Između 7. i 8. stoljeća islam je bio u ekspanziji kakva do tada nije bila viđena u historiji.  Ta je ekspanzija muslimanskim vladarima stavila na raspolaganje ne samo ogromnu količinu materijalnih i ljudskih resursa, već i intelektualnih. Kontakt s drevnim i raznolikim kulturama bio je veliki asimilacijski izazov, ali ujedno i velika prilika da se pod istim carstvom spoji najšira kulturna ostavština koja je postojala do tog trenutka.

Abasidske halife ulagali su u nauku i kulturu kako bi asimilirali znanje civilizacija koje su osvojili. Prevodi tekstova iz cijelog antičkog svijeta, kao i veliki broj originalnih priloga, učinili su muslimanski svijet kroz pet stoljeća kulturnim srcem Starog svijeta, zbog čega se to vrijeme naziva Zlatnim dobom islama.

To je vrijeme bilo uvod u ono što će se u Evropi nazvati renesansom: kada su mongolske invazije dovele do kraja Zlatnog doba, palica je prešla na Italiju kroz mletačku vlast nad morima. Mnogi izumi koji su se dogodili u Evropi od četrnaestog stoljeća bili su nastavak napretka koji se dogodio tokom tog srednjovjekovnog doba koje nije bilo tako mračno ili zaostalo kao što se smatralo.

Prvi korak u tom kulturnom procvatu bio je prevod velikog broja tekstova, posebno grčkih i perzijskih, na arapski jezik. To je podrazumijevalo, na primjer, da bi se tekst koji je sakupio matematičko znanje razvijeno u Indiji ili iz Al-Andalusa, koji objašnjava rimske građevinske metode, mogao konvergirati u Bagdadu, glavnom gradu Abasida, gdje bi ih neko mogao zajedno provesti u praksi kako bi doveo do arhitektonskih inovacija.

Ključni element za širenje znanja bilo je slaganje znanja, kako naslijeđenog iz starog tako i novog, u enciklopedije i rasprave koje su prepisivane i čuvane u velikim bibliotekama. Važna razlika u odnosu na ono što se dogodilo u klasičnoj antici je da je to znanje bilo napisano na lingua franca kao što je arapski u to vrijeme, umjesto na jeziku kulture kao što je grčki, koji je, izvan zemalja helenističke tradicije, bio poznat samo manjinskoj eliti.

Drugi temeljni faktor za objašnjenje ovog intelektualnog previranja jest da su, po prvi put u historiji, veliki trgovački putevi koji su povezivali Evropu, Aziju i Afriku kroz mediteranski Levant bili ujedinjeni zajedničkom kulturom, premda politički podijeljenom. Ti su putevi bili putevi razmjene znanja, tako da su inovacije napravljene na jednom mjestu brzo stizale do drugih. Islam je također uveo ritual koji je nesumnjivo potaknuo ovaj proces: hodočašće u Meku ili, u slučaju nemogućnosti, na druga sveta mjesta.

Jedno područje koje je posebno imalo koristi od ove konvergencije znanja bila je medicina, koja je tokom zlatnog doba islama napredovala velikim skokovima. Svaki veći grad imao je bolnice i apoteke, kao i centre posvećene isključivo proučavanju nauke.

U 10. stoljeću, andaluzijski liječnik Al-Zahrawi prakticirao je prve operacije i izumio instrumente za tretiranje osjetljivih dijelova ljudskog tijela poput očiju ili lobanje, postigavši, ​​među ostalim postignućima, i izliječenje katarakte po prvi put. Tolika je bila slava mjuslimanskih doktora da su se brojni odlučivali na putovanje daleko hiljadama kilometara da bi učili kod velikih učitelja kao što su Al-Zahrawi ili Ibn Sina, u vrijeme kada putovanje nije bilo baš ugodno ili sigurno.

Poljoprivreda je bila još jedno područje koje je doživjelo veliki napredak. Raznolikost proizvoda koje je donijela trgovina između udaljenih mjesta omogućila je diverzifikaciju usjeva i, što je još važnije, omogućila sezonsku rotaciju između njih.

To je, zajedno s inovacijama uvedenim u navodnjavanju, bio odlučujući faktor u povećanju prinosa zemlje. Uz smanjenje gladi i poticanje trgovine, stvaranje viškova omogućilo je finansiranje škola, biblioteka i drugih centara znanja. Primjer za to je medresa Qarawiyyin u Fezu (Maroko), koju je otvorila Fatima al-Fihri, kćerka bogatog arapskog trgovca: osnovana 859. godine, smatra se najstarijom visokoškolskom institucijom na svijetu, dva stoljeća prije nego što su nastali prvi univerziteti.

Nije samo znanje koje bismo mogli definirati kao "praktično" doživjelo veliki napredak tokom Zlatnog doba, već i ono koje je bilo predodređeno za dušu, kao što su umjetnost, vrtlarstvo ili parfimerija. Razdoblja veće stabilnosti, a time i prosperiteta, bila su pogodna za halife i emire islamskog svijeta da sponzoriraju pjesnike, muzičare i umjetnike svih vrsta, pa čak i da dio svog vremena posvete samoj umjetnosti.

Perzija je posebno bila privilegirano mjesto gdje su cvjetali jedinstveni umjetnički izrazi poput minijatura, koje su i danas popularne, i gdje su stvarali pjesnici koji su postali nacionalni mitovi poput Firdusija. Iz tog vremena potiču i prve verzije jedne od najpoznatijih knjiga orijentalne pripovijesti, Hiljadu i jedna noć.

To Zlatno doba je naglo i nasilno završilo u 13. stoljeću, kada su mongolske horde Džingis-kana zahvatile Aziju i dijelove Evrope. Opsada Bagdada 1258. smatra se jednom od najvećih katastrofa u historiji u kulturnom smislu: u to je vrijeme ovaj grad bio intelektualna prijestolnica islama i više nikada nije povratio status kakav je imao u Zlatno doba. Kasnije su se dešavala kratka razdoblja sjaja ali su bila ograničena samo na neka mjesta kao što su Nasridsko kraljevstvo Granada, Safavidsko carstvo u Perziji ili kratkotrajno carstvo Tamerlana u srednjoj Aziji.