Prema popisu stanovništva iz 1921, u Jugoslaviji je živio 1.345.271 musliman, a time su bili obuhvaćeni i pripadnici manjima Goranaca i Turaka. Povlačenjem Osmanlija i propast Austro-Ugarske značili su kraj dotadašnjeg života Muslimana bilo je potrebno definirati nove oblike institucionalnog organiziranja.

„Novo doba, nastalo godine 1918, zateklo je nas muslimane Bosne i Hercegovine potpuno nepripravne. Prosvjetno zaostali, ekonomski gotovo uništeni, a u vjerskom odgoju slabi i nehajni. U školama, koje su pred našim ocima, naše djece vrlo malo; agrarnom reformom ubijene egzistencije hiljadama naših familija, a na vjerskom polju bez moderno uređenih institucija, bez sposobne i savremene uleme. Kada god se u ove naše prilike i neprilike zamislimo i sjetimo pošljedica, koje nas u skoroj budućnosti čekaju, nameće nam se samo po sebi pitanje: šta da mi kao roditelji, kao starješine i kao članovi islamske zajednice činimo i na koji način da to zaustavimo, otklonimo i popravimo.

Ozbiljno zabrinuti moramo se pitati: u ovakom vremenu i previranju kakvo će izrasti naše potomstvo? Druge će konfesije pomoću svojih snažnih organizacija očuvati neoslabljene svoje redove, pa makar kakvi preokreti izbili. A mi? Mi i sami nehajno gledamo na pitanja vjerske i svjetovne naobrazbe. Sami ne dajemo potpore u dovoljnoj mjeri za svoju duševnu hranu, za oplemenjivanje svojih čuvstava, za jačanje svoje svijetle vjere. A dužni smo i dužni ste vi svi, da predajemo u amanet svome potomstvu sve, što je vrijedno, što oplemenjuje i uzdiže, što izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane. Niko se ne odriče svoje vjere, pa nećemo ni mi naše.“ Tako je reis Džemaludin Čaušević stanje tadašnjih jugoslavenskih muslimana opisao u članku objavljenom u „Novom Beharu“ 1927. godine.

Tri godine nakon ovog Čauševićevog teksta beogradski će režim donijeti Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici (IVZ) Kraljevine Jugoslavije. Tim će zakonom diktatura kralja Aleksandra potpuno ukinuti vjersku autonomiju muslimana, stavivši svoju šapu na sve poslove za koje je vjerska zajednica zadužena. Novim zakonom kralj i Ministarstvo pravde odredili su da se sjedište IVZ preseli u Beograd, oni imenuju reisul-ulemu, oni formiraju vjersko vijeće (ulema-medžlis), u čiji sastav ulaze teolozi iz Sarajeva i Skoplja i devet muftija iz različitih dijelova Jugoslavije. Na ovakav je zakon žestoko reagirao reis Čaušević.

Kralj je ukazom od 26. februara 1930. godine Čauševića postavio za reisul-ulemu IVZ Kraljevine Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu. Međutim, reisul-ulema je do kraja ostao principijelan i konzistentan, odbijajući stupanje na dužnost sve dotle dok se ne ukinu sve sporne odredbe novog zakona. Nekoliko dana kasnije Čaušević je zatražio penzionisanje. Na njegovo će mjesto biti instaliran prosrpski orijentirani Ibrahim ef. Maglajlić, koji je u tom trenutku već bio u penziji, član Radikalne stranke.

Zakonom donesenim 31. januara 1930. godine prestao je važiti Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, na kojem se zasnivala autonomija Islamske vjerske zajednice, a koji je bio na snazi od 15. aprila 1909. godine.

 

Džemaludin ef. Čaušević jednoglasno je izabran za reisa 1913. godine, a menšuru je primio u sarajevskoj Carevoj džamiji 26. marta 1914. Njegov izbor koincidirao je s okončanjem balkanskih ratova, kojima je Sandžak podijeljen između Srbije i Crne Gore, tako da se relativno veliki broj Muslimana našao pod vlašću ovih dviju država, podsjeća Mustafa Imamović. Srbija je u augustu 1913. priznala slobodu ispovijedanja islama, ali nije donijela nikakve posebne propise o uređenju i organizaciji Islamske vjerske zajednice.

