Prema zvaničnicima Akademije, Jon Fosse je dobio Nobelovu nagradu za književnost "za svoja inovativna djela i svoju prozu koja daje glas neizrecivom". Nagrada je dobra vijest za književnost. Samostalan autor, daleko od mode i hira, neobičnog narativnog intenziteta i dubine. Pred nama je jedan od najzanimljivijih i najsvestranijih književnih glasova na svijetu. Njegov prestiž kao dramatičara je neupitan.
Neki ga nazivaju novim Ibsenom, najzastupljeniji je norveški dramatičar nakon velikog Henrika. Njegove drame nemaju mnogo veze s tradicionalnom dramom. Više od vanjskih radnji, unutarnji sukobi i napetosti pokreću dramu. Na poetičan način koji se naziva postdramskim kazalištem. Emocije su tretirane sa strogošću i žestokom poetskom jednostavnošću.
Fosseovi romani govore o vjeri, umjetnosti i alkoholu. Čitatelj će u njima pronaći onaj strah i trepet tako svojstven skandinavskoj književnosti. Fosse nije uspio samo stvoriti vlastiti stil, već gotovo novu književnu formu, više avangardnu nego eksperimentalnu.
Fosse na norveškom znači vodopad. Dolazi iz grada s tim imenom kojim upravlja bujica vode koja pada odozgo u fjord. Ono što pada s neba važno je u svim njegovim romanima. Njegova je proza lišena svih ukrasa. Iako među svojim utjecajima navodi Samuela Becketta, Georga Tarlka i Thomasa Bernharda, njegovi likovi podsjećaju na Camusovog Stranca ili Tunelof Sabato. Njegov stil, sa svojim hipotaktičnim igrama i ponavljajućim frazama, pretenduje na muzikalnost, ima nešto od Becketta, Joycea i Bernharda. Između nabora njegovih proznih rečenica naslućuje se tišina.
Fosse je odlučio postati pisac nakon što je doživio iskustvo bliske smrti (NDE) u dobi od sedam godina. On to priča u Prizorima iz djetinjstva i zvuči kao psihodelično iskustvo. Zatrpava ga lavina (iako on zna da nije lavina). Stvarnost se javlja kao san i san kao java obilježena sjajem sivog kamena. Vidi se kako leži na nosilima, ljudi ga okružuju, evakuiran je avionom u bolnicu. Iznenađujuće je, kaže on, to što je on kamenje lavine koje se rastvara i obnavlja sve dok se ne pojavi svjetlo, svjetlo ništavila, svjetlo ljubavi u kamenu. Ne boji se umrijeti jer mu kamenje govori da ljubav postoji, da ljubav postoji. Od tada na svijet gleda drugačije.
Kad je napisao Neko će doći, svoje prvo dramsko djelo, norveški autor imao je 33 godine i priznatu karijeru romanopisca i pjesnika. Teatar mu nije bio među prioritetima, no Kai Johnsen ga je pozvao da napiše tekst za Nacionalnu scenu Bergena koju je sam osnovao 1994.: Fosse priznaje da je prihvatio narudžbu jer je bio “jako dobro plaćen”. Činjenica je da je u narednim godinama pa sve do 2007. napisao 25 drama, što ga je učinilo najizvođenijim norveškim dramatičarom izvan svoje zemlje.
Njegovo prvo djelo bilo je Raudt, svart (Crveno, crno), iz 1983. godine, a odatle je tkao karijeru koja uključuje romane, priče, drame i knjige za djecu. Jedno od njegovih najnovijih ostvarenja je Jutro i poslijepodne, priča, od kolijevke do groba, priču o liku po imenu Johannes , kroz jednostavne svakodnevne scene, i tjera nas na razmišljanje ima li sve ovo – život – smisla.
Trilogija je još jedna od njegovih prevedenih knjiga: knjiga objedinjuje tri kratka romana u kojima Fosse priča tragičnu ljubavnu priču u ruralnoj Norveškoj. Septologija njegov je veliki roman, u sedam dijelova i nekoliko svezaka, gdje autor traga za onim detaljima društva koje zanemarujemo, ali nas i pored toga uvjetuju.
Je li Fosse poznati pisac? Na društvenoj mreži Twitter javnost je nakon objave nagrade upitana jesu li pročitali dobitnika: više od 90% sudionika tvrdi da to nije učinilo.
Nobelova nagrada često je predmet kontroverzi, kao što se dogodilo s nagradom pjevaču i tekstopiscu poput Boba Dylana. Kad Fosse još nije bio Nobelovac, imao je mišljenje o tome: “Bila je to luda stvar. Preveo sam Johna Ashberyja na norveški i mislio na njega. Kako su to mogli dati Dylanu, a ne Ashberyju? Ne shvaćam. Onda je Ashbery umro, pa ga više neće osvojiti. Nešto nije u redu. Dylan ima prekrasne pjesme, a Mr. Tambourine Man je sjajna poezija u obliku tekstova pjesama. Ali puno je bolje kad je čujete pjevanu nego kad je čitate, a za mene je ključno da ako je ovo nagrada za književnost u strogom smislu, zašto ne bi bila Ashbery?“
Prošle godine nagradu je dobila Francuskinja Annie Ernaux; time je priznata njena duga karijera koja nije uvijek bila vrednovana. Kontroverze ponekad nastaju zbog književnog žanra koji se nagrađuje (poput autofikcije, reportaže, u slučaju Svetlane Aleksievich, pa čak i pjesme, u slučaju Dylana), kao i porijekla dobitnika, autori poput Kineza Mo Yana ili Tanzanijca Abdulrazaka Gurnaha bili su nepoznati većini zapadnih čitatelja.
