Pjesmama koje je objavljivao tokom i nakon rata u književnim časopisima Lica, Život i Slovo, a potom i knjigama Vojni sanovnik, Zagrobni život, Vidikovac, Nestorov pehar, Asmir Kujović predstavlja osobeni glas bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pjesništva koje se danas često nalazi na stranputicama u traganju za novim, punokrvnim i autentičnim izrazom.

Kujovićeva poetika kreće se na relacijama u kojima prepoznavanje nepoetske stvarnosti stoji u tijesnoj povezanosti tekstovnih i međutekstovnih odnosa ili, drukčije rečeno, strukturna kompozicija pjesme bitno određuje odnos pjesničkog subjekta prema određenim civilizacijskim iskustvima i bitan je činilac pjesnikovog (racionalnog i emotivnog) pogleda na svijet. Tako shvaćen koncept može se razumjeti i kao dijalog dviju prošlosti: jedne završene i druge još žive, koju sve vrijeme nosimo u sebi. Ona govori, kako bi Eliot rekao, ne o onome što je mrtvo već o onome što živi, o sadašnjem trenutku prošlosti.

Kada su Turci osvojili Carigrad

nebom je prošla Halejeva kometa.

 

Izumiranje dinosaura.

 

Između aneksije Bosne i Hercegovine i balkanskih ratova

opet je prošla Halejeva kometa.

 

Neronova smrt, propast Jerusalema.

 

Kad je zadnji put prošla

na ekskurziji sam prvi put vidio Sarajevo.

                                                      

       (Lični Horoskop)

 

Kujovićeva okrenutost čovjeku, njegovoj sudbini, njegovoj temporalnosti u vremenu i prostoru, a vrijeme i prostor su kao vanjski omotač determinirani ratom kao posvemašnjom nesrećom, dominira i na notativnom i na denotativnom planu. Kujović stihovima iskazuje dileme bića okrenutog neizvjesnosti ili, drukčije rečeno, veoma izraženoj izvjesnosti gubitka (gubitka života, gubitka dragih osoba, gubitka stvari, gubitka oslonca, gubitka domovine). Iako Kujovićeva poezija baštini poetska iskustva i iskušenja dvadesetog stoljeća, ona iskonski pripada ovom našem podneblju, kako u smislu zavičajnih leksičkih i poetičkih idioma, tako i na planu ličnih i kolektivnih iskustava stečenih u proteklom ratu.

Šuma je svukla maskirnu uniformu

Za dezinfekciju mozga

tri apaurina sa konjakom

i Bosna sva ispeglana dolje do mora.

 

Na brdu mermerni grobovi k'o rasute kosti

oblici ruševina –

skulpture u galeriji moderne umjetnosti.

                  

       (Ručak u rovu)

Kujovićeve pjesme lišene su naplavina kitnjavosti i svih bolećivo sentimentalnih ili, pak, trivijalno patriotskih floskula i terminanti. Primordijalni napor usmjeren je da se prodre u srž stvari i esenciju trenutka jer književnost uvijek govori o nekom vremenu, a njezin smisao jeste da postoji mimo svakog vremena ili za sva vremena. Nastajući u određenom vremenu, književnost u tom vremenu pokazuje puteve vlastite iscrpljenosti i modele vlastitog obnavljanja. Književnost se nikada u potpunosti ne saživljava s vremenom nastanka, ali se uvijek koristi izražajnim medijima tog vremena. Od toga da li se izražajnim medijima samo služi ili nastoji da te izražajne sposobnosti unaprijedi i prevlada zavisi poetički karakter književnosti i, naravno, karakter poetičkog modela određenog pisca. Kujovićeve su pjesme vrlo često proširene slike ili ispričani simbolički prizori. U ovim se pjesmama obično ide od refleksije do empirijske slike, da bi na kraju uslijedilo simbolizacijsko uopćavanje iskustva. Takav primjer nalazimo u pjesmi Žuč:

Hadis veli: jedna noć na straži

važi kao sto godina molitve.

Jer jedna noć provedena na straži

teče sporo

kao sto godina iskrene molitve.

