Zidno slikarstvo osmanskog perioda u Bosni predstavlja veliku zagonetku za istraživače s obzirom na to da je taj vid umjetnosti gotovo u potpunosti uništen i izgubljen, mada se zna da je u određenim periodima bio veoma razvijen. Svaka gradnja monumentalnih kupolnih džamija podrazumijevala je unutrašnje oslikavanje, a ako nije bio oslikan, objekat se ne bi smatrao završenim. Osmanlije nisu ukrašavale džamije izvana kao Perzijanci. Međutim, ta je praksa ipak postojala u Bosni.
U mnogim slučajevima oslikavani su trijemovi, kao u Aladži džamiji u Foči. Arhivske fotografije dokazuju da je na isti način bila oslikana i Ali-pašina džamija u Sarajevu. Vanjski zidovi Šarene džamije u Travniku u potpunosti su dekorirani. Međutim, fokus je ipak bio na enterijeru. Obavezna zona dekoriranja bila je kupola, i to njen tjemeni dio. Pretežno se radilo o kružnim kompozicijama s kombinacijom kaligrafije i ornamentike. Ostale frekventne zone oslikavanja činili su: tamburi, pandatifi, ivice prozora, mihrabi, mimberi i mahvili.
KALIGRAFSKE DEKORACIJE
Drugi vid dekoracije odnosio se na kaligrafiju i ona je u džamijama uvijek imala precizan semantički značaj kao i snažno umjetničko dejstvo koje je možda prevazilazilo i samu ornamentiku. Obično su na tamburu ili zidu iznad mihraba ispisivana imena: prvo Božije ime Allah, a zatim i ime poslanika Muhammeda, a. s. Gotovo u pravilu, riječ je o veoma transparentnim i umjetnički rafiniranim kaligrafskim kreacijama. Međutim, i ta vrsta dekoracije stradala je i danas otkrivamo samo njene ostatke. Posljednji veliki projekt kaligrafskog oslikavanja zidova izveo je Rakim Husein Islamović u Gazi Husrev-begovoj džamiji 1885. godine. Radilo se o nekoliko desetina kaligrafskih zapisa, a sačuvana su samo dva na ulaznom portalu. Osim zidne kaligrafije, džamije su ukrašavane i levhama, među kojima su neke, zbog svojih dimenzija, očito bile namjenski rađene za velike prostore kao ona koja se i danas nalazi u Begovoj džamiji, a čiji je autor Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.
OSLIKAVANJE SULEJMANIJE DŽAMIJE
Hronologiju zidnog slikarstva iz osmanskog perioda na našem području možemo pratiti od prve polovine 16. stoljeća i izgradnje prvih velikih monumentalnih džamija, pa sve do zadnjih godina 19. stoljeća. Postoje ozbiljni argumenti da su većinu tog oslikavanja uradili domaći majstori, koji su afirmaciju tražili i izvan naših granica. U 16. st. se u osmanskim izvorima često bilježe imena slikara porijeklom iz Bosne koji su radili u Turskoj, kao i datumi njihovih djelovanja.
Imena bošnjačkih slikara posebno se dovode u vezu s oslikavanjima Sulejmanije džamije i njene kulije. Jedan podatak ukazuje da su u periodu od 27. marta do 30. septembra 1557. godine na oslikavanju Sulejmanije džamije i drugih objekata radili (pored kršćanskih) muslimanski umjetnici iz Istanbula, Karamana, Edirnea i Bosne. Prema tome, uloga naših umjetnika u vremenu kada se prosječnost nije tolerirala nesumnjivo je bila veoma značajna.
