidejnog kruga.

Kakvi su se sve ignoranti pod vidom nauke iživljavali nad sudbinom Bošnjaka muslimana, ko se sve predstavljao pozvanim specijalistom i ko je sve o tome odlučivao, prosto je zaprepašćujuća činjenica.

Kako su se lahko pravile naučne karijere i dobijalo literarna priznanja i kakvi su sve ignoranti harali i haraju i danas teorijom nacionalnog opredjeljenja Bošnjaka muslimana. U posljednje vrijeme su partijski i državni moćnici izjavljivali da bošnjaštva nema, niti ga smije biti. Pa su to počeli ponavljati njihovi poltroni i profesionalni doušnici, čiji je vječiti zadatak i sudbina da slušaju glas svoga gospodara.

Dakle, Savez komunista je najavio pravi rat Bošnjacima preko svojih najodgovornijih rukovodilaca kao svoje rezerve „naučnika", „profesora" i „književnika" i javnih radnika određanih da u režimskim medijima vrše propagandu i vode polemiku o aktuelnim problemima bosanske političke problematike".

Velikosrpski šovinisti vide u bošnjaštvu najljućeg dušmanina i, otvoreno nam prijete, ustaški teoretičari i zagovarači Hrvatske do Drine pobijaju nas kroz usta raznih Kerima i Velića. Ima jedna masa između ovih frontova u difuznoj neodlučnosti, strahu i sumnji, izložena pritiscima i udaru antibošnjaštva.

I konačno onda su se pojavili čuvari vjere, pravovjernosti islama. Ti vjernici dušebrižnici, koji sebi pripisuju pravo da odluče šta se smije a šta ne. Šta je štetno a šta korisno. Koji sebi pripisuju Božje epitete, da znaju ko je od smrtnika dobar i na pravom putu. Takvi su u svoje vrijeme učili pameti Džemaludina Čauševića, proklinjali „novotarije" Afganija i Abdua. Oni izoliraju našu zajednicu i plaše one koji misle svojom glavom, braneći veliko „M" koje je velikodušno priznao narodu Savez komunista i čiji oni poklon sad čuvaju kao zjenicu oka svoga.

Nacionalna svijest Bošnjaka muslimana postala je bauk za mnoge, prije svega za one koji su muslimanima namijenili ulogu nekog parijevskog drugorazrednog položaja. Oni se ne mogu i neće pomiriti sa činjenicom da nacionalna bošnjačka svijest otvara široke prostore emancipacije, kulturnog napretka, nacionalne samosvijesti i snage, mogućnosti da postanu u svojoj zemlji odlučujući faktor. Odlučujući faktor stabilnosti, prvi branioci i čuvari bosanske državnosti, ravnopravnosti Bosne prema Srbiji i Hrvatskoj, izvor zapretenog ponosa i sigurnosti. Nacionalnom sviješću, bošnjaštvom otkriva se muslimanima vjera da su svoji na svome, da su ravnopravni prema komšijama i sposobni svoju sudbinu uzeti u svoje ruke.

U ovim bosanskim prostorima islam dobija nove dimenzije. To nije vjera ostataka turske okupacije, to više nije „bara ni rukavac koji će usahnuti" to postaje vjera suverenog naroda, koji je starosjedilac u Bosni kao njen većinski narod.

Bošnjaštvo je, prema tome, prije svega štit, oslonac i promotor islama i ono daje vjersku vrijednost, skida pak s vjerskog obilježja ono, prema vjeri indiferentno, samo nacionalno značenje. U ovim historijskim momentima kada se naši narodi bore za demokratizaciju, pluralizam i slobodu, najveća je šansa bošnjačka opcija, koja ovu emancipaciju čini potpunom i daje joj istinski sadržaj. To je prije svega prvorazredni politički problem.

Bošnjaci muslimani stupaju na političku scenu Bosne. Svojom voljom i odlučnošću, svojom željom i potrebom da konačno postanu subjekt kojim niko ne može više da manipulira. U politiku se ne ide golim grlom. U politiku se ne ide s neodlučnošću niti nedoumicom, sa nebuloznim i nejasnim pretpostavkama o sebi, o svojim željama i ciljevima.

Potreban je konstruktivan pogled na prošlost, koja nije crna i neslavna, nužna je svijest i hrabrost za današnji historijski trenutak i nada i optimizam za vlastitu budućnost. Bošnjaštvu u tome treba dati šansu i prostor. To je jedan nacionalni i historijski proces koji se ne treba nametati ali koji se ne smije pobijati. Pustimo da se o tome razmišlja.

Govor Adila Zulfikarpašića iz juna 1990. na simpoziju “Bosna i bošnjaštvo” u Sarajevu