Preturam po policama s knjigama i skriptama u potrazi za nečim jako bitnim, ali, a takvo šta počesto mi se dešava, umjesto onog što tražim, nabasavam na davno započeti i, srećom, nikad dovršeni “romantizirani životopis” nekog narcisoidnog pustolova iz Gračanice.
U ruci držim njegov polupismeni predložak i mojih desetak stranica uobličenog teksta.
Sjećam se, a ima tome i dvadeset godina, da je, u početku preko mog poznanika, a poslije lično, mjesecima kao osica navaljivao na mene goreći od želje da ovjekovječim i ukoričim njegov, kako je govorio, nesvakidašnje zanimljiv život.
Nećkao sam se, u jednom trenutku čak i rezolutno odbio njegovu ponudu, no nije odustajao i, raspamećen od samoljubivosti, ponudio mi je dvostruko veći honorar. Prihvatio sam, ali nedugo potom lik je netragom nestao i nikad mi se više nije javio. Nikakva šteta, naprotiv.
Dakle, nakon tolikih godina, u rukama držim u zaborav temeljito arhivirani tekst ili, određenije, veliko ništa od čega sam, teške volje i samo zbog prijeko mi potrebnog novca, trebao napraviti nešto, ali, kako rekoh, na svu sreću nisam.
Sjedam, čitam njegov rukom pisani predložak, listam, preskačem i nailazim na ovaj ilustrativni pasus:
“(...) I onda ja dođem u Beč i otvorim kafanu. I onda krene poso al slabo nekako vidim ja hoće narod pjevaljku. I onda ja iz Cazina dovedem pjevaljku dobra je crnka bila al slabo pjeva al koga briga narod samo zbog nje dolazi.
Joj kad poso navali para ko pljeve. I onda u neka doba dođoše neki mafijaši Rusi su bili kažu oni meni ti ćeš nama davat deset posto od pazara a mi ćemo tebi čuvat kafanu. Vidim ja opasni tipovi nema labavo s njima pa im kažem dobro večeras kad sravnim pazar daću vam pare.
I onda im ja dam te pare i iste noći pozovem neke moje jalijaše iz Minhena da sutra dođu u Beč i razvale te mafijaše.
I dođoše ovi moji. Dođoše i Rusi traže pare. Kažem ja njima ne dam pare a i ovi moji nadigoše hampu na njih i izbi tuča ne zna se ko koga mlati.
Dođe i policija napraviše zapisnik objašnjavam ja njima da su me Rusi reketirali al džaba ti sve zatvoriše mi kafanu.
I onda šta ću pobjegnem u Grac bojim se ubiće me ti ruski mafijaši. Kad sutradan javi mi jaran eno zapalili ti Rusi kafanu.
Dođem ja u Beč i imam šta i vidit samo ugarci ostali. Srećom dobro sam osiguro kafanu i naplatim dobro osiguranje pa kontam nije se s njima igrat i nije mi tu provrela nafaka pa se spakujem i odem u Štutgart. I onda u Štutgartu otvorim piceriju...”
S gnušanjem cijepam rukopis i bacam ga u kantu za smeće. Malo mi je i muka. Otvaram prozor i duboko udišem hladnjikavi zrak. Osjetih da mi je bolje. Ponovo se zarovih u potragu za nečim jako mi bitnim. I opet isto. Ovog puta nabasah na također nedovršeni tekst, kroki zapravo, o pjesništvu malo poznatog Muhameda Dželila Sadikovića, pisan ko bi sad znao kad i zbog čega.
Inače, doznajem to iz teksta iliti podsjećam se, o Sadikoviću se malo toga zna, gotovo ništa, čak ni to gdje je i kad rođen, tek šturi i nedatirani podatak da je objavio poetsku zbirku Sevdah i suze i povremeno, opet neznano kad, publicirao liriku u časopisu Novi Behar. Tu je i jedna njegova pjesma. Evo je:
“Ti me možeš lijepa čedo
Kol’ko hoćeš milovati
Ali srca-srca svoga
Ne mogu ti nikad dati.
To sam srce davno dao
Jednoj crnki, prvoj koni
Zbog čega me crni udes
I dan-danas kruto goni.
Zbog čega mi pelin-suza
Blijedo lice uvijek rosi
Zbog čega je tako rano
Palo inje po ovoj kosi.”
“Ovo je jako loše, trivijalno”, prošaputah, ali tekst nisam pocijepao, jer, pomislih, nije on, jadan, od sile napisao ovu bezvezariju, ko zna kakva li ga je muka nagnala da se prihvati pera i, pogubljen, bježeći od samog sebe, zaluta u pjesništvo.
Ostavljam tekst, prestajem tragati za nečim jako mi bitnim, oblačim se, utopljavam i izlazim u sivi, kišni dan. A kamo, uopće nije važno. Odavno.