Jezik Kujovićeve poezije – kad više, kad manje – opire se jeziku racionalizacije. U njegovim pjesmama uvijek postoji višak nadrealnog ili hermetično-zaumnog karaktera. Ako se ne može racionalizirati, jer i sam odbija da racionalizira ono što nagovještava, taj višak nas vodi u zonu slutnje i pokrenutog, mogućeg smisla u koji nas drugi jezički oblici ne mogu odvesti. Dakle, samo nas poezija može približiti gustim značenjima sufijske duhovnosti i transcendentalnim suštinama koje uz nje proističu.

Pred Tvojom svjetlošću, Gospode,

Srce mi gori, k´o svijeća sred dana,

Tvojom Svemoći obasjana.

Kad nam plimom plača, osekom sna

oči otvaraš

plamen sunca zvijezde zaklanja.

I ja se stidim svakog svog koraka

pred vrelom Tvoga svevidećeg oka

kad ovdje je biti

leđa Ti okretati

s Tobom se rastajati

i Tebi vraćati

i zato ja se radujem smrti

jer se bojim da ću Tvoj Dah ublatiti

pepelom kojim džini su zastrti.

 

Kad se raziđe dimna zavjesa šejtana

i dan se probudi u po noći

kroz prorede safova slova i brojeva

u zrcalu put mi tijelo zaklanja.

 

Oko Te moje od mene zaklanja!

Al’ ja gledam, ja Tobom gledam

Tvoj odsjaj na svim tim licima.

I što sam manji u mojim očima

to više vidim od Tvojih visina.

 

I stidim se Fleba Feničanina.

 

Kad u zoru, na glas mujezina,

ustaje iz mrtvih vojska, poredana,

tolike kolone Bože, i svi sa lisicama!

Sunčevim zracima!

 

I šta, pred Vama, da pokažem

umiven snovima i molitvama,

sem da ime Tvoje šapćem travama.

O Bože, ja sam sa Tobom nasamo

dok Ti bdiš nad svim svjetovima.

 

Otkada Svjetlu obratih lice

više ne pamtim svoje korake.

A pogledaj nevjernike –

njihove korake, k’o rake.

Sa neba vidim cijelog puta trake

pokretno stubište suprotnog smjera:

izlaz iz ovog lazareta

kružno stubište minareta.

 

Vatra se ova Tebi pokorava

plamen se sada na sedždu savija

i dok tinja čitava buktinja

ja molim Rabijinim glasom:

“Ako te obožavam iz straha od Pakla

spali me u Paklu, Bože moj,

i ako te obožavam iz nade u Raj

istjeraj me iz Raja i prokuni me,

al’ ako je to samo od čežnje za Tobom

ne liši me Tvoje Vječne Ljepote”.

                  

       (Hidr)

 

Kujović veoma rijetko svoj poetski iskaz kiti jakom i kričavom metaforom pa se zato može reći da u ovoj poeziji nema lahkih mjesta. Svaka pjesma krcata je nabojem, “živim mesom”. Složenost metafora te višedimenzionalnost pretakanja spoznajnog i životnog iskustva, ipak, ove pjesme ne čini teško čitljivim, naprotiv.

Otkrivanje tajne, pronalaženje smisla, stjecanje snage i vjere, odgonetanje smisla postojanja – to je suština ove poezije kroz koju prolazimo kao kroz vitalnu, teško prohodnu šumu punu debelih, ali i omlađenih stabala i zemnog humusa. Čitatelj mora imati kakvu-takvu kulturu čitanja i “iščitavanja” da bi mogao prodrijeti u sve pore ovog pjesništva. S druge strane, postavlja se vječno pitanje: Čovjek? Život? Smisao? Eto tajnih ključeva za koje su brave zahrđale i koje nisu podatne ni umješnom tvorcu. Ali, Asmir Kujović nije pjesnik ni klonuća ni rezignacije. On je pjesnik duboke vjere u onom najpozitivnijem značenju tog pojma. Vjere koja nije puka dogma. Vjere koja je otvorena za sva pozitivistička nastojanja i rezultate, naravno.