Je li to zato što muslimani osiromašuju, ili zato što nestaje starih običaja? Možda i jedno i drugo. Ove godine, kada se ovo dogodilo nalazio sam se u Istanbulu. To je bilo prije šest-sedam godina. Nakon dugo godina osjetio sam ponovo Bajram i njegovu predvečer! Kakve je sve uspomene budilo u meni ovo uoči Kurban bajrama ja nisam siguran, da ću znati ispripovjediti! Da, teško je to povezati slovima i riječima, kada treba spojiti mladost zapravo djetinjstvo s početkom, kada se ulazi u starost. Koliko se puta ta nit prekinula! Koliko je puta ruka sudbine rezala tu vezu oštrim nožem, a tek koliko je puta padao zastor izmedu činova, da se izmijeni pozornica. I ovdje, gdje se danas nalazim i tamo gdje sam se nalazio skoro je četrdeset godina razlike!
I u životu jednog grada velika je to razlika. Da opisujem Istanbul iz mog djetinjstva ili ovaj današnji iz Kemalova doba? To je nemoguće, jer vrijeme od sultana Abdulhamida do Kemala izgleda mi tako dugo, kao od dolaska Turaka u Bosnu do današnjih dana. U Bezistanu kao i uvijek ima mnogo svijeta. Stranci zastaju i razgledavaju izloge, domaći prolaze brzo, kao da žure, jer im je put kroz Bezistan najkraći put između mosta i Bajezida, Fatiha i drugih mahala. Najviše je vojnika i đaka u raznim uniformama. Oni razgledaju izloge. Najviše ih je tamo, gdje se prodaju dragocjenosti: almasi, biser, zlato. Ali ih trgovci ne gledaju, jer vojnici i đaci i nemaju novaca. Zaustavio sam se pred dućanom, gdje se prodaju rukopisi i stare knjige. Pred dućanom je naslagano u neredu: rukopisi, knjige, slike i minijature.
Adžem nabraja na turskom i francuskom jeziku znamenita djela. Nudi i povijesne isprave. Zastao sam i gledam ga. Najedamput mi ponudi nekakav stari Talmud! Nasmijao sam se. Ne znam zašto mi je ponudio baš Talmud! Je li me držao za Židova? Ostavlja Talmud i nudi mi Kur'an, pisan rukom iz desetog vijeka. Onda nudi redom razna djela. Najedamput jedna biografija o veziru Sokoloviću. Koliko? Pedeset lira. Nije došlo do pogodbe, jer se nije zadovoljio s mojih trideset lira. Izašao sam pred Nuri Osmaniju džamiju i pošao preko Bajezida prema Fatihu. Jer tamo još živi nekadašnja Turska. Susretam sada i po kojeg hodžu, jer su tada još smjeli nositi saruke i džube. Kod Sultan Sulejmanove džamije zastao jedan mlad hodža pred jednim grobom i uči kratku molitvu. Na mramornim pločama ispisani su dugi redovi na arapskom o djelima pokojnika.
Stao sam. Hodža me pogleda s nepovjerenjem i htjede otići, ali ga zaustavih s pitanjem: Hoćete li i vi obući šešir, nakon tri mjeseca kada izađe rok? On me pogleda srdito. Šutio je čas, a onda tiho reče: Vjera je u srcu, a ne pod kapom. Neka se vrši volja Božja! I hodža ode. Idem naprijed. Ovo je sve gorilo. Nestalo je drvenih kuća i ćoškova, koje sam gledao prije trideset godina, kada sam ovuda prolazio kao dječak. Sve je veliki požar progutao. Izgrađuju se nove kuće, ali je praznine još mnogo. I ružno mi izgleda nekadašnji Istanbul. Pitanje je vremena, kada će se izgraditi, jer mjesto Istanbula, Kemal izgrađuje Ankaru. A Fatih pruža najtužniju sliku grada. Izgleda, kao da je jučer bio ovdie neprijatelj, koji je hotimično uništio i zapalio lijepe kuće i sve u njima, kao da je ne štedeći, nemilosrdno htio zatrti sve ono što je podsjećalo na prošlost.
