Nakon pada Bosne i Hercegovine pod Osmanlijsku vlast u XV. stoljeću veliki dio naroda prešao je dragovoljno na Islam. Već u to vrijeme bila je narodna pjesma potpuno razvijena. Godine 1530. proputovao je naše zemlje Slovenac Benedikt Kuripešić, koji u svom njemačkom putopisu tiskanom u Ljubljani 1531., kaže: da u Hrvatskoj i Bosni mnogo pjevaju o Malkošiću i njegovim čestitim djelima; da u Bosni i Hrvatskoj pjevaju još mnogo pjesama o Radosavu Pavloviću, a o Kobiloviću da se još i sada mnogo pjeva u Hrvatskoj i Krajini.

Vjerovatno da su i bosanskohercegovački muslimani odmah u prvim danima imali svoje narodne pjesme. Prva vijest o muslimanskoj narodnoj pjesmi, koliko mi je poznato, sačuvala se iz života Hasan Kafi ef. Pruščaka (1547.—1616.). U „Bosna Salnamesi" od 1302. stoji ova bilješka: U ulici, koja je išla ravno od Kafine kuće do medrese, bila je kafana, gdje se sviralo i pjevalo. Strogi asketa nije trpio ni svirke ni pjesme, bojeći se da mu ne razdraži živce. Zato je obilazio naokolo kroz više ulica, samo da ne čuje muzike.

Tek koncem XVIII. stoljeća počeše se sakupljati muslimanske narodne pjesme. Talijanski naučenjak Alberto Fortis putujući Dalmacijom upoznao se s našim narodnim pjesmama. On je godine 1774. u knjizi „Viaggio in Dalmazia" objelodanio u hrvatskom originalu i talijanskom prevodu divnu narodnu pjesmu „Žalosna pjesanca plemenite Asanaginice", koja je bez sumnje nikla iz muslimanskog dijela našeg naroda.

Već 1775. „Hasan aginica" je prevedena na njemački jezik („Klaggesang von der edlen Braut der AsanAga"), a 1778. g. na francuski. I slavni Goethe preveo je „Hasanaginicu, a njegov prevod je tiskan u prvom svesku Herderove zbirke narodnih pjesama „Volkslieder" (1778).

Godine 1814. tiska i Vuk Karadžić „Hasan aginicu" s mnogim preinakama, kako je to bio Vukov običaj. Mi, bosanskohercegovački muslimani, možemo se s pravom ponositi što se učena Europa tada prvi put upoznala s našom narodnom pjesmom, i otvorila put slavi južnoslovenskih narodnih pjesama.

U isto vrijeme zabilježi sarajevski kroničar Mula Mustafa Bašeskija (oko 1732-1803) nekoliko pjesama na hrvatskom jeziku, spjevanih pod uticajem narodne pjesme, za koje se ne može točno odrediti da li je njegova autentična svojina, ili su stihovi narodne pjesme. Od tih pjesama tiskane su dvije i to „Ramo i Saliha" i „Zečkova pouka". Ne će biti na odmet ako i druge objelodanim.

Oj divojko bila nosa Ne gledaj me gola i bosa, Nije moja prazna kesa, Puna su mi okna prosa. Galan prosi gizdavu divojku, A divojka ne će za Galana, Jer je ona ljepša od Galana. Da Bog dade i da snijeg pade, Da moj babo sijeno prodade, Te da mene lijepu udade!

U XIX. stoljeću javlja se prva bosanska pjesnikinja Sarajka Umihana Ćujdina. Ona je autorica duže epske pjesme od 79 stihova „Sarajlije iđu na vojnu protiv Srbije 1813." Ovaj je ep veoma blizak stihovima narodne pjesme, jer su pored drugih svojstava narodne pjesme 52 stiha deseterci. Stoga je ovaj ep postao toliko popularan kod naroda, da se prilagođavajući narodnim stihovima stvorilo više varijanata.

Misli se da je Umihana autorica više pjesama, ali je i njih zatekla ista sudbina, naime da se smatraju narodnom svojinom. Nađe se po gdjegdje u kojem starom ćitabu koja narodna pjesma pisana našim jezikom, a arapskim pismom. Takva jedna je tiskana u „Novom Beharu", godina IV. strana 159., a glasi : Vozila se po moru galija, U galiji okovan delija, Gledala ga Prozorka divojka. „Šta me gledaš, Prozorko divojko?" „Ne gledam te da mi Ilce Ijubiš, Već te gledam da te nešto pitam. Ćim ti svoje sokolove vežeš?" „Kose režem sokolove vežem." „Ćim ti svoje sokolove hraniš?" „Lice kvarim sokolove hranim." „Ćim ti svoje sokolove pojiš?" „Suze ronim sokolove pojim."

Uz pjesmu je tiskana slijedeća bilješka : „U Balkanskom institutu u Sarajevu nalazi se jedna mala bilježnica pjesama pisanih turskim i hrvatskim jezikom, a arapskim pismom. Uz pjesmu su još zabilježeni i znakovi kako se koji stihovi ponavljaju i uza svaki stih pripjev »hej«."

U toj zbirci ima i lascivnih pjesama (čitljivih), a ima ih kojima se „ni pero ne može odbiti." Zbirka je napisana najkasnije na kraju XVIII. vijeka. To bijahu prvi počeci muslimanske narodne pjesme, koja je ubrzo stekla slavu i kod nas i u drugim zemljama.