Za mnoge, sjećanje na Holokaust kao raskol s civilizacijom predstavlja moralni temelj Savezne Republike. Upoređivati ga s drugim genocidima stoga se smatra krivovjerjem, otpadništvom od prave vjere. Vrijeme je da napustimo ovaj katekizam.
Žustra njemačka debata o navodnom antisemitizmu Achillea Mbembea, knjizi Michaela Rothberga Multidirectional Memory i članku Jürgena Zimmerera “Von Windhuk nach Auschwitz?” koja povezuje njemački kolonijalizam s nacističkim ratom uništenja, zbunjuje strane posmatrače poput mene. Uostalom, mi smo ta pitanja postavljali već dvadeset godina. Rothberg i Zimmerer prisustvovali su konferenciji koju sam organizirao u Sydneyu 2003. godine pod nazivom “Genocid i kolonijalizam”, a Zimmerer je sljedeće godine objavio jedan od mnogih članaka o kolonijalizmu i Holokaustu u knjizi koju sam uredio. Do kraja decenije mnogi su naučnici prihvatili da se nacistički režim i Holokaust također mogu razumjeti u imperijalno-kolonijalnim terminima.
Dakle, šta je tu novo? Sigurno ne kontraargumenti, koje su tada iznijeli njemački i drugi historičari, poput Birthe Kundrus, Roberta Gerwartha i Stefana Malinowskog. Ova je debata deprovincijalizirala historiografiju Holokausta i natjerala sve učesnike da izoštre svoje razmišljanje. Situacija je sada drugačija. Žestina reakcije na članak Rothberga i Zimmerera u Die Zeit, “Uklonite tabu iz poređenja!” (Enttabuisiert den Vergleich!), koja se očituje kroz denuncijaciju, sarkazam i ogorčenje, podsjeća na suđenja za krivovjerje. Gnjev zamjenjuje trezvenost, možda pogoršano sposobnošću društvenih mreža da kanaliziraju i objavljuju političke emocije. Vjerujem da svjedočimo nečemu manjem od javnog egzorcizma koji izvode samozvani visoki svećenici katekizma Nijemaca.
Ovaj katekizam ima pet elemenata.
1. Holokaust je jedinstven jer je to bilo neograničeno “Uništenje Jevreja radi samog uništenja” (Vernichtung der Juden um der Vernichtung willen), što ga razlikuje od ograničenih i pragmatičnih ciljeva drugih genocida. To je prvi put u historiji da je neka država postavila za cilj uništenje jednog naroda isključivo na ideološkoj osnovi.
- Holokaust je predstavljao civilizacijski raskol (Zivilisationsbruch) i moralni temelj nacije.
3. Njemačka ima posebnu odgovornost prema Jevrejima u Njemačkoj i posebnu lojalnost prema Izraelu: Sigurnost Izraela je dio državnog razloga postojanja naše zemlje (Die Sicherheit Israels ist Teil der Staatsräson unseres Landes). - Antisemitizam je posebna vrsta predrasude koja je bila izrazito njemačka. Ne treba ga brkati s rasizmom.
- Anticionizam je antisemitizam.
Ovaj katekizam zamijenio je prethodni oko 2000. godine. Stari njemački katekizam bio je posvećen normama nacionalne časti i tradicije, te je smatrao Holokaust historijskim slučajem koji je počinio mali broj fanatika, a koji su Prljači Gnijezda (Nestbeschmutzer) instrumentalizirali kako bi osramotili naciju.
Mnoge njemačke porodice bile su svjedoci generacijskih sukoba tokom 1960-ih i 1970-ih između ovog starijeg osjećaja njemačkog identiteta i novog koji je nosila mlađa generacija šezdesetosmaša.
To nije značilo da su šezdesetosmaši vjerovali u jedinstvenost Holokausta: u svom antiimperijalizmu, mnogi su uspoređivali rat koji su vodile SAD u Vijetnamu s nacističkom Njemačkom (“USA-SA-SS”). Međutim, 1980-ih godina razumijevanje Holokausta kao historijski posebnog prodrlo je na Zapad, a sada su mnogi ljevičarski i liberalni Nijemci počeli razumijevati da biti “dobar” post-holokaustski subjekt znači uključiti ovo vjerovanje u svoje samorazumijevanje i međunarodni imidž.
