Izraelski vojni odgovor na napad Hamasa sedmog oktobra izaziva široko međunarodno zgražanje, iskristalizirano ove sedmice u rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koja poziva na "široke i hitne prestanke vatre i humanitarne koridore" u Gazi za ""dovoljan broj dana" da se omogućiti potpun, brz, siguran i neograničen pristup agencijama UN-a i njihovim partnerima. Rješenje je obavezujuće; Međutim, nema garancije da će se to dogoditi. Sada, kao i u drugim prilikama u prošlosti, kada je, na primjer, Izraelu naređeno da zaustavi kolonizaciju, međunarodna zajednica ne nameće učinkovito svoju volju izraelskoj državi. Zašto je to tako?

Visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell izjavio je u petak u Ramallahu da je aktuelna ratna epizoda u Gazi "rezultat kolektivnog političkog i moralnog neuspjeha međunarodne zajednice", koji je desetljećima teorijski podržavao dvodržavno rješenje "bez poduzimanja onoga što je potrebno za njegovu provedbu u praksi" i "zanemarivanje" sukoba za koji Izraelci i Palestinci "plaćaju vrlo visoku cijenu".

Ovaj opći nalaz ima specifične izvedenice jednom primijenjene na izraelsku stranu, dominantnu silu u sukobu i okupacijsku silu. Iz ove perspektive, Sjedinjene Države imaju značajan dio odgovornosti u kolektivnom neuspjehu o kojem govori Borrell. Podrška i zaštita Washingtona – jedinog aktera sa stvarnom sposobnošću utjecaja na Izrael s obzirom na temeljnu vojnu podršku koju pruža, a također i moć s pravom veta u Vijeću sigurnosti – ključ je za razumijevanje izraelskih akcija. I evropske zemlje imaju odgovornost, ali manju jer je njihov kapacitet utjecaja na Izrael manji.

Položaj sile poput Sjedinjenih Država i institucionalni dizajn UN-a, koji ih sprječava da budu učinkoviti u smislu sigurnosti ako ne postoji konsenzus među silama, objašnjavaju da iako velika većina nije odobravala akcije Izraela u Općoj skupštini pa čak ni u Vijeću sigurnosti UN-a, ova politička volja nije imala činjenične posljedice. Washington je ponekad donosio neugodne rezolucije za svog saveznika, ali nikada nije vršio ili dopustio da se na njega izvrši značajan pritisak kako bi se u potpunosti postigli određeni ciljevi, bilo da se radi o humanitarnim prekidima vatre, paraliziranju kolonizacije ili uspostavi palestinske države.

U aktuelnoj krizi Izrael je pretrpio barbarski napad Hamasa koji mu je dao pravo na samoodbranu. Način na koji se to događa uzrokuje golemu ljudsku patnju, kroz taktiku kolektivnog kažnjavanja koja za mnoge stručnjake utjelovljuje ratne zločine. Unatoč međunarodnom pritisku, nastavlja sa svojim masivnim bombardiranjem i opsadom Pojasa koja dopušta prolaz samo male količine osnovnih proizvoda kao što su hrana, voda ili gorivo. To je samo nastavak dugogodišnjeg obrasca.

Historija Države Izrael ne može se razumjeti bez aktivne podrške  Sjedinjenih Država, koje su desetljećima podržavale i štitile jevrejsku državu.

Bilo zbog autentičnih političkih i moralnih uvjerenja (sa željom da se odbrani siguran dom za ljude koji su pretrpjeli najstrašniji progon u historiji čovječanstva), zbog unutarnjopolitičkih razloga (uz značajan nacionalni utjecaj jevrejske zajednice) ili zbog strateškim interesima u regiji (s nekoliko arapskih zemalja koje su bile sklone savezništvu s bivšim SSSR-om, te s konfrontacijom s Iranom od uspostave Islamske Republike), Washington je bio konstantan u ovoj poziciji podrške, što se ogleda u snažnoj vojnoj pomoći i političkoj zaštiti u UN-u.