SPECIFIČNOST BOSANSKOG STILA I ŠARENA DŽAMIJA U TRAVNIKU
Inače, ornamentika je u našim džamijama bila veoma bogata i raznovrsna. Prema Zdravku Kajmakoviću, ona se mogla podijeliti na onu koja je bila direktno prenesena iz Male Azije i koja predstavlja perzijsku stiliziranu dekoraciju (rumi stil op. a.), te na rustičnu biljnu ornamentiku, koja je isto tako došla s Istoka i ovdje poprimila domaće folklorne elemente, a javljala se u vidu stiliziranih voćnih i drugih stabala. Najizražajniji primjer takve floralno-realistične umjetnosti u Turskoj primjećujemo u Sultan Muratovoj džamiji u Edirneama iz 1436. godine, što može biti početna tačka za razumijevanje onoga što će se kasnije pojaviti kod nas, pa slične primjere možemo vidjeti i u našoj zemlji i vrlo moguće da su primjenjivani veoma rano i kao takvi se začuđujuće zadržali sve do 19. stoljeća.
Kako navodi Nihad Čengić, “ta posebnost lokalnog ukusa najprepoznatljivija je na stilizacijama stabla, tj. raznog drveća koje je, kao motiv, karakteriziralo skoro sve džamije 16. i 17. stoljeća, a u Hercegovini se interpretiralo sa kontinuitetom, sve do potpunog jenjavanja u modernim vremenima. Nije samo po sebi slikanje stabla taj lokalni originalitet, jer je ono prisutno u različitim krajevima, kulturama i epohama. Kao likovni motiv i arhaičan simbol ističe se još u umjetničkom izrazu u srednjovjekovnoj Bosni, a prisutan je i kod Osmanlija. Ustvari, veoma je autohton način na koji su slikana ta stabla, a zanimljiva je njegova lokalna masovna primjena i metamorfoza u različitim stilskim epohama. Ovaj likovni motiv u svojoj jednostavnosti protkan je estetskom profinjenošću i simbolikom, pa iznenađuje koliko je ornamentalno efektan i univerzalno dopadljiv”.
Prema tome, postojala je tendencija i sklonost prema blago stiliziranim realističnim motivima koji su kroz utjecaje sa strane i domaći afinitet dobijali jednu zaokruženu cjelinu. U takvoj umjetnosti preovladavale su vazne i ibrici iz kojih izrastaju stabla čempresa ili jablana, grožđa, jabuke ili neko drugo voće. Boje su bile harmonične i izbjegavani su snažniji kontrasti. To je bila umjetnost s lokalnim shvatanjem lijepog i skladnog. Takva produkcija bila je vidljiva diljem hercegovačkih gradova. Ovaj pristup nije zaobišao ni Bosnu, a bio je primjetan na nekoliko sarajevskih džamija. Ipak, najznačajnije primjere pronalazimo u Sulejman-pašinoj džamiji, ili Šarenoj džamiji u Travniku, izgrađenoj 1815. godine. Iz te godine potječe i većina njenih slikarskih dekoracija, a ono što je specifično jeste da se one nalaze i na vanjskoj fasadi.
Fokus oslikavanja unutrašnjosti Šarene džamije bio je usmjeren na popunjavanje prozorskih međuprostora i okvira prozora različitim stiliziranim vegetabilnim motivima u fresko-tehnici. Majstor je osnovni crtež urezivao oštrim predmetom u svjež malter, a zatim je nanosio bojeni sloj. Na taj se način boja integrirala u samo tkivo maltera, što je omogućavalo njenu postojanost i dugotrajnost. Slike čempresa (možda i jablana) i stabala s plodovima u Šarenoj džamiji veoma su elegantne, rađene sigurnom rukom i linijski veoma dobro izvedene, s prefinjenim osjećajem za detalj. Iako je u pitanju “realistična” umjetnost, u smislu da prepoznajemo ono što vidimo, ona je prožeta maštom i apstrahiranjem. Pogotovo privlači bojena skala koja je u potpunosti usaglašena i harmonizovana. Nigdje ne primjećujemo preeksponiranja i nepotrebne akcente.