Novi katekizam nije još trijumfirao u Historikerstreitu sredinom 1980-ih, kao što se obično smatra. To je bila samo jedna epizoda među ostalima – debate o multikulturalizmu, kontroverznoj knjizi Goldhagena, Wehrmachtsausstellung – izložbi o Wehrmachtu i spomeniku Holokaustu u Berlinu – u kojima su konzervativci, predvođeni Frankfurter Allgemeine Zeitunguom, vodili borbu u odbrani starog. Ali, na kraju, i oni su shvatili da geopolitički legitimitet zemlje ovisi o prihvatanju novog katekizma iskovanog s američkim, britanskim i izraelskim elitama.
Njegovih pet elemenata postali su vjerska načela u Njemačkoj u posljednjoj generaciji, internalizirani od desetina miliona ljudi kao put ka nacionalnom iskupljenju od grešne prošlosti. Ukratko, katekizam podrazumijeva iskupljujuću priču u kojoj je žrtvovanje Jevreja u Holokaustu od strane nacista temelj legitimiteta Savezne Republike. Zato je Holokaust više od važnog historijskog događaja. To je sveta trauma koja se ne može kontaminirati profanim traumama – što znači nejevrejskim žrtvama i drugim genocidima – koje bi time oslabile njegovu žrtvenu funkciju. Historičar Dan Diner čak shvata Holokaust kao civilizacijski raskol, kao zamjenu za mjesto koje je prije prosvjetiteljstva bilo zauzeto od strane Boga.
Dokaz leži u tome kako univerzalna značajnost patnje Jevreja u ovom genocidu postaje temelj novog svijeta; ali to, prema Dineru, ostaje zatvoreno za one koji kroz svoju “svetu temporalnu blokadu” (misli na Arape) ostaju zarobljeni u prošlosti prije “žrtvovanja”. Nacistički moral mora se negirati: umjesto “iskupljujućeg antisemitizma” (Saul Friedländer) – “iskupljujući filosemitizam”.
Glavna uloga u ovom hristološki-informiranom iskupljujućem narativu također je vidljiva u “uskrsnuću” (Wiederaufstehung) žrtava. Od ujedinjenja dvije njemačke države i kolapsa Sovjetskog saveza, njemačka je država poduzela različite mjere kako bi “ponovno pošumili” Njemačku Jevrejima. Tako je diskurs o migraciji Jevreja iz bivšeg Sovjetskog saveza praćen iskupljujućim narativom u kojem su jevrejski migranti bili izmiješani sa žrtvama Holokausta kako bi obnovili “njemačko-jevrejsku simbiozu”. Nakon što je prošla kroz najtemeljitiji obračun s historijom, Njemačka može ponovno ponosno stajati među narodima kao svjetionik civilizacije, što potvrđuje odobravajuće pohvalno tapšanje po glavi od strane američkih, britanskih i izraelskih elita.
Održavanje vjere zahtijeva stalnu budnost. Predvođeni vladinim službenikom s impozantnim naslovom “Federalni povjerenik za jevrejski život u Njemačkoj i borbu protiv antisemitizma” (Beauftragter der Bundesregierung für jüdisches Leben in Deutschland und den Kampf gegen Antisemitismus) svećenici su uvijek u potrazi za herezom antisemitizma i znakovima starog katekizma, poput “debata o povlačenju crte ispod prošlosti” (Schlusstrichdebatten) koje se stalno ponavljaju. Zaista, nakon što su naciste simbolično protjerali iz nacije-u-iskupljenju serijom skandala o nacističkoj prošlosti počevši od 1960-ih, prisila se nastavlja dugo nakon što su ovi nestali. Sada svećenici katekizma otkrivaju nove naciste – poput Palestinaca i njihovih necionističkih izraelskih prijatelja u Njemačkoj i šire koji eksperimentiraju s nenacionalističkim načinima suživota.
