MOSTAR: utvrda, kasaba, grad, mediteranski tajanstven, naočigled čudan, začudan. Blizak. Više blizak od drugih. Ne samo zato što sam rođen u njemu, što je u njemu rođen moj otac i otac njegovog oca već zato što s vremena na vrijeme iznjedri, zasija i zablista. Grad bogate historije, duge tradicije, vrijednih kulturno-historijskih spomenika. Uz to: grad znamenitih i duhovitih ljudi.
Sa vrha se ovog mosta pogled pruža u daljine;
Kompas svijeta, nisu zalud toj ćupriji dali ime
Ugledavši tu ćupriju, mislio bi mrav sićušni
gradiše je džinni silni, Sulejmanu svi poslušni
Luk visoki, nalik posve plavom luku nebeskome,
nit’ čovjek nit’ melek vidje. Divimo se luku tome!
Šta bi rijeka već da stalno sa svog vrela plazi?
Tako uvijek i svijet silni u podnožje mosta slazi.
Kad pritisnu žege ljetne, oslabi Neretva k’o zaljubljeni,
a zimi ko more divlja. Baš smo pred njom začuđeni!
Nekad vodi tijesan bude promjer širokoga luka,
nekad luk je suh i prazan. To je čudo pojmit muka!
Mir i spokoj čitav svijet je pronašao u tom daru;
Sačuvaj ga zlih očiju svojim dobrom, Gospodaru!
Most je ovaj tek paslika onog mosta, o Medžazi;
prelazeć’ ga pazi dobro kako svojim putem gaziš.
(Medžazija Mostarac; prevod: O. Mušić, 84. prepjev M. Kodrić)
Jedan moj prijatelj tvrdi da kroz gradove treba protrčavati. Čitajući poeziju posvećenu Mostaru, čitajući druge književne oblike koji tretiraju Mostar (proza, esej, putopis), vidim da nerazumno, euforično primicanje bilo kom gradu može završiti ako ne baš bolno, onda svakako uznemirujuće ili, bolje rečeno, umrtvljujuće. Pretjerana identifikacija s bilo kojim gradom zamagljuje sliku o tom gradu, kao što pretjerano poistovjećivanje s bilo kojom domovinom razara kritičnost prema svakoj domovini – kažem “bilo kojoj” i “svakoj”, jer vjerujem da se može imati više svojih gradova i još više “svojih” ljudi koji govore različitim jezicima a raštrkani su po raznim i različitim meridijanima svijeta. Putovanjima, tj. odlascima ne otkrivaju se druge zemlje, odnosno gradovi, nego druge (drukčije) atmosfere, uslijed čega dolazi do dezintoksikacije onih koji se kreću i koji jasnije vide grad u kome su rođeni, u kome su odrasli, kome su se priklonili, u kome su privremeno i povremeno živjeli. Gradovi su važniji od država. Pritom mislim na gradove s tradicijom, gradove profiliranog morala čiji se jezik stapa s ljudskom misli, a čija budućnost danas postaje neizvjesna. Pojavom golemih nastambi, mastodonata koji su konglomerati betona i stakla sve više izdvojenih iz gradske jezgre i gradskog tkiva, s jedne strane, i zapuštenih, zaboravljenih siromašnih četvrti, s druge, čini da duh grada umire, njegovo lice, lišeno humora, lišeno emocionalne topline i empatije za druge i drukčije postaje sivo, statično, ukočeno i dosadno. Unatoč zebnji koju izaziva sve očitije profiliranje monofonog, monohromatskog naciokratskog svijeta, čije se lice i tijelo vidi kao lice i tijelo kakvog androida, pokušavam vjerovati da čuvanjem kulturno-civilizacijskog duha Mostara naša zemlja može stasati u skup polifonih, polihromatskih, premoćnih gradova kojima će vidljive i nevidljive granice, s razlogom i opravdano, postati besmislene.
Tvrdnja da su gradovi kao ljudi već se pretvorila u floskulu. O gradovima su napisane i pišu se brojne knjige, od onih povijesnih do arhitektonskih, filozofskih, lingvističkih, literarnih. O odnosu čovjeka prema gradu također. Grad kao organ pamćenja kompatibilan je, naravno, s čovjekovim organom pamćenja, ali jezik grada ovisan je o jeziku čovjeka – onog kolektivnog i onog osobnog. Gradovi pričaju, otkrivaju se ili skrivaju onoliko koliko je i na koji način čovjek voljan prići im; ono što čovjek u gradu traži to uglavnom nađe, ono pred čime, dotičući grad, zatvara oči ostaje skriveno, potisnuto i/ili zaboravljeno. (Ljeto je doba / kada su mi oteli oca. / doba kada čujem glasove / onih / koji su umrli za ovaj grad.; Elvedin Nezirović: Propovijedanje bluza.)
Gradovi, također, istovremeno baštine kolektivno gradsko pamćenje i ono vlastito, jedinstveno i neponovljivo. (Javljam se iz zemlje tuge i izgnanstva / Prepuna boli, gorčine i zala / Mostar ubiše u ime lažnog bratstva / Moja bi suza i pelin nadgorčala/ Ni Hajrudinov polumjesec ne osta / Dabogda nikad ne imali mosta/; Alija Kebo: Amrina kletva.)
