Priče Zehnije Bulića iz knjige u knjigu oslobađaju se površne folklorne dekorativnosti, a zadobivaju poetsku imaginativnost magijskog govora karakterističnog za mitsku svijest zatvorenog, patrijarhalnog svijeta kulture nenačetog profanošću novocivilizacijskog besmisla i svijeta i jezika. U najboljim pričama knjige Tamo i ovamo čin pripovijedanja pretvara se u svojevrsni ritual poistovjećenja riječi i stvari, pa se u raskošnoj leksičkoj arabeski i lirskoj sugestiji pustošna prolaznost životne zbilje preobražava u trajnost imaginarnog svijeta legende. Magijski smisao govora u čudesnom prelijevanju zbiljnog u estetsko, stvarnog u snovito odvija se u gustom lirskom tkanju koje osnovnu fabulativnu liniju natapa ustreptalom doživljajnošću i maštovitim obogaćenjem simbolizacijskog smisla riječi.
Ima stoga u ovom pričanju nekog iracionalnog poriva i zanosa inicijacijskog smisla prvih bajki i hićaja, legendi i mitova, pa se i njegov Sandžak u preplitanju i stapanju folklorno-regionalne prepoznatljivosti i simbolotvornog univerzaliziranja pripovijedanja kao općeg iskustva preobražava u neku vrstu Makonda. Sugestibilnu snagu pričanja i ljudske potrebe za pričom koja nosi mitsku punoću svijeta i postaje stvarnija i od same zbilje života Zehnija Bulić poetski je istkao u nekoliko antologijski vrijednih priča.
Bulić poput Ćamila Sijarića kod sandžačkog čovjeka otkriva duboke naslage osjećajnosti, ali i ranjivost urbanizacijom koja prodire u te krajeve, slika bizarne običaje i primitivne nagone tog svijeta, ali i njegovu ljudsku plemenitost i jednostavnost, izvjesnu gordost, pomirenost s prirodnim tokom stvari. Duboka vezanost likova za zemlju i njezine legende daruje nam šarenu nisku detalja, anegdotalnih situacija, lijepo sročenih scena i situacija, iz kojih, u cjelini, izvire žal za starinom, za netaknutošću i čistoćom koja otančava i nestaje kako godine prolaze u sudaru i susretu s novim vremenima.
Šture činjenice i detalji iz svakodnevlja, na momente, asociraju na usputne zapise, a ne na književnu formu, mada su eksplicite književnost koja je zasnovana na iskustvu i kojoj nije cilj transkripcija već dramatizacija. Kao pažljiv promatrač koji se dovoljno udaljio od svojih sunarodnjaka, a ipak ostao to što identitetom jeste, Bulić uočava i njihove humorne osobine i uskogrude predrasude. Njegova satira, mada blaga, ipak pogađa suštinu sandžačkih identitetnih kolopleta. Zehnija Bulić kao da je usvojio maksimu da pisani jezik proistječe iz govornog i otuda njegova slikovitost i bogatstvo. Dakle, Bulić ne prenosi govor doslovno, već ga brižljivo oblikuje da bi priču iskazao na najjednostavniji i najneposredniji način. Sve je usmjereno na priču, čija zanimljivost ne proizlazi samo iz detalja koji se izlažu već i iz tehnike, iz pripovjedačkog postupka.
Bulićeva kratka priča sastoji se od jedne radnje oko koje se temelji priča ili incident i ima manji broj likova. Ne sastoji se od velikog broja parcela i velikog opsega. Priča se vrti oko jednog dana, jednog djelića dana, ili pojedinca kojeg narator označava glavnim likom. U ovim pričama ima i sporednih likova s kojima glavni lik komunicira, ali fokus je uglavnom na glavnom liku. Radnja i maštovita obogaćenja simbolima čitatelju omogućavaju da shvati prirodu lika. U kratkim pričama Zehnije Bulića često se ističe mjesto, vrijeme i atmosfera u kojoj je tema prikazana. Osim toga, u strukturne elemente uključena je i socijalna pozadina odnosa lika s okolinom.
U ovoj knjizi objavljene su 52 mini priče (tzv. bljesak priče) kao potvrda da je ovaj žanr postao najprikladniji oblik za iskazivanje savremenog senzibiliteta, što mu je i promijenilo generički status – od rubnog se transformirao u prestižni žanr.
Dakle, autor percipira da je ova književna forma (ili žanr) nešto što je aktualno, '“udarno'”, provokativno, neponovljivo i precizno. Dakle, po njemu je kratka priča ono što izaziva čitaoca, što se ne zaboravlja lahko i što (između redova) mora biti interesantno i poticajno za razmišljanje. Njenu kratkoću prati britkost pripovijedanja, izuzetna snaga doživljaja, autentično oštar književni zamah, jednostavno, to je jedan nezaboravno-pikantan prozni zalogaj.
Bulićeve kratke priče sadrže i “dramske elemente u malom”, sadrže i eksplicitne i implicitne dijaloge. Dijalog je, dakle, u nekim pričama vidljiv i izdvojen, a u nekim se može podrazumijevati (npr. dijalog s čitaocem kroz razvoj radnje u kratkoj priči). Prisutan je i monolog (koji je, u neku ruku, dijalog sa samim sobom). Ove kratke priče imaju naglašenu kvalitetu dinamičnosti ili živosti, a dinamičnost i živost karakteristike su drame (iako se, navodno, ništa ne dešava na sceni).
I za kraj ovog prikaza nužno je reći da je autor uspio vrlo koherentno u kratkoj proznoj formi postići sažimanje radnje, markiranje likova i atmosfere. Kratka priča je, u ovoj knjizi, u velikoj većini slučajeva, jedinstvena, integrirana cjelina. Dosadašnji omalovažavajući odnos prema kratkoj priči mora se mijenjati jer ova formica, koja je poput mrava sposobna nositi deseterostruko veći teret, često biva zanimljivijim, inventivnijim glasom naše savremenosti, uspijevajući intenzitetom svoje brušene koncentriranosti i na stilskom i na tematskom planu nadmašiti uglavnom razvodnjene savremene romane.
