U drugom dijelu sage o agentu 007, James Bond, kojeg glumi Sean Connery, bori se protiv perfidnih sovjetskih i bugarskih agenata u Aja Sofiji, Velikoj cisterni i drugim historijskim lokacijama u Istanbulu. Zbog svoje atraktivne pozicije koja se prostire na dva kontinenta i statusa zemlje koja povezuje Istok i Zapad, Turska je bila omiljeno mjesto za romane i filmove o međunarodnim intrigama. A toga je oduvijek bilo: od špijunskog gnijezda u Istanbulu u Prvom svjetskom ratu (uključujući Matu Hari) do zavjera Hladnog rata. Na primjer, slučaj Volkov: sovjetski špijun koji je 1945. ponudio da pređe na drugu stranu i čije su informacije mogle otkriti skoro dvije decenije unaprijed britansko-sovjetskog dvostrukog agenta Kim Philby, ali koji je na kraju nestao (slučaj je poslužio kao inspiracija za roman Krtica, Johna le Carréa, koji je također ekraniziran).
U danima Gvozdene zavjese, Austrija i donekle Švicarska su bile omiljene zemlje za razmjenu zarobljenika i špijuna otkrivenih u drugom bloku, s obzirom na njihovu neutralnost. Međutim, prva se pridružila Evropskoj uniji 1995. godine, a druga je, pod pritiskom zapadnih prijestolnica, primjenila sankcije Rusiji zbog njene invazije na Ukrajinu 2022. godine, zbog čega je uvrštena na listu zemalja koje „nisu prijateljske” Moskvi. Dakle, nema toliko prijestolnica u koje vjeruju Moskva, Washington i njihovi saveznici. Tu je Ankara vidjela rudnik zlata.
"[SAD] duboko cijene Tursku zbog pružanja ključne logističke podrške koja je omogućila ovaj sporazum", rekao je američki predsjednik Joe Biden u četvrtak nakon najveće razmjene zarobljenika između Rusije i Zapada od Hladnog rata na aerodromu u Ankari. “Cijenimo tursku vladu koja je obezbijedila lokaciju za siguran povratak ovih osoba u Sjedinjene Države i Njemačku.”
Sporazum je nastajao već neko vrijeme zahvaljujući posredovanju Nacionalne obavještajne organizacije ili MIT-a, turske tajne službe. U stvari, u decembru je ruski predsjednik Vladimir Putin već priznao kontakte s američkim vlastima kako bi se riješio slučaj Evana Gershkovicha, moskovskog dopisnika The Wall Street Journala, osuđenog na 16 godina zatvora u suđenju bez garancija u kojem je optužen za špijunaža. "U ovoj razmjeni, direktor MIT-a Ibrahim Kalin, slijedeći direktive predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, omogućio je razgovore između njegovih američkih i ruskih kolega u Istanbulu i Ankari", objasnio je za El País visoki turski sigurnosni dužnosnik koji je zatražio da ostane anoniman. “Turska je postala centar za razmjenu talaca zbog svoje sposobnosti da komunicira i sa Zapadom i sa Rusijom.”
Ali kako se država članica NATO-a gotovo od svog osnivanja može smatrati nepristrasnim posrednikom od strane Moskve? Upravo zato što je, uprkos članstvu u Atlantskom savezu, bila jedina članica koja je odbila primijeniti sankcije Rusiji zbog njene invazije na Ukrajinu, iako je također isporučivala oružje Kijevu. Predsjednika Erdogana cijene i ukrajinski lider Volodimir Zelenski i Putin na ličnom planu, što mu je omogućilo da organizira sastanke između dvije zemlje koji su, iako nisu rezultirali primirjem, doveli do oslobađanja nekoliko stotinu ratnih zarobljenika u uzastopnim razmjenama, kao i garantovanje prekida borbi u oblastima kao što su nuklearna elektrana Zaporožje i uspostavljanje žitnog koridora.
Turski predsjednik se okružio s nekoliko ljudi s velikim kapacitetom za globalni doseg, kao što je sam Kalin, bivši predsjednički savjetnik za sigurnosna pitanja koji se smatra jednim od najbistrijih umova u turskoj vladi, ili ministar vanjskih poslova Hakan Fidan, šef tajne službe između 2010. i 2023. i sa širokim planom kontakata, posebno na Bliskom istoku, kako s emirima i ministrima, tako i s oružanim grupama.
Ne uzalud, MIT je posredovao u pregovorima za oslobađanje zapadnih talaca koje su u Siriji zarobile militantne organizacije, uključujući šest španskih novinara koje su oteli Front Al Nusra i samoproglašena Islamska država. Turska je takođe sarađivala s Katarom u pregovorima za oslobađanje talaca koje je oteo Hamas u svom napadu na Izrael 7. oktobra.
I postojao je presedan za razmjenu od četvrtka koja je poslužila da Turskoj da zasluge u očima Washingtona. U aprilu 2022. godine bivši američki marinac Trevor Reed, zatvoren u Moskvi optužen za napad na dva policajca, razmijenjen je za ruskog državljanina Konstantina Jarošenka, osuđenog u SAD zbog trgovine kokainom. Razmjena, kojoj je prethodilo više sastanaka u sjedištu MIT-a u Ankari, održana je na aerodromu Esenboga, koji iako je aerodrom u glavnom gradu Turske, ima manji promet od ostalih aerodroma na obali ili u Istanbulu i stoga nudi veću diskreciju. Nakon uspjeha ove misije, Ankara je također bila domaćin sastanka direktora američke CIA-e i ruskog FSB-a kako bi se smanjile tenzije kada su rasle prijetnje nuklearnim oružjem krajem 2022. godine.
“Činjenica da se sada odvija razmjena koja uključuje više pojedinaca i više država veliki je uspjeh za turske obavještajne službe, koja je uspjela zadobiti povjerenje strana uprkos polarizaciji pozicija”, kaže sigurnosni analitičar Abdullah Agar, bivši član specijalnih snaga. “To je rezultat turske politike balansiranja, njene strategije aktivne nepristrasnosti.”
U stvarnosti, Turska nikada nije bila u potpunosti na bilo kojoj strani, uvijek je pokušavala plivati između dvije vode (i sakriti svoju odjeću) koristeći prednost svog strateškog položaja. Postoji mnogo primjera: tokom rata za nezavisnost, turski vođa Mustafa Kemal Atatürk prihvatio je sovjetsku pomoć kako bi se borio protiv zapadnih imperijalističkih sila, a zatim se udružio s njima; ili konzervativni premijer Adnan Menderes, koji je Tursku uveo u NATO, ali je u posljednjim godinama svog mandata na kraju tražio ekonomsku pomoć od SSSR-a; ili turska vojna elita koja je obučavana u štabu Atlantskog saveza, ali je, pod uticajem evroazijskih ideja, na kraju okrenula ka Rusiji i Kini... Erdogan je sljedbenik ovog trenda, iako je on taj koji je dodatno rafinirao izračunao strateške nejasnoće koje dozvoljavaju da, čak iako mu svi ne vjeruju, niko se ne usuđuje raditi bez turskog savezništva.