Grad će se čovjeku otvoriti ili će se pred njim zatvoriti u onoj mjeri u kojoj je čovjek kadar osjetiti i emotivni i historijski sklop grada, dešifrirati njegov jezik koji je kao i čovjekov, često prekriven slojevima besmislenosti i površnosti, jezik atavističko-arhetipski, jezik ukopane, zakopane svijesti, jezik koji svjedoči o katkad zastrašujuće okrutnom i samovoljnom, katkad o ulizičkom i podaničkom, katkad o tragično i besmisleno herojskom životopisu grada.
Priča svakog grada ostaje zakopana kad god čovjek odluči ne slušati, ne čuti njegovo gibanje koje je ponekad tiho gibanje, isprekidano disanje pred konačnu smrt, ili brujanje nalik na paljenje motora kojim grad najavljuje buđenje ili pobunu – protiv vremena i čovjeka. (Ako su galebovi pod tim mostom sjevernim pronalazili jug, onda je Stari most u Mostaru bio najjužniji most Evrope. Biološkim busolama galebova vjerujem više nego svim kartopiscima koji su Mostar po mapama ucrtavali sjevernije od Dubrovnika i Makarske. Eto, toga mosta više nema. Ubijen nad vodom, preživio u ljudima. I šta sada činiti?; Mišo Marić: Smrtni slučaj u porodici.)
Kod gradorušitelja i gradomrzitelja o kojima govore i pišu pjesnici, a njihove gradorušiteljske i gradomrziteljske aktivnosti mislim da treba promatrati i tokom takozvanih mirnodopskih etapa u životu gradova, kad su manje vidljive, ali podjednako pogubne, pjesnici vide nakostriješenost prema “složenim semantičkim serijama duha, morala, govora, ukusa, stila”. Pjesnici podsjećaju da riječ urbanitet od četrnaestog stoljeća pa do danas u najvažnijim evropskim jezicima označava uvijek isto: uglađenost, artikuliranost, usuglašenost misli i riječi, riječi i osjećanja i pokreta. (Kamena spona / na humku umrlih duša… / Na putu od mosta do znamena / proletješe stoljeća… / Kaldrmu izdjeljale čizme /zločinaca i junaka/; Drko Juka: Stari most.)
Grad-grad otvoren je i sa svojom prošlošću usklađen; on se nije šizofreno podvojio i, bez obzira na veličinu, pripada bratstvu gradova s kojima komunicira jezikom rafiniranim i slojevitim. Uprkos mrljama na savjesti i brazgotinama na tkivu, grad-grad je čestit. (Rijeka ne teče, / ona okiva most, / ona mu je obale za koje se drži / i nebesa u koja se diže / i ponor u koji pada / i izmišljeni grad / u kojem stoji /; Marko Tomaš: Kutija za olovke.)
Grad-negrad zatvoren je i dosadan. On je površan, on se hrani ušećerenim lažima, njegovi putevi nikuda ne vode i nikog ne dovode, njegove su kule prazne. Jezik grada-negrada neartikuliran je i uprostačen, a njegove utvrde ruševne su i u sebe ne pripuštaju nepoznate i nepozvane, dok onima koji su u njima zatočeni ne dopuštaju odlazak. Grad-negrad je krut. U njemu obitava zanemariv broj neposlušnih mislećih žitelja.
I naravno, Mostar nije takav grad. Mostar ne smije biti takav grad.
Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće nostalgije (shvaćene u najširem smislu riječi). Ne vjerujem da će se dvadeset i prvo pokazati bitno drugačijim. Tako u trenucima vlastitih nostalgičarskih kriza, onih zavičajnih, humanističkih, civilizacijskih, duhovnih i, ako hoćete, urbanih, prizivam pjesnike lutalice iz zlatnog doba ljudske civilizacije, boeme duha čijem elitističkom obrazovanju i znanju nisu mogle parirati različite vlasti i njezini moćnici bez obzira na to što su ih zbog “subverzivnih” aktivnosti ekskomunicirali do istrebljenja. Vlast je o pjesnicima-lutalicama uznemireno i agresivno govorila kao o skitnicama, razvratnicima i lakrdijašima, svjesna činjenice da njihova javna kritika društva predstavlja opasnost po njezin kredibilitet i po njenu moć. Pjesnici su i danas lutalice, ponekad su bjegunci, disidenti, emigranti. Oni umjesto ratovanja biraju učenje. Zagovornici su slobodnog, otvorenog jezika i govora. Odbacuju onaj dio društvene svijesti koji propovijeda odvajanje od života, a prihvatanje izolacije, askeze, suzdržljivosti i neznanja. Pjesnici gotovo uvijek i svuda zagovaraju aktivni, kontemplativni život, raj na zemlji, nasuprot propagatorima koji spasenje traže izvan svijeta. Pjesnici su ljudi grada, gradski ljudi, a Mostar je grad koji je znao takvima pružiti utočište.
O, pjesniče, ako hvališ, ti hvali takvog čovjeka potpunoga
Koji je na ovom svijetu uvijek sluga prosvijećenog i učena!
(Hilmi Mostarac: Gazel; prevod: Adnan Kadrić)
Mostar, konačno, mora postati ono što suštinski mora biti: mediteranski grad opojnih mirisa, ugodne klime, cvrkuta slavuja i štiglića, uređenih bašti i avlija, grad u kome su susreću i prožimaju različite kulture, vjere i svjetonazori, grad ljubavi i smijeha i, prije svega, grad bez straha. Ako su ovi izbori prilika za to – treba je iskoristiti.
ILUSTRACIJA: Halil Tikveša, Mostar, 1996.