Grane stabljika s voćem formiraju interesantne isprepletene likovne strukture i odraz su lirskog dekorativizma. Ono što je Aladža sa svojim izvanrednim slikarstvom predstavljala za 16, to Šarena džamija definitivno predstavlja za 19. stoljeće. Na sličnoj matrici nalaze se i dekoracije u Čekrekči Muslihudinovoj džamiji u Sarajevu, koju je 1871/72. oslikavao poznati sarajevski majstor Mustafa Faginović. Talasasti floralni friz, koji obuhvata čitavu džamiju, biljke i cvjetove koji izrastaju iz ibrika, idu u prilog tvrdnji da je zidno slikarstvo u osmanskom periodu u Bosni bilo dobrim dijelom okrenuto realističkom ili blago stiliziranom cvjetnom obrascu predstavljenom kroz različite kompozicije i kombinacije, ostavljajući suptilan i nenametljiv dojam na posmatrača.
PRIMJERI IZ 16. STOLJEĆA
Osim ovoga, u bosanskim džamijama, pogotovo u 16. stoljeću, bili su prisutni i rumi i hatai stilovi oslikavanja, koji vode porijeklo iz safavidske, odnosno osmanske umjetničke škole. Rumi stil podrazumijevao je dinamičan, spiralan, vitičasti isprepleten biljni ornament, bez centralnog motiva, za razliku od hataija, koji je isticao krupni cvjetni uzorak. Međutim, ova dva motiva često su bila spajana i kombinirana s obzirom na njihov vegetabilni i organski karakter. Hatai stil bio je realističniji i koristili su se različiti cvjetni uzorci poput tulipana, ruža, zumbula, karanfila i drugih. Osmanlije su imale nevjerovatan afinitetet prema hatai stilu, pa je on pronašao veoma široku upotrebu unutar kompletne umjetničke industrije. Hatai uzorke susrećemo na zidnom slikarstvu, porculanskim pločicama i vaznama, tepisima i sl.
Veći dio bosanskih džamija 16. stoljeća oslikavan je u rumi i hatai stilu, a vrhunac takvog pristupa mogli smo vidjeti u Aladži džamiji u Foči do njenog rušenja 1992. godine. Vjerovatno su i ovu džamiju oslikavali domaći majstori. Osim unutrašnjeg dekora, Aladža je imala i oslikane zidove u trijemu. To je bila veoma sofisticirana umjetnost koja nije zaostajala za najboljim istanbulskim ostvarenjima tog doba. Zdravko Kajmaković navodi: “Dekoracije su bile perfektno linijski i proporcijski izvedene, stilizacija listova je urađena po uzoru na klasične primjere tog vremena... Primjetna je maštovita i veoma lucidna igra prepleta i rasporeda koji ocrtavaju izražajnu dinamiku djela. Odnos boja na nekim mjestima je konstantno naglašen isticanjem različitih svjetlijih tonaliteta na crnoj podlozi, što je bio slučaj na desnoj dekoraciji trijema na jednoj širokoj dekorativnoj traci veoma sličnoj onoj na mihrabu Ferhadije džamije u Sarajevu. Inače, taj okvir omeđuje prostor veoma sličan šematskom rješenju serdžada (mihrapska dekoracija), što inače nije rijetko u islamskoj dekorativnoj umjetnosti.”
Osim oslikavanja, u Aladži je veoma kvalitetno bio izveden i plitki reljef na minberu i mihrabu. Također znamo i da je Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu bila dekorirana zidnim slikarstvom iz perioda svoje gradnje. O tome govore i posljednja restauratorska istraživanja. Iako se u historijskim dokumentima ne pominju detalji, sa sigurnošću se može reći da je prvobitna dekoracija Begove džamije imala obrazac osmanske floralne isprepletene dekorativistike, a što se vidi iz sačuvanih partija na kuli minbera. Sitni vitičasti ornament s medaljonima pripada i prvom slikarskom sloju u Carevoj džamiji u Sarajevu. Otkrivene partije u zoni tambura ispod kupole predstavljaju izuzetno kvalitetan vid takvog slikarstva, a što se može reći i za slične nalaze u Ferhadiji džamiji u Sarajevu.