U stvarnosti islam nije imao ravnopravan položaj s pravoslavnom vjerom, koja je smatrana državnom. Crna Gora nije donijela nikakve posebne propise o islamskoj zajednici poslije balkanskih ratova jer se smatralo da je to pitanje načelno i praktično riješeno članom ustava po kojem „unutrašnja uprava Muhamedove vjeroispovijesti pripada muftiji crnogorskom“.

Međutim, nastankom Kraljevine SHS nastupila je sa stanovišta organizacije Islamske vjerske zajednice, uprave vakufa i općenito muslimanskog vjerskog života složena situacija. Kraljevina je Ugovorom o miru s Austrijom iz grada Saint-Germain-en-Laye preuzela izvjesne obaveze u pogledu svojih državljana islamske vjeroispovijesti. Te su se obaveze, mada se to direktno ne kaže, odnosile prije svega na zaštitu statusa Muslimana Bosne i Hercegovine i očuvanje njihove vjerske i vakufsko-mearifske autonomije.

Riječ je bila, u osnovi, o tri obaveze. Da se pitanja koja se tiču njihovog porodičnog i ličnog statusa reguliraju po „muslimanskim običajima“. Zatim da se „vlada SHS“ obavezuje da pruži zaštitu džamijama, grobljima, vakufima i drugim vjerskim i dobrotvornim muslimanskim ustanovama koje već postoje, te da pri eventualnom osnivanju novih takvih institucija neće „uskratiti ni jednu od potrebnih olakšica, koje su zagarantirane drugim privatnim ustanovama te vrste“. Najzad, vlada SHS se obavezuje da preduzme korake da se imenuje reisul-ulemu za cijelu zemlju.

Nijednu od ove tri obaveze Kraljevina SHS nije tokom prvih deset godina svog postojanja ispunila, a neke nije ni kasnije, podsjeća Mustafa Imamović. Vidovdanski je ustav određivao da porodične i nasljedne poslove Muslimana „sude državne šerijatske sudije“, ali osim u BiH i dijelom Crnoj Gori, u ostalim krajevima nisu od ranije postojali šerijatski sudovi. Jednom zakonskom odredbom od 30. januara 1922. vrhovni muftija u Beogradu dobio je funkciju vrhovnog šerijatskog sudije za Srbiju i Crnu Goru, pošto je istovremeno ukinut položaj velikog muftije crnogorskog.

Kada je u pitanju obaveza staranja o muslimanskim vjerskim ustanovama, džamijama, grobljima i vakufima, reis Čaušević je još 1921. zahtijevao da se „povrate islamske zgrade, u kojima su vojnički ili civilni uredi, svojoj prvobitnoj svrsi“, te da se muslimanskim grobljima pruži ista zaštita kao i ostalim. Vrhovno starješinstvo IVZ prikupilo je tokom dvadesetih godina, a i kasnije, mnoge podatke o rušenju i oduzimanju džamija i njihovom pretvaranju u vojne magacine, sokolske dvorane i škole, te o isticanju krstova na njima. U mnogim mjestima vlasti su prekopavale i skrnavile muslimanska groblja. Vrlo je često uzurpirana vakufska imovina i poklanjana srpskim prosvjetnim zadužbinama.

 

 

Neposredno nakon proglašenja diktature od 6. januara 1929. režim je odlučio da napravi jedinstvenu IVZ za cijelu državu i tako sve muslimanske vjerske organe i poslove stavi pod svoju direktnu kontrolu. Ta politička operacija povjerena je Milanu Srškiću, ministru pravde u čiji su resor zavođenjem diktature potpali i vjerski poslovi. Srškićev plan sastojao se u tome da prvo reorganizira IVZ i stavi je pod kontrolu Ministarstva pravde, te da potom u vodstvo muslimanske vjerske organizacije uvede prorežimske ljude.

Prvi dio plana, reorganizacija IVZ i njeno stavljanje pod kontrolu Ministarstva pravde, izveden je Zakonom o IVZ Kraljevine Jugoslavije od 31. januara 1930. Tim je zakonom stavljen van snage Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, koji su, skraćeno, do tada svi nazivali Štatut. Tako je u BiH ukinuta vjerska i prosvjetna samouprava Muslimana.

Zakon je odredio da će reisul-ulemu sa sjedištem u Beogradu, članove dva ulema-medžlisa, u Sarajevu i Skoplju, te devetoricu muftija postaviti kralj svojim ukazom. Time su svi vjerski poslovi predati u ruke od države imenovanih vjerskih funkcionera i organa. Međutim, vakufsko-mearifski poslovi nisu ostavljeni ni nekim imenovanim organima nego su stavljeni u direktnu nadležnost Ministarstva pravde kao najviše upravne instance u svim pitanjima muslimanskih vjerskih zadužbina i škola.

Reisul-ulema Čaušević je od početka prozreo Srškićeve namjere i odmah mu se oštro suprotstavio. Nakon duge i iscrpljujuće prepiske sa Srškićem, u kojoj je ponižavan i tretiran kao običan državni činovnik, a ne poglavar jedne od tri najznačajnije vjerske zajednice u zemlji. Čaušević je pismom od 11. aprila 1930. zatražio umirovljenje. Kraljevim ukazom od 6. juna 1930, na prijedlog ministra pravde, reisul-ulema Džemaludin Čaušević stavljen je u penziju. Tako je Srškić stvorio prostor za ostvarenje drugog dijela svog plana, odnosno, dovođenje režimu odanih ljudi u vodstvo IVZ.  

Već 12. juna 1930. kraljevim je ukazom za novog reisul-ulemu sa sjedištem u Beogradu imenovan penzionisani tuzlanski i banjalučki muftija Ibrahim ef. Maglajlić. Kako u to vrijeme više nije postojao ni hilafet ni istanbulski mešihat, to je Maglajliću menšuru dodijelio poseban Savjet za menšuru, sastavljen od članova ulema-medžlisa, predstavnika vakufsko-mearifskih vijeća i članova sarajevskog i skopskog vrhovnog šerijatskog suda. Od tada se ustalila praksa da menšuru dodjeljuje poseban savjet ili odbor za menšuru. Svečano je ustoličen u Bajrakli džamiji u Beogradu 31. oktobra 1930. godine, uz prisustvo kralja, članova vlade, diplomatskog kora i mnogobrojnih delegacija iz zemlje.

Nižerangirane kadrove tako formirane institucije karakterizira odanost kralju Aleksandru, novom režimu i ideologiji, bliskost prosrpskom Gajretu i politika suprotna političkom pravcu JMO-a. U organizacijskom pogledu, IVZ je ustrojena kao jedinstvena vjerska organizacija svih muslimana Kraljevine Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu. Prema odredbama Ustava iz 1930. godine, sve bitne ovlasti bile su koncentrirane u rukama visoke uleme sa znatno reduciranim legitimitetom pripadnika Zajednice (muslimana). Njihovo primjetno učešće u životu Zajednice bilo je samo na nivou džematskih medžlisa, pojašnjava historičar Amir Duranović.

Ustav je predviđao da sva ostala tijela postavlja ili ministar pravde ili organi koje formira država. Time je, u pogledu organiziranja i djelovanja organa IVZ, ministar pravde postao centralna ličnost svih organizacijskih kretanja. Iako je svojevremeno ovakav model organizacije i rada Mehmed Begović nazvao „sistemom kontrolirane autonomije“, suštinskom opisu novog stanja bliži je Adnan Jahić kada kaže da „autonomije više nije bilo“. Iz ovog vremena, za budućnost Zajednice u cjelini, vrijedno je bilo pokretanje Glasnika Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, prvog medija IVZ-a, čiji će značaj u narednim decenijama uveliko doprinijeti cjelokupnom napretku Zajednice.

 

 

Duranović, Adnan Jahić, ali i neki drugi historičari koji su se bavili historijom Islamske zajednice podsjećaju kako je novim zakonom omogućeno da takva, nazovimo je Srškićevom, Islamska zajednica preuzme i širu društvenu misiju kulturnog preporoda i nacionalnog razvoja muslimana. Za prvake Srpskog muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva Gajret, to je značilo priliku da se preko vjerske zajednice, njenih institucija i resursa radi na „nacionalizovanju muslimana“ u skladu s ideologijom društva koje se zalagalo da muslimani prihvate srpsku nacionalnu identifikaciju.

Kada je dekretom ministra pravde Srškića od 1. septembra 1930. godine imenovano novo Vakufsko-mearifsko vijeće u Sarajevu, položen je temelj zajedničke kulturno-nacionalne akcije gajretovskih prvaka, na čelu s dr. Avdom Hasanbegovićem, i prorežimski orijentirane visoke uleme, unutar koje su glavnu ulogu imali novi reisul-ulema hafiz Ibrahim ef. Maglajlić i predsjednik Ulema-medžlisa u Sarajevu Salim ef. Muftić.

Iz dokumentacije Vjerskog odjeljenja Ministarstva pravde u Beogradu može se zaključiti da je među visokom ulemom potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća preovladavala srpska narodnosna identifikacija, uključujući samog Maglajlića, koji se ranih dvadesetih nije izjašnjavao ni kao Hrvat ni kao Srbin i čija je stranka – Jugoslavenska muslimanska narodna organizacija (JMNO) – bila na poziciji autentičnog jugoslavenstva, koji su, navodno, Spaho i JMO napustili.

U to su se vrijeme kao Srbi izjašnjavali brojni pripadnici uleme. Bilo je, tvrde historičari, pripadnika uleme koji su kontinuirano izražavali svoju srpsku nacionalnu orijentaciju, poput banjalučkog i tuzlanskog muftije, kasnijeg člana Ulema-medžlisa, Muhameda Ševketa ef. Kurta, koji je zajedno s mitropolitom Popovićem pozdravio sjedinjenje kotareva Banjalučkog okruga sa Srbijom potkraj novembra 1918. godine, bio je član tuzlanske delegacije na sahrani kralja Aleksandra Karađorđevića u Beogradu i u raznim prilikama se zauzimao za svoje sugrađane srpske narodnosti. Nastojanja režima da se preko saradnje gajretovskih prvaka i prorežimske uleme ostvari utjecaj na Islamsku zajednicu i ukupno muslimansko društvo naišla su, međutim, na nepremostive prepreke već na samom početku rada nove uprave.

Teško je reći kada su počele aktivnosti u novoj vladi oko proglašenja jedinstvenog zakona o muslimanskoj vjerskoj zajednici u jugoslavenskoj kraljevini. Samo dan uoči kraljevog manifesta Vakufsko-mearifski sabor u Sarajevu usvojio je Prijedlog zakona o muslimanskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – prerađenu verziju zakonskog projekta koji su inicirali ministar Obradović i reisul-ulema Čaušević u novembru 1927. Nema sumnje da je zakonodavna aktivnost u pogledu muslimanske vjerske zajednice početkom 1930, formalno uzevši, bila tek logičan nastavak ranijih zakonskih inicijativa, piše Adnan Jahić u svojoj knjizi „Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije“.

Prijedlog zakona o muslimanskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, podsjeća Jahić, predviđao je uvođenje autonomije za muslimane Srbije i Crne Gore, pa tek onda sporazumno ujedinjenje dviju zajednica. Bez obzira na ignoriranje vakufsko-mearifskih vlasti u Sarajevu, Jahić piše kako ima razloga vjerovati kako tokom 1929. godine, vlada još uvijek nije bila spremna na donošenje jedinstvenog zakona kojim bi se ukinula vjersko-prosvjetna autonomija muslimana u Bosni i Hercegovini.

Prije nego što je zakon napisan, reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević je bio u stalnom kontaktu s ministrom pravde, nastojeći da utječe na kvalitet završne verzije budućeg zakona. Kada je doznao da novi zakon o muslimanskoj vjerskoj zajednici podrazumijeva ukidanje autonomnog statuta, postavljanje novog reisul-uleme, članova Ulema-medžlisa i muftija kraljevim ukazom, a na prijedlog ministra pravde, Čaušević je 20. 1. 1930. uputio ministru pravde odvažno pismo u kojem je iznio primjedbe i objasnio razloge zbog kojih se ne može složiti s ponuđenim zakonskim prijedlogom.

U pismu stoji: „Nije simpatično postavljanje bez izbora kako reis-ul-uleme, tako i članova Ulema-medžlisa, muftija i članova v. m. Sabora u Sarajevu i Skoplju. Pošto sabori po ustavu nadomještaju bivšu izbornu hodžinsku kuriju, morao bi se predvidjeti u prelaznim naređenjima ustava jedan forum koji će birati predstavnike sa oba područja. Tako izabrani forum bira muftije i članove Ulema-medžlisa, koji sačinjavaju sabore.... Onda sabori treba da biraju tri kandidata od kojih će jednoga imenovati Nj. Vel. kralj. Inače je vrlo neugodno da bez izbora reis-ul-ulema predstavlja I. V. Zajednicu...“

