Brutalno masakriranje Gaze i njenih stanovnika i slike koje lede krv u žilama navode čovjeka da pomisli – zašto niko ovo ne zaustavlja. Logično, nameće se pitanje međumuslimanske solidarnosti s Palestincima u Gazi i nekako je opći zaključak da muslimanske zemlje nisu uspjele položiti ispit zvani “Gaza”. Možemo govoriti o pojedinačnim doprinosima muslimanskih zemalja, ali ne i o jedinstvu muslimana koji bi stali u zaštitu svoje braće u Palestini.
Prije više od 100 godina u časopisu Biser, koji je uređivao pjesnik Musa Ćazim Ćatić, u prvih nekoliko brojeva časopisa u nastavcima je izlazio tekst “Panislamizam i Evropa”, čiji je autor bio Azma dez Refik-beg. U ovom tekstu autor iznosi teze o muslimanskom jedinstvu i zašto ono nije moguće, te nam ukazuje na to da “evropske diplomate” s jasnom, nimalo čistom namjerom, puk plaše terminima poput panislamizma. Sto godina poslije, sve je isto. Više nije u upotrebi termin panislamizam, ali jesu islamski fundamentalizam, militantni islam, evropska fobija od migranata i šta sve ne...
Namjera mi je da ovom prilikom progovorim o neprijateljskom pisanju evropske štampe, koja postaje sve to neraspoloženijom, a koja je kadra navesti evropske državnike na sasma neopravdane korake i u budućnosti biti uzrokom patnjama na hiljadama ljudi, počinje Refik-beg.
U ovom se tekstu navodi da su veze koje mogu ujediniti ljude domoljublje i narodnost, a tek na trećem mjestu vjera, jer “rijetko nailazimo na primjer gdje se je ta veza u praksi provela i što vidimo, da to nastaje tek u skrajnjem času nužde!” Možemo vidjeti da su pripadnici pojedinih vjera donekle jednakih osjećaja. Naprimjer, kada se kakva nesreća dogodi muslimanima na Istoku i oni na Zapadu osjete žalost, ali to nikad ne prelazi granica sažaljenja.
“Odmah iza vladanja islamskih velikana Bekira i Omera nastao je razdor među muslimanima prihvativši, osim islamskog bratstva, kojekakve druge ideje, te to bijaše uzrokom njihova opadanja, što se nažalost još ni do danas uklonilo nije. To je tako daleko pošlo da ni najgrozniji položaj muslimana nije ih mogao odvažiti, da se ujedine. A uzrok tomu je ponajglavniji taj, da se je iza vlade četvorice velikih halifa počelo u islamskoj državi apsolutistički vladati. Kakogod su bile različite pohote silničkih sultana i islamskih vladara, tako su njihovi državljani pošli raznim putevima razdora i nesloge tim uzrokom su svi oni zakoni i principi velikog islamijeta, koji u sebi sadrži spas i blagostanje ljudi, odprhnuli sa površine njihove države. Još su nam pred očima križarske vojne, koje su izvikali svojim paklenim fanatizmom, glasoviti pop Pater Lermit i papa Urban II. Zapad je poput nabujale rječine, čitava dva vijeka pod žezlom kršćanskog jedinstva, nasrtao na Istok, te su u tom pogledu kršćani imali daleko veći uspjeh, nego muslimani. U toku ovih događaja, islamsko bratstvo i sloga napram kršćanskom jedinstvu, bijaše gotovo nikakvo”, navodi se u tekstu “Panislamizam i Evropa”.
Ako haranje islamskih zemalja i naroda od Tatara i križara nije ponukalo muslimane da se odvaže na vjersko jedinstvo, šta ih onda može ujediniti. Gaza? Palestina, sveta zemlja? Ne, očito ne.
JE LI ISLAMSKO JEDINSTVO OPASNOST ZA SVJETSKI MIR?