Najkobnija manifestacija je BDS – rezolucija njemačkog Bundestaga iz 2019. godine, u kojoj je većina njemačkog parlamenta osudila “Bojkot, dezinvestiranje, sankcije” pokret, iako on jasno slijedi onu tradiciju nenasilnog otpora koju je zapadni svijet, uključujući Njemačku, svojevremeno pohvalio u Južnoj Africi.
Dakle, najkobnija manifestacija toga je BDS – rezolucija njemačkog Bundestaga iz 2019. godine koja osuđuje Palestinski pokret za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS) jer je – pomalo provincijalno – podsjetio parlamentarce “na najgoru fazu u njemačkoj povijesti”. Rezolucija i njezina široka podrška ukazuju na konsenzus koji se proteže od Antideutschen sekte do AfD-a.
Čini se da ove političare nije briga za alternativne puteve koji bi Palestinci mogli slijediti kako bi se oduprli kolonizaciji svoje zemlje, jer ne osjećaju da im treba palestinsko odobrenje za etički ispravnu sliku o sebi i svojoj međunarodnoj reputaciji.
Moralna ohola nadmoć dovodi do vanredne situacije u kojoj nejevrejski narod – Nijemci drže predavanja američkim i izraelskim Jevrejima pokazujući na njih optužujućim prstom o ispravnim oblicima sjećanja i lojalnosti Izraelu.
Nije da ih je to spriječilo da održe disciplinu i čak prisile isti AfD na konformizam koji pokušava da oživi stari katekizam, ali razumije koliko je važno održati imidž kako bi se izbjeglo protjerivanje iz javnog života. Osim toga, (AfD) se divi Izraelu kao antiislamskoj državi koja strogo regulira migraciju. Ljudi u Njemačkoj toliko su uplašeni da je jedan saradnik na forumu o Mbembe debati koju sam objavio u žurnalu za istraživanje genocida (Journal of Genocide Research) insistirao da se njihov identitet zaštiti.
Ali svećenički uspjeh izazvao je reakciju. Čišćenje heretika navelo je liberale, koji vode njemačke kulturne institucije, da se zabrinu da “misli” (die Gedanken) ipak nisu tako slobodne.
Tako su u decembru 2020. godine izdali Inicijativu GG 5.3 Kosmopolitizam (Initiative GG 5.3 Weltoffenheit), izjavu o slobodi izražavanja i prava na kritiku izraelske politike. Čak i ako se mnogi od njih protive BDS-u, ne misle da bi to trebalo značiti dobivanje otkaza i isključenje iz javnog života. Iz istih razloga neki su od njih također podržali Jerusalemsku deklaraciju o antisemitizmu kako bi se suprotstavili zastrašujućim efektima definicije antisemitizma IHRA-e koju je forsirala izraelska vlada.
Njemačko stanovništvo sve je teže disciplinirati zbog demografskih i generacijskih promjena. Nepotrebno je reći da migranti u Njemačku donose svoja iskustva i perspektive o historiji i politici, koji neće podržavati samohvalisave priče koje Zapadnjaci vole pričati sami sebi o širenju civilizacije kroz vijekove. Za mnoge od njih vjersko načelo o nacističkom “raskolu s civilizacijom” (Zivilisationsbruch) zvuči šuplje, čak i ako priznaju neosporno posebne karakteristike Holokausta. Zar nisu veliki dijelovi svijeta bili osvojeni od e Evropljana i Amerikanaca, i milioni ubijeni, u ime zapadne civilizacije, uključujući i njemačke kolonijalne vlasti?
Za sve veći broj mlađih Nijemaca katekizam ne odražava njihov pogled na svijet – uprkos najboljim naporima školskih učitelja. Poput njihove generacije u SAD-u i drugdje, koji su marširali za Black Lives Matter, mnogi shvataju da je rasizam protiv migranata – ne samo antisemitizam – opći problem. Također primjećuju da Izraelci nastavljaju birati desničarske vlade koje učvršćuju projekt naseljavanja, time okončavajući iluziju rješenja s dvije države, koja Nijemcima (i Amerikancima) omogućava da vjeruju da mogu uskladiti svoj cionizam s pravdom za Palestince. U Berlinu im se pridružuju hiljade mladih Izraelaca i Palestinaca, koji bježe od noćne more koja obuhvata njihovu domovinu. Štaviše, demokratska anarhija interneta znači da svećenički cenzori ne mogu kontrolirati razgovor kao u 1980-im i 1990-im. Društvene mreže omogućavaju podređenim javnim sferama da izraze svoje stavove, čak i ako je njihovo suprotstavljanje vlasti ograničeno međustranačkim konsenzusom o katekizmu.
Istovremeno, u ovom dobu globalizacije od 1990-ih, njemački su se akademici pridružili kolegama iz inostranstva u posvećivanju više pažnje imperijalnoj historiji i kolonijalnoj literaturi, jer ih ne zanimaju samo misli i djela bijelaca. “Postkolonijalne studije” previše su složeno interdisciplinarno polje da bi se adekvatno sažele, ali jedna od centralnih tačaka jeste razumijevanje metropole i kolonije kao jedinstvene cjeline u kojoj se odvijaju tokovi informacija, ljudi i kulture. Druga važna tačka je registrirati kako se politika razumijevala u imperijalnim kategorijama sve donedavno: u smislu rasnih hijerarhija i historijskih analogija, poput imitacije Rima, naprimjer.
Mnogi historičari stoga smatraju da je insistiranje na tome da Holokaust nema nikakve veze s imperijalnom historijom jednako perverzno kao i insistiranje da je antisemitizam potpuno različit od rasizma. Kao što je Claudia Bruns pokazala, “crnačnost” i “jevrejstvo” su se preklapali u prosvjetiteljskim raspravama o jevrejskoj emancipaciji, u kojima su predlagana “kolonijalna” rješenja za “jevrejsko pitanje”, a Wilhelm Marr, notorni izumitelj pojma “antisemitizam”, bio je inspiriran rigidnim rasnim hijerarhijama koje je primijetio tokom svojih putovanja u Americi 1850-ih. Decenijama kasnije, kako su pisali Christian S. Davis i drugi, njemačka vlast nad Afrikancima pružila je Alldeutscher Verbandu (Svenjemačko udruženje) model rasnog potčinjavanja, segregacije i ugnjetavanja. Naprimjer, 1890-ih godina ovi su antisemiti zahtijevali da se Jevreji stave pod poseban zakon za strance, dok su istovremeno zagovarali da se Afrikanci podvrgnu posebnom “domorodačkom zakonu”. Razumijevanje prisustva Jevreja u Njemačkoj odvijalo se u kontekstu rasno svjesnog pogleda na svijet, u kojem su osvajanje i kolonizacija stranih naroda, hijerarhije civilizacije, napredak i propadanje, opstanak i izumiranje bili centralni elementi.
U ovom kontekstu, jezik “relativizacije” nema smisla. To je teološki, a ne naučni pristup. Kada Michael Rothberg stavlja Holokaust u odnos s drugim historijskim traumama, on to čini pokazujući kako je to postalo globalna praksa od Holokausta naovamo. Sjećanje se neizbježno oblikuje kroz rekursivne procese uključivanja i isključivanja, analogiziranja i razlikovanja. Ništa nije “čisto”. Holokaust je dio mnogih historija: antisemitizma, masovnog porobljavanja, kolonijalne protupobune, protjerivanja stanovništva, između ostalog.
Kombinacijom aktivizma odozdo i naučnih istraživanja odozgo, “duh vremena” (Zeitgeist) je primorao zapadne zemlje da se suoče s kolonijalnim naslijeđem. Kako su ti predmeti dospjeli u muzeje? Zašto su te ulice nazvane po kolonijalnim “herojima” i zašto njihovi kipovi krase gradske pejzaže? Kako su institucije, pa čak i čitave ekonomije, imale koristi pa čak i zavisile od sistematskog porobljavanja Afrikanaca? Šta su evropske sile uopće radile u Africi i drugim dijelovima svijeta, i treba li isplatiti reparacije potomcima naroda koji su bili podvrgnuti njihovim genocidnim kampanjama i hipereksploataciji? Za Tobiasa Rappa iz Der Spiegela samo postavljanje ovog pitanja prijeti temeljima zapadne civilizacije. Ovi događaji izazvali su poznatu reakciju koju danas posmatramo, a koju sam na drugom mjestu nazvao “Anksioznosti u studijama Holokausta i genocida”: paniku da će ikonski status Holokausta biti umanjen i postati “samo još jedan” genocid u historiji, gdje će sveto biti oskrnavljeno profanim. Neki, poput Thomasa Schmida u Die Zeitu, brinu se čak o “općoj sumnji prema bijelom čovjeku”. Za ostarjelu generaciju šezdesetosmaša utjecaj postkolonijalnih studija ravan je barbarskom osvajanju Rima. Rasprava o ovim pitanjima prijeko je potrebna, ali je visoki svećenici žele voditi poput inkvizicije, osuđujući herezu i ritualno ponavljajući katekizam kao zamjenu za argumentaciju.
Činjenica je da njemačke elite zaista koriste Holokaust kako bi zanemarile druge historijske zločine. Uzmimo za primjer Claudiusa Seidla, koji je u FAZ-u postavio pitanje: “Je li Holokaust bio kolonijalno djelo?” i, odgovarajući negativno, insistirao da Nijemci imaju posebnu obavezu prema Jevrejima zbog Holokausta. Nije spomenuo takve obaveze prema Namibijcima. Kada su zatražili reparacije, njemački izaslanik Ruprecht Polenz im je to uskratio, izjavivši da je Holokaust “neuporediv”. U međuvremenu, Schmid je također izjavio da “Holokaust nije bio kolonijalni zločin” i da “Globalni jug” tek treba pružiti dokaz da se zalaže za novi, bolji put razvoja nego Zapad. Nije ni čudo što ovi potomci žrtava njemačke države, čije su razvojne sposobnosti uništene genocidnim kolonijalnim ratovanjem, doživljavaju njemačku kulturu sjećanja kao rasističku: ona postavlja hijerarhiju patnje, stepene humanosti i sramotni nedostatak kritičke samosvijesti.
Svećenici opravdavaju ovu hijerarhiju ukazujući na očiglednu empirijsku posebnost Holokausta: samo su Jevreji ubijani radi ubijanja, samo oni iz mržnje, dok su sve ostale žrtve genocida ubijane iz pragmatičnih razloga. Iako su nacisti možda gledali na Slavene u kolonijalnom smislu, Jevreje su gledali kroz antisemitsko sočivo, što je dovelo do njihove neograničene kampanje, jedinstvene u historiji. Štaviše, tako se argument nastavlja, ako je kolonijalizam bio tako važan faktor, zašto Francuska i Britanija, sa svojim daleko većim carstvima, nisu počinile Holokaust?
Kao što tvrdim u svojoj novoj knjizi Problemi genocida, ovi poznati prigovori zasnovani su na pogrešnom tumačenju historije. Oni zanemaruju činjenicu da je nacističko carstvo bilo kompenzacijski poduhvat kako bi se osiguralo da njemački narod zauvijek bude imun na glad koju je pretrpio u savezničkoj blokadi tokom Prvog svjetskog rata. To je značilo utopijsku ambiciju autarhične teritorijalne kontrole nad resursima i eliminaciju unutrašnjih sigurnosnih prijetnji. Mnogi Nijemci krivili su Jevreje i ljevicu za poraz 1918. godine i zato su nacisti Jevreje smatrali neprijateljskim narodom koji je onemogućio planirano carstvo zbog njihove percipirane pripadnosti međunarodnim ideologijama liberalizma i komunizma.
