Portugal danas obilježava 50. godišnjicu takozvane Karanfil-revolucije 1974. kojom je okončan diktatorski režim poznat kao Estado novo, koji je 1932. utemeljio António de oliveira Salazar. General António de Spinola postao je predsjednik Odbora nacionalnog spasa zaduženog za uvođenje demokratije u zemlju.

U rano jutro 25. aprila 1974. godine vozač oklopnog vozila koje je predvodilo vojnu kolonu koja je krenula iz Santaréma, oko 80 kilometara od Lisabona, zaustavio se na crvenom svjetlu na ulazu u glavni grad. Bio je voljan srušiti diktaturu, ali ne i kršiti prometna pravila. Konjički kapetan Salgueiro Maia, koji je zapovijedao tom grupom od 240 vojnika, većinom neiskusnih regruta koji su jedva znali pucati, glasno ga je požurivao. „Revolucija ne staje na semaforu!“

Pet hiljada vojnika koji su učestvovali u pobuni mobiliziralo se u kasarnama diljem zemlje nakon što su čuli pjesmu „Grândola, vila morena“ na radiju malo iza ponoći. Dana 25. aprila, u jedan ujutro, na radiju je počela svirati revolucionarna pjesma koju je režim ranije zabranio.

"Grândola, mračni grