Noć je bila hladna i vedra. Rov visok i prepun blata. Nadvisivalo ga je svojom ogromnom krošnjom jasenovo stablo sve pocrnjelo od dima. Posavska ravnica pružala se u nedogled.

Stajao sam u rovu, do gležnjeva u blatu i gledao ispod šljema prema agresorskoj liniji. Do mene je stajao Samir. Čvrsto je držao svoju pušku tresući se od hladnoće, gledajući kako topovske granate oru liniju ispred nas i livadu s naše desne strane. Huka projektila nizala se jedna na drugu stapajući se s gromoglasnim detonacijama koje su odjekivale zaglušujući naš kratki razgovor. Gotovo da nije bilo trenutka a da nije eksplodirala neka granata osvjetljavajući noć kao da je podne.

Kroz rov je prošao jedan od oficira i pozvao vojnike iz tranšeje da se okupe kod zemunice. Govorio je kratko i rječito, dok su momci gledali u njega žmirkajući i trepćući svaki put kada bi granata pala u blizini.

“Momci, s ovim pojačanjem nadam se da ćemo uspjeti vratiti preostale rovove. Sada je vrijeme da im zadamo završni udarac, da im vratimo milo za drago od prije dva dana”, rekao je oštrim glasom nespretno gacajući kroz duboko blato.

“Krećemo tačno u pet i trideset. Budite spremni. Krenite kad topovi utihnu i neka Bog bude s vama”, reče i priđe jednom vojniku. Uze mu pušku i šapnu mu na uho: “Idi, sinko”, a onda nastavi glasnije: “Ovaj put ću i ja s vama.”

Nismo ga poznavali, znali samo to da je iz 108. brčanske brigade. S njim je došlo još dvanaest dobro naoružanih momaka. Vojnik kojem je uzeo pušku otrčao je dalje niz rov, ostatak ih je hladno pogledao oficira vraćajući brzo poglede ka liniji.

Ovo je bio drugi oficir koji je pokušao dignuti moral učinivši tako nešto. Prvi je jučer teško ranjen na samom kraju akcije kada smo uspjeli uzeti osam rovova i napraviti kakav-takav spoj s našim momcima zaglavljenim u špicu. Jagodnjak je ravnica koja je nakon ovih jesenjih kiša, nadamo se, neprohodna za agresorsku mehanizaciju, tenkove i prage.

Duboki glib u rovu bio je prekriven slojem vode koji je podrhtavao sa svakim novim udarom granate stvarajući male valove koji su se lomili o noge vojnika i zidove rova. Gledao sam kako se valovi svako malo stvaraju i nestaju. Stvaraju i nestaju, stvaraju i nestaju, stvaraju i nestaju, nestaju...

Na trenutak, linijom je zavladala grobna tišina. Samo na trenutak. Na istoku se počelo pojavljivati Sunce iza svojih ljubičasto-crvenih i narančastih zastora od oblaka, sjenovito obasjavajući dva rova, jedan nasuprot drugog. Dugo polje bilo je načičkano kraterima i srušenim stablima. Iz nekoliko kratera još su se izvijali pramenovi dima. Sekunde tišine počele su bježati pred navalom bijesa.

Momci su se rasporedili duž tranšeje. Čekali smo znak da krenemo naprijed u neizvjesnost. Bili smo svjesni da im ne smijemo dati tih nekoliko sati prednosti, jer čim svane, sigurno će im stići još pojačanja. To kratko čekanje svima nam je zaista izgledalo kao vječnost.

“Jesi li spreman”, pitao sam Samira lupivši ga po leđima. “Ma svuda je bolje nego u ovom mulju i blatu. Bit će, brate, šta bude”, odgovorio je sliježući ramenima. Ja sam u stomaku osjećao neku napetost, sinoć nisam mogao jesti. Neka neopisiva nervoza...

Oficir pokaza prema maloj šumi. “Ondje su trojica naših izviđača, to je pravac našeg kretanja.” Repetirao je svoj kalašnjikov i mahnuo rukom. “Idemo, momci”, naredio je.

Trčali smo punom snagom po blatu preskačući neravnine i velike kratere nastale eksplozijama granata. Samir i Fuad trčali su ispred mene. Grabeći svakim korakom sve brže, činilo mi se kao da ne mičemo s brisanog prostora. U glavi mi je lupalo od navale adrenalina, puška se tresla u rukama. Milion stvari motalo mi se po glavi, hiljadu pitanja. Šta ako nas vide rano? Šta ako počnu pucati dok smo na ovoj čistini? Koliko još moramo trčati? Koliko je dugačko ovo prokleto polje?

Samir je pao u blato. Jedan vojnik pomagao mu je da se podigne. Teško se pridizao mašući nogama. Pokušavao je održati ravnotežu na mokroj zemlji.

Nastavili smo trčati. Bilo mi je vrlo čudno što četnici još nisu počeli pucati po nama.

Kad je naša grupa zastala sa Samirom, prvi su vojnici već došli do agresorskog rova i počeli pucati po njemu. Iz rova nije bilo odgovora na našu vatru. Neprijateljski rov bio je prazan. Vojnici su pogledavali jedni druge u čudu, neki su se okrenuli prema nama. Tada je prvi pao. Pa drugi. Kiša metaka zujala je oko naših glava.

“Zamka! Povlačenje!”, povikao je neko. Saša i Ivan su stali, pogledali jedan drugoga i okrenuli se da potrče negdje u zaklon. Vojnik do nas pao je pogođen u glavu. Još jedan borac i ja uhvatili smo ga i povukli ustranu pored velikog stabla. Očito je bilo da je bio mrav na licu mjesta. Metak ga je pogodio tačno iznad lijeve obrve. Vojnik koji mi je pomagao buljio je u mene. Prestravljeno je stajao poput kipa gledajući svoje krvlju prekrivene ruke. Ovo je bilo previše za njega.

Mitraljez je kosio sve oko nas. Po nama su padali komadi drveća i granja. “Idemo naprijed, idemo”, neko je dovikivao. Bacili smo se preko onog grebena i otpuzali malo naprijed. Dio naše grupe već je bio ispod agresorskih rovova. Miralem nam viknu da idemo lijevo prema ovom lažnom rovu.

“Dobro, onda, idemo u rov, brzo!”, reče Samir. Tek kad smo upali u rov vidjeli smo da tranšeja vodi tačno prema ona dva rova odakle su četnici jakom vatrom držali naše momke pribijene uz zemlju. Nisu bili udaljeni od nas više od desetak metara. Vidjeli smo siluetu pored mitraljeza koji je bljuvao vatru prema našim momcima.

Samir je skočio prema rovu i gipko se dočekao u hladno, duboko, mokro blato. Sve se počelo odvijati kao na usporenom filmu. Uspio sam vidjeti kada je naslonjen na lijevu stranu tranšeje otkopčao protuoklopnu ručnu granatu. Četnikova silueta odjednom je iskrsla desno od nas. Trenutak kasnije blijesak nas je sve obasjao, a onda se začula strahovita detonacija. Agresorski vojnik, koji se prilazio zdesna, letio je padajući daleko ispred linije. Drugi je, uz jauk, odletio na drugu stranu.

Podigli smo se iznad grudobrana i počeli pucati prema njihovim rovovima. Ponovo je proključalo. “Idemo, idemo naprijed”, viknuo je Samir.

Pokušao sam krenuti, ali sam odmah pao na koljena. Čizme su mi bile potpuno u blatu. Podigao sam se nekako i u onoj ih brzini jedva iščupao.

Nakon nekoliko koraka bili smo u četničkom rovu. Samirova ručna granata pala je tačno između njih. Mitraljez je bio sav polomljen. Četnik, kojeg je odbacilo natrag izvan rova, puzao je nekoliko metara i tako ostao ležati. Obje noge bile su mu gotovo amputirane. Vukao ih je za sobom.

Pucnjava se ponovo ogradila i mi smo krenuli niz tranšeju. Četnici su u još dva rova davali otpor, ali su ih naši momci stiskali. U jednom trenutku vidjeli smo da i oni iskaču i bježe iz tranšeje. Jedan od njih pao je pokošen rafalima našeg mitraljeza. Drugi su ga zgrabili i krenuli vući za sobom.

Ponovo su naši sasuli sa svih strana po njima dok su oni povlačili velikom brzinom. Naši momci počeli su uskakati u tranšeju i zauzimati rov za rovom. Uskoro smo se sastavili s njima i spojili kompletnu liniju.

Iznijeli smo tijela naših poginulih vojnika. Četverica su poginula pred samom neprijateljskom linijom kod lažnog rova. Osim njih, imali smo i tri teško ranjena momka.

Kiša je ponovo počela padati. Kroz sve ono blato nekako smo dobahuljali do stabala dva velika jasena. Sjeli smo ispod njih. Pogledao sam u Samira, silna para izlazila je iz njegove jakne. Gledali smo preko ravnice, ondje odakle smo krenuli. Gledali smo i šutjeli.