Svećenicima ovo može izgledati kao bez presedana, ali historičari znaju da je eliminiranje čitavih grupa u paranoidnim i osvetničkim bezbjednosnim kampanjama protiv “nasljednih neprijatelja” uobičajena mustra u svjetskoj historiji. Hitler i drugi vodeći nacisti proučavali su ove mustre u drevnim i modernim carstvima tokom izrade nemilosrdne moderne verzije kako bi udomili preporođeni njemački narod nakon degradacije vojnog poraza.
Poput Rima i starih Germana, novi njemački Rajh također bi spasio evropsku civilizaciju od “azijskog barbarstva”: od “prijeteće oluje unutrašnjoazijskog Istoka, ove vječne, latentne opasnosti za Evropu”. Ovo je zaista bila historijska njemačka misija, nastavio je Hitler u novembru 1944. godine: “Vijekovima je stari Rajh, sam i sa savezničkim snagama, morao da vodi svoju borbu protiv Mongola, a kasnije i Turaka da zaštiti Evropu od sudbine koja bi u njenom krajnjem ishodu izgledala baš kao boljševizacija danas.” Orijentalizam je bio dio dugotrajne tradicije njemačkog okcidentalizma.
Oni koji su pobjegli pred nacistima, uključujući i jevrejske emigrante naučnike, imali su duboko razumijevanje ovih kontekstualnih veza.
Više od jedne decenije prije nego što su Aimé Césaire i Frantz Fanon pisali o ovoj temi, shvatili su da nacisti importiraju u Evropu stil vladavine koji su Evropljani koristili u upravljanju svojim carstvima. Nije uzalud Raphael Lemkin, koji je skovao koncept genocida 1944. godine, definirao ga u smislu kolonijalizma – zamjene stanovništva naseljenicima – a Franz Neumann je u svom Behemotu: Struktura i praksa nacionalsocijalizma (1942) nacizam nazvao “rasnim imperijalizmom”, koji je nastojao integrirati stanovništvo obećavajući mu plijen “osvajanja svijeta”, što znači “svođenje poraženih država i njihovih satelita na nivo kolonijalnih naroda”.
Novi njemački katekizam historijsku pravdu vidi kao transakciju između prepoznatljivih i stabilnih “naroda” (Völker): umjesto da ubijaju Jevreje, Nijemci bi trebali biti ljubazni i gostoljubivi.
Ovaj filosemitizam i dalje gleda na Jevreje u Njemačkoj kao na goste, ne kao potpuno Nijemce, i na jevrejsku zajednicu kao predstavnika strane države, Izraela.
Iako njemačka politička klasa njeguje ovu povezanost, istovremeno zahtijeva od muslimanskih migranata da se ne identificiraju s muslimanima u inostranstvu kako ne bi poticali džihad.
Iskupljenje za Zivilisationsbruch omogućilo joj je da proglasi novu civilizacijsku misiju koja vidi problem migrantskog “importiranog antisemitizma” kao rješiv kroz obrazovanje o Holokaustu, a ne identificiranjem svih vrsta rasizma u stapanju njemačkog “naroda” (Volk) i političkog državljanstva. Postavlja se pitanje kako ti migranti vide njemački osjećaj historijske pravde ako to znači braniti vojnu diktaturu nad Palestincima više od pola stoljeća.
Naravno, katekizam je imao važnu ulogu u denacifikaciji zemlje. Dobro je što postoji Holokaust memorijal u Berlinu. Međutim, zemlja se promijenila. Ne samo da je katekizam izgubio svoju svrhu već prijeti slobodi koju Nijemci navodno cijene. U svojim volkističkim pretpostavkama i fetišizaciji evropske civilizacije naspram azijskih barbara katekizam je prožet kontradikcijama koje otkrivaju novi njemački i nenjemački glasovi. Vrijeme je da ga stavimo na stranu i ponovno pregovaramo o zahtjevima historijske pravde na način koji poštuje sve žrtve njemačke države i Nijemaca svih vrsta.
Prijevod uz dozvolu autora: Esad ŠIRBEGOVIĆ