I oko veličanstvene Fatihove džamije harao je požar i uništio medrese, u kojima su se nekad odgajali najveći naučenjaci, filozofi, mistici i pjesnici Istoka. Pred džamijom i na Fatihovu mejdanu je vrlo živo. Ovdje se prodaju ovnovi za kurbane. Ima ih i debelih i mršavih. Vjernici kupuju i jedne i druge prema kesi. Koliko tko može žrtvovati, tako i plaća ovna, kojeg će sutra zaklati, da udovolji zapovijedi svoje vjere. Anadolski seljaci s teškim akcentom koga Istanbolije smatraju prostim, a koji je danas uzet za pravi turski jezik, nude svakom ovnove i hvale svoju robu.
Jedan seljak me opazi, kako stojim po strani, pa mi nudi dva dobra ovna. Cijena? Pedeset lira. Mnogo. Ja mu rekoh da se kod nas ovaki ovnovi mogu dobiti u četvrtinu cijene, ali mi on ne vjeruje. Velika Sultan Fatihova džamija stoji preda mnom kao začarana, kao da više nije mjesto, gdje se spominje Allahovo ime. Vjetar zviždi ali je vedro, i sunce obasjava zlatne šiljke na vrhovima minareta. U prostranim dvorištima je pusto. Kao da nije večeras uoči velikog muslimanskog blagdana! Zastajem i gledam ogromne velike zidove posvećenog zdanja, gledam zapušteni šadrvan, u kojem više ni vode nema i sjećam se bajrama prije trideset godina, kada se ovuda nije moglo prolaziti... Tu su se prodavali razni mirisi, razni zapisi, male hamajlije s odlomcima iz Kur'ana, tespihi, sjedile softe i hodže, zapisivali zapise od svih bolesti, prodavali djevojkama, da se udadu i dobiju onoga koga žele. Nekada je svijet ovuda vrvio, kao u mravinjaku, a sada je sve pusto...
I sjećajući se davno prošlih dana osjećao sam nešto neobjašnjeno, ali s puno svijesti, da su došla nova vremena, koja su sve izmijenila. Pred velikim glavnim ulazom u džamiju odgrćem tešku zavjesu opšivenu kožom i ulazim u prostranu džamiju. Troje djece od sedam-osam godina sjede na koljenima i dvojica staraca do njih... Potpuna tišina! Čak je i hladnije ovdje nego na vjetru! Nitko se ne osvrće. Nema ni imama... ni mujezina. A nekad ih je bilo po deset i više, koji su bili uvijek u džamiji. Kada sam izašao na dvorište prođem još jednom oko džamije, a onda praznim prostorom, gdje su nekada bili redovi kavana, gdje je svijet sjedio, ispijao kahvu i čaj, pušio nargile, čitali ljudi ondašnje listove: Igdam, Sabah, Malumat itd., u kojima je prva strana bila ispunjena, mjesto članaka, službenim prijemima, večerama kod stranih poslanika, imenima ličnosti, koje su prisustvovale i popisom jela, koja su na večerama servirana. Onda su bile vijesti o smrtnim slučajevima, o odlikovanjima i voznim redovima parobrodarskih društava. Zatim po jedan prevod francuskog ljubavnog romana, razni savjeti i oglasi, gde se prodaju rahatlokumi, gdje je najbolja pržena kahva itd.
Sada, nema ni tih kavana, niti onog šarenila. Hrpe razvalina i razbacano sijeno... Vjetar ga nosi. Tamo dalje strše u vis zidovi davno od požara uništenih domova. Obilazim poznate ulice, koje su nekad bile pune dućana; danas su izrovane, a dućani izgorjeli. Tek pokoja mala bakalnica s najpotrebnijim artiklima za sirotinju! Gdje su oni bogataši, koji su Fatih naseljavali? Odgovoriše mi: Otišli su, odselili se, ovdje sada živi siromašni svijet, koji nije ništa opljačkao za revolucije, koji se nije obogatio špekulacijama i zamjenom imanja prilikom odlaska Grka iz Turske.