“Da su se muslimani tada odlučili, da se naprama onolikoj organizovanoj sili ujedine, mislim, da niko ne bi imao prava stoga ih okrivljivati, jer je to slučaj, koji je sasma prirodan u nuždama ljudskog života”, kaže Refik-beg. Ali nisu tada, kao ni sada, te su kako Refik-beg piše “neosnovane sve one tvrdnje i bojazni onih, koji se plaše od islamskog jedinstva, da je tobože opasan po svjetski mir”.
To je, kako navodi, nepravedno iz više razloga: “Prvo, kod sviju naroda je pretežna sila udruživanja isključivo narodnost. Muslimani su u tom pogledu još dalje pošli od drugih naroda, što je i bilo uzrokom uspješnom podčinjavanju naših naroda od strane Evropejaca, a muslimani se nisu pozvali ni na samu uzajamnu pomoć među sobom, jer uži osjećaj za domovinu bijaše potirnuo onaj vjerski, o uzajamnoj pomoći sviju muslimana. Sami pak islamski vladari bijahu ugrezli u takvu letargiju, da im nikad ni na um palo nije, da se politički ujedine. Drugo, sve da su se i ujedinili muslimani, ne bi, kako misle evropske diplomate, nastala nikakova opasnost po evropsku civilizaciju, nego bi naprotiv muslimani bili očuvali svoj prirodni položaj, čime bi podčinjeni narodi sudjelovali u koncertu kulturne Evrope i time naravno služili ravnoteži čitava svijeta. Kako smo gore spomenuli, socijalni zakoni iziskuju, da svaka skupina ljudi teži, da očuva svoj položaj i samostalnost, te pošto su ljudske potrebe, a i prava različita, jedina ova težnja rađa ideju jednakosti. Treće, panislamizam i ovom slične riječi, zamjenjuju se kadkad takim izrazima, kojima oni, koji ih produciraju hoće samo da nahuškaju druge narode proti muslimana. Ovakova su sredstva kod diplomata, našeg doba, dok ih u čitavoj islamskoj povijesti naći ne možemo. Dapače evropske su se diplomate više puta time služili, kao sredstvom za podčinjavanje islamskih naroda. Ovakovim sličnim sredstvima služili su se tlačitelji sviju vijekova”.
Ako već postoji ta ideja islamskog jedinstva, naći ćemo uzrok njenog postanka samo u evropskom nasrtaju na nas, dodaje on.
“Ovo jedinstvo muslimana pa ga nazvali panislamizmom ili zajednicom muslimana, iz njegovog pravog značenja se razumi samo težnja muslimana stvoriti organizovano jedinstvo, da tim steku ravnotežu prema evropskim kršćanskim vladama, koje sistematski otimaju čovječanska prava islamskih naroda. Čudnovato je od kulturne Europe, što ona smatra zakonitom i pravednom stvari podčinjavanja istočnih naroda, dok na drugoj strani ne dopušta i bezpravnim smatra svaki pokušaj muslimana, da se u pogledu uzajamne pomoći ujedine i očuvaju svoja prava i samostalnost. Zašto nam oni, koji govore da Europi – bolje rečeno, njenoj osvajaličkoj politici u Aziji i Africi – prijeti opasnost ako se islamsko jedinstvo ostvari, ne priznaju, da i islamskim narodima prijeti opasnost od sistematski ujedinjene kršćanske Europe, a osobito kad tragove toga vidimo u svakidanjoj praksi. Evropski političari straše svijet i tim, da je panislamizam opasan i da je to jedno jedinstvo, koje je samo vjerski separatizam proizveo, te da je tim uzrokom opasan po evropsku civilizaciju. Dočim, kako ćemo već niže razložiti, kad bi se Muslimani strogo držali islamskih propisa, islamsko bi jedinstvo služilo još većem napretku civilizacije i svjetskog blagostanja”, piše Refik-beg.
Prema njegovim riječima, islam zagovara osobito dvije tačke, koje čine vezu među ljudima, a to su: jednako osjećanje i uzajamna pomoć, koja se ima djelom očitovati. Kod ove uzajamne pomoći također je uvjetovano to da ta pomoć ne bi služila ostvarenju zla, negoli dobra, te da bude na korist općoj stvari. Islamsko bratstvo mora se očitovati u tom da se tom zajednicom odbija nekakav nečovječni nasrtaj. Svrha uzvišenih Božijih riječi, kojima se zagovara sloga, a odvraća od nesloge, sasvim je jasna, kad se uzmu u obzir prilike ljudskog društva, da svaki narod želi očuvati svoj karakter i moralni položaj, te je jasno da je i svako ujedinjenje protivno ovome, bespravno, nepozvano miješanje prljavih ruku u tuđe poslove. Ovo vjersko jedinstvo nije upereno da služi neprijateljstvu protiv drugih, već naprotiv, prema ljudskoj civilizaciji i upućenosti ljudi jednih na druge služit će još većem napretku i sređenosti ljudskog društva.
On dodaje da će razborit čovjek također uvidjeti da evropske države otimaju prava islamskih naroda i ugrožavaju njihov politički položaj, čime protiv sebe izazivaju njihovu mržnju. Rezultati toga pojavili su se stoljeće kasnije.
EGOISTIČNA EVROPA
Refik-beg naglašava da je jedini razlog zašto muslimani ne koračaju stopama naprednih naroda i sudjeluju u svim kulturnim tečevinama samo taj što su oni napustili islamom zapovijeđenu slogu i jedinstvo, što je također uzrokom nesređenosti njihovih socijalnih prilika.
“Egoistične evropske diplomate, ne uzimajuć u obzir bratstvo i slogu nemuslimanskih naroda, tvrde da islamsko jedinstvo prijeti svjetskoj civilizaciji. Zašto oni ne dolaze i na to, da je velika šteta po civilizaciju to, što oni uništavaju društveni položaj njima podanjenih islamskih naroda? Zašto ne priznaju, da oni tim postupkom škode jedinstvu čitava čovječanstva i ruše najveće socijalne zakone. Ovakovi nasrtljivi postupak evropskih političara, koji oni diplomatičkim smatraju, za napredak i civilizaciju je pravo promicanje konzervatizma, koji nas toliko nazad baca. Ova njihova nesavjesna, od svake pravde i čovječnosti ogoljela politika sliči mi na priče starih naroda o vilama i divovima ili na lažne bogove starih Grka. Oni uništuju narode i države, a kad se čuje patnički glas, to oni ne slušaju, jer to iziskuje politička taktika. Oni gaze najsvetija prava čovjekova, pa i opet ne pada odgovornost na njih, jer to zahtijevaju političke prilike. U kratko: Kad se god kakovo zlo počini, te se slučajno dođe pred sudiju ljudske savjesti, oni za advokata sebi postavljaju politiku. Dakle, kako je oni shvaćaju, to je elastična stvar, koja se dade prema prilikama pretvarati u sve moguće oblike. Na temelju toga evropski političari smatraju zakonitim, u punom smislu, podčinjavanje islamske zajednice od strane evropskog jedinstva. Sada nastoje, da još i ono islamskih država, koje se još održaše, postane žrtvom njihovih nasrtaja. Njihova prljava namjera je, da onima evropskim veleumima zaslijepe oči, koji su pravi ljubitelji pravde i čovječnosti, za to oni i pripovijedaju o položaju opasnosti od panislamizma. Nadamo se doći će jedan dan, kada će vidjeti, da su se jako varali”, napisao je Refik-beg.
Zato su evropske diplomate, navodi dalje, uvijek prije nego bi nasrnuli na koji slabiji narod, da opravdaju svoj postupak, počeli o dotičnom, a osobito o sasvim udaljenom narodu širiti svakojake glasine i sofistički kovati podvale na njega, time su išli za tim da dokažu tobožnju zakonitost svog postupka. Za postignuće svog cilja uzeli su za glavno sredstvo štampu, koja prosto denuncira i napada. Napadi evropske štampe na islamsko jedinstvo upravo je iz ovog razloga. O islamu i islamskim narodima piše se tako ogavno da se čitalac mora zgražati. Javno mnijenje, koje ne može doprijeti do prave istine, zavođeno je na taj način jer mu je prikazivana opasnost po kulturu i napredak, a time se je opravdavala politička agresivnost.
“Dakle, Evropa vjekovima ugnjetava islamske narode. Nije nikakva nova stvar evropska politika podčinjanja tih naroda. Evropska politika, koja se tjera i primjenjuje od nazad stotine godina, nije ništa drugo, nego li politika sile, nepravde. Tome nam je najbolji svjedok zajednička historija evropskih država i najveće islamske sile Turske. Pred našim očima stoje djela humane Evrope: Rusija prisvoji Krim, Kavkaz, Dagistan, Taškend, Buharu i Hivu; Engleska, Francuska, Finska i Portugalija otele Indiju, Beludžistan, Javu, Sumatru, Singapur, Zanzibar, te neke azijske i afričke dijelove i njihova mnoga otočja; Italija, Engleska, Francuska i Njemačka istočnu Afriku; Engleska i Francuska sjevernu i zapadnu Afriku; Engleska, Francuska i Belgija središnja Afriku i misirski Sudan. Od manjih islamskih država bijaše jedini Maroko, koji je kako tako sačuvao svoju samostalnost, ali aprilskim ugovorom od 1904. između Engleske i Francuske doživlje i on žalosnu sudbinu. Samo se ne možemo sustegnuti, a da ne navedemo mišljenje engleskog pisca Mister Disia, koje je iznio u svom djelu ‘Budućnost Misira’. On veli: ‘Ne može niko zanijekati, da će se istočno pitanje riješiti. Narodi, koji tako željno očekuju smrt bolesnikovu (Turske) i ako misle, da tomu treba dugo vremena, kada će moći podijeliti miraz, u stvari je drukčije, jer je Turska došla do onog stadija svoje zastarjele bolesti, kad se već ne može lijek naći. Istočno pitanje ne datira od onda, kad se počelo govoriti o izgonu Turaka iz Evrope, nego od onda, kad se počelo misliti o tome kome da pripadne Carigrad i Dardaneli nakon izgona Turaka. I doklegod traje rješenje tog pitanja, Engleska taj zaštitnik mira, najviše će se koristiti! Lako nam je dokazati i to, da bi Turci već bili davno otišli u nepovrat i asimilirali se u druge narode, da nije po srijedi bilo bojazni prekomjernom osiljenju Rusije. Apsolutistička uprava ruskog carizma, svršila se pobjedom ili porazom, neminovan je jedan rat između Turske i Rusije, koji će dokrajčiti opstojanje one prve. U kratko, skoro ćemo čuti, da je istočno pitanje riješeno’. Na jednom drugom mjestu ove knjige, pozivaju se kršćanske države na zajednički korak proti islama i ističe se neophodna potreba uništenja muslimana, a osobito onih u Africi”, piše Refik-beg.
Dakle, muslimani već četiri stoljeća gledaju, slušaju i proživljavaju neprekidne napade Evrope, na svakom koraku nailaze na znakove propadanja njihove političke samostalnosti, a valjda shvataju i to da ih se nastoji po svaku cijenu zbrisati s opće geografske karte.
Refik-beg u tekstu “Panislamizam i Evropa” pita: “A šta li oni (muslimani, op. ur.) do sad poduzeše proti tomu?”
“Na ovoj tački se dobro promislimo: Da li dođe kad dan kad su dozvali u pamet islamsko jedinstvo, pa da vjerska uzajamnost potrese njihove osjećaje? Da li su ikad pružili jedan drugom bratsku ruku pomoćnicu, da ih dignu proti zajedničkom neprijatelju. Da li su islamski vladari zadnjeg doba, koji većinom osim glupe uobraženosti ne posjedovahu nikakvih duševnih prednosti, kad im je zaprijetila opasnost slobodi, državi i prijestolju, priskočili jedan drugom u pomoć. Ne, nego naprotiv njihove ideje i vjerski osjećaji pali su tako nisko, da su sami jedan drugom radili na propasti, smatrali se najvećim neprijateljima među se i vjekovima oštrili zube jedan na drugog”, zaključuje na kraju teksta Refik beg.