To ne isključuje da je veza imala uspona i padova. Ako je Washington u nebrojenim prilikama blokirao inicijative u UN-u korištenjem svoje ovlasti veta, u nekim značajnim okolnostima, iz ogorčenosti, ostavio je svog saveznika u tom sjedištu na cjedilu. Poznato je, naprimjer, da je Rezoluciju 2334 iz 2016. donijela administracija Baracka Obame i zadala golem udarac kolonizaciji.

Američki pritisci postižu rezultate kroz noviju historiju. Ali Washington nikada nije dao - ili dopustio da bude dat - odlučujući poticaj za okončanje okupacije, kolonizacije, za uspostavu palestinske države, za zaustavljanje vojnih kampanja koje bi možda bez njegovih napora bile još brutalnije, ali koje su prouzročile strašne patnje civilima i, prema mnogim stručnjacima, opsežne ratne zločine.

SAD je veliki vojni saveznik Izraela i na taj način ima najveći utjecaj na njega. Uslovljavanje ove pomoći poštovanjem određenih ograničenja najvjerojatnije bi bilo vrlo učinkovito s obzirom na njezinu temeljnu važnost. Tokom desetljeća podrška Washingtona bila je golema i kvalitetna,ona je odredila povoljnu vojnu ravnotežu koju Izrael uživa u regiji.

Washington planira pružiti vojnu pomoć Izraelu u vrijednosti od 38 milijardi dolara. Postoje procjene da ukupni iznos vojne pomoći Izraelu od strane američkih poreznih obveznika premašuje 300 milijardi dolara nakon što se uračuna inflacija.

Ne samo da je količina ogromna: kvaliteta je odlučujuća. Sjedinjene Države provode aktivnu politiku koja nastoji uvijek garantirati Izraelu kvalitativnu prednost nad svojim protivnicima. Tako je, naprimjer, Izrael prva zemlja koja je dobila borbene avione F-35, najnaprednije na svijetu, američke proizvodnje, a Sjedinjene Države uključene su u industrijsku bazu Iron Dome, odbrambenog sistema protivraketne odbrane koja štiti Izrael.

Iako odgovornost Sjedinjenih Država zaslužuje prioritetno razmatranje u kolektivnom neuspjehu o kojem govori Borrell, Evropa također ima značajan udio. Postoje dva nivoa, onj EU kao bloka i nacionalne pozicije različitih država, koje očito utječu na prvu, ali imaju i svoj vlastiti put.

EU nije geopolitička ili vojna sila te joj u tom smislu nedostaju važne poluge utjecaja. Međutim, EU je prvi trgovinski partner Izraela. Čak 28% izraelske robne razmjene 2022. bilo je sa zemljama u bloku zajednice. To nije isto što i biti ključni dobavljač arsenala, ali nije ni za odbaciti. Apartheid u Južnoj Africi nije pao uz pomoć jake sile, već kroz ogroman diplomatski, trgovački, kulturni i medijski pritisak.

No, kao i po drugim pitanjima, EU ima poteškoća u artikuliranju zajedničkih stavova o ovom pitanju. Rezolucija Opće skupštine UN-a krajem oktobra koja je također pozivala na humanitarno primirje - koja je odobrena sa 120 glasova za, 45 suzdržanih i 14 protiv, uključujući Izrael i Sjedinjene Države - dobar je primjer ovog neslaganja. EU zemlje su bile za, protiv i suzdržane.

Naime, njemačka nacistička prošlost paralizira vodeću evropsku silu po tom pitanju. Francuska, druga sila u EU, dom je najveće jevrejske zajednice u Evropi. Ogroman oprez važnih zemalja i unutarnje nesuglasice objašnjavaju, barem djelomično, zašto EU nikada nije poduzela značajnije akcije kako bi pokušala utjecati na Izrael.

Rusija, euroazijska sila, sa svoje je strane njegovala sve bliže odnose s Izraelom tokom dva desetljeća vlasti Vladimira Putina. U isto vrijeme odnosi između Moskve i Teherana postaju sve bliži. Vrijeme će pokazati kakve će to posljedice imati. (El Pais)