Ima nekoliko novih blokova kuća u okolini ovih trošnih, ali nemaju sklada ni sa sredinom, ni s linijama. Jedne su u arapskom, a druge u modernom kubičnom stilu, da najprije smetaju prostoru i ljepoti pozadine prema Zlatnom rogu i Mramorskom Moru. Na večer uoči Bajrama bile su sve džamije osvijetljene, osim Aja Sofije. Ona stoji u mraku, neosvijetljena. Ali se vidi u odsjevu električnog svijetla veličanstveno zdanje, koje tu stoji preko petnaest vjekova, kao veza koja spaja, ili dijeli, Istok i Zapad? Tamo se sada ne obavljaju obredi. Da li Kemal stvarajući od nje muzej htio premostiti vjerski jaz izmedu Istoka i Zapada? Ili je bio sitni prkos konzervatizmu Istoka ili Zapada?
Sultan Ahmedov trg bliješti u svijetlu električnih sijalica. Kao da se ovdje usredotočio čitav promet Istanbula! Zaglušna je huka vozila. Automobili trube, tramvaji zvone. Teretna kola stoje, Ijudstvo prolazi, a redar određuje znakom, kojom će stranom pustiti bujicu. Eto i teških autobusa — osobnih i teretnih, eto i kočija. Jedan hamal nosi ovna na leđima, jedan otmjeniji bej vozi drugog u luksuznoj limuzini... Kako tko zna i može! Ali se svakom žuri. Na Sirkedži, na mostu, u Galati je još veća gužva. Teškom mukom odvija se promet. I u podzemnoj željeznici je navala svjetine. Ovdje se miješa turski jezik s grčkim, jermenskim i francuskim. Tipovi su razni. Ne zna se tko kojoj rasi pripada! Silazeći iz tunela zasljepljuju mlazovi svijetla raznih reklama i izloga. Sve je izloženo na prodaju, najljepše i najnovije. Ulica je uska, dvostruki kolosjek i bezbroj automobila, koji ovuda jure, kao da se utrkuju tko će prije stići na određeno mjesto.
Na raskrsnici pred Galatasarajom mora biti čovjek vještak, da se provuče uskim trotoarom kroz mnoštvo, koje se gura naprijed u oba pravca. Da, tu pred Galatasarajom sam se zaustavio pred velikim željeznim vratima, da pogledam u dvorište. Za ova vrata, za ovu kuću i ovo dvorište veže me toliko lijepih uspomena iz moje mladosti. Čovjek se ugodno sjeća đakovanja! Pa i danas, kada sijedih kosa stojim pred ovom kapijom sjećam se svake sitnice, svakog druga i profesora. Vrijeme je učinilo svoje. Bliješte kinoreklame.
Zastajem i čitam jednu za drugom. Gle: Bosna sevdaleri... Bosanske ljubavi. Gledam slike. Bosanska rapsodija! E, trebam to pogledati, da vidim kako ovdje Bosanci govore turski, kao što su u nas govorili njemački! Da, sve je lijepo, ali tko će se blagajni prikučiti! Je li to radi ovog filma? Ili Turci vole kino? Svejedno. Orijentalac je i ovdje domišljat. Djeca preprodaju karte! Deset groša skuplje, pa se ne treba gurati. Ulazim i sjedam. Muzika turska, ali vidim bosanske planine, a onda i naši gradovi: Mostar i Stolac. Naši Ijudi i naši seljaci, ali svi govore turski. I Dubrovnik i more, ali svuda turska pjesma i turska muzika. Pa čak i sinjski alkari govore turski! Jedna napomena prije prikazivanja filma u kojoj se kaže: da su ovi krajevi nekad bili turski i da je i sada nakon toliko godina ostalo nešto lijepo u ovom narodu i u sjeni ovih planina - turska pjesma i muzika! Ovi krajevi su i danas sačuvali turski jezik i tursku pjesmu, a i svojoj nacionalnoj pjesmi ostavili sevdah ... Jedan mlađi par do mene oduševljen filmom razgovara za vrijeme pauze: Eto, kako je sve to lijepo tamo! U nas je to skinuto, jer nije tursko, a sada stvaraju nešto novo, što bi trebalo biti tursko. Govori se u Evropi, veli žena, da su Turci bili barbari, a gledaj kako su tome narodu ostavili lijepu pjesmu i muziku.
Ja šutim. Ne znam što bih rekao, ili, bi li trebao što reći. Jedna iluzija više i jedna želja više.
U svijetu je sve tako.
Istanbul, 1935.
(Narodna uzdanica, 1943)