U nastavku pisma, prenosi Jahić, reis Čaušević je obrazložio uvjete pod kojim bi prisutan da bude reisul-ulema jedinstvene vjerske zajednice muslimana u jugoslavenskoj kraljevini: „I ako sam već ostario i imam puno posla sa svojom sitnom djecom, ja bih se žrtvovao da snosim taj teret i da pomognem Islamskoj Vjerskoj Zajednici, kada bih bio na gornji način izabran i od Nj. Vel. postavljen. Ali da Vam pravo kažem, gospodine ministre, volio bih da ne budem izabran, jer sam svjestan koliko će odgovornosti imati reis-ul-ulema. Osim toga tražim kao preduvjet, ako se reflektim proširenje moje djelatnosti kao reis-ul-uleme za cijelu državu, još da se uspostavi vjerski mir i da se ukloni uzrujavanje medu muslimanima. Za tu je svrhu u prvom redu potrebno, da se muslimanima ne naturaju vjerski sveci i vjerske ceremonije nemuslimanskog karaktera koliko po školama toliko i na drugim mjestima.“

Jasno se vidi da su državne vlasti, oblikujući zakon o muslimanskoj vjerskoj zajednici, itekako računale na reisul-ulemu Čauševića kao važnog činioca u afirmaciji pripremljenih zakonskih rješenja. Ministar pravde je smatrao da bi funkcija novog reisul-uleme za cijelu Kraljevinu mogla biti pristojna nagrada za Čauševićevu konstruktivnu ulogu u donošenju i sprovedbi novog zakonodavstva Islamske zajednice. Međutim, kad je Čaušević 26. 1. 1930. ministru pravde poslao telegram u kojem je zaprijetio povlačenjem s mjesta reisul-uleme ukoliko se ne uvaže njegove primjedbe u pogledu ponuđene zakonske verzije, Srškiću je moralo biti jasno da će pokušaj korištenja Čauševića za realizaciju novog koncepta Islamske zajednice ići daleko teže nego što se moglo pretpostaviti. Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije, bez obzira na Čauševićeve primjedbe, proglašen je 31. 1. 1930. godine.

U izvještaju Kraljevske banske uprave Drinske banovine Ministarstvu unutrašnjih poslova s početka marta 1930. navedeno je da je donošenje Zakona Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije primljeno s velikom radošću od strane muslimana protivnika JMO, jer ova neće moći više svoju snagu zasnivati na vakufskim organizacijama. Ranije je, navodi se, golemi vakufski imetak služio političkim ciljevima, muslimani kao cjelina od njega nisu imali nikakve koristi, već prije svega nekolicina mutevelija, privrženika bivše partije, „koji godinama o poverenim imetcima nisu polagali računa. Što se tiče istaknutih članova i vodstva JMO, oni su zamjerili Srškiću što je pomenutim zakonom srušio vjersko-prosvjetnu autonomiju, u šta nije trebalo dirati. (...) ako je vlast našla za potrebno, mogla je postaviti komesara i imenovati veče, koje će upravljati Vakufom po autonomnom štatutu“.

Za razliku od njih, kako stoji u dopisu iz banske uprave, muslimanske mase su Zakon primile dobro i one se nadaju da će muslimani novom upravom imati više koristi od vakufa nego što je to prije bio slučaj. A prema reakcijama koje je prenosila ondašnja štampa, novi zakon je naišao na pozitivan prijem i kod vjerske inteligencije i zvaničnika koji su dužnostima bili vezani za državni režim.

Nekoliko godina kasnije, kada je stanje bilo bitno izmijenjeno, na vlast se vraća Mehmed Spaho, a institucija reisa se vraća u Sarajevo iz Beograda. To nije bila jedina izmjena regula donesenih u januaru 1930. godine, a pogubne posljedice januarskog zakona komentirao je i 1937. godine Fehim Spaho u „Narodnoj uzdanici“.

„Od svih nedaća, koje nam ovaj režim donese, za muslimane bijaše najteži udarac ukidanje vjerskoprosvjetne autonomije, za koju se s tuđinskom upravom boriše punih deset godina rame uz rame sa svojom pravoslavnom braćom. Jer ovim zakonom je oduzeto svako učešće narodu u njegovoj vjerskoj upravi. Čitava džemati-islamijja svedena je na nekoliko ljudi, koje je postavljao ministar nemusliman bez ikakva učešća iz naroda ma s koje muslimanske strane. Pustimo na stranu, što je takovo uređenje bilo nedemokratsko i – ako hoćete – protunarodno, nego je ono bilo i u direktnoj opreci sa šeriatskim propisima. To je možda jedinstven slučaj, da nečija vjerska uprava bude stalno uređena na temeIjima, koji su u protivnosti s vjerskim propisima te iste vjeroispovijesti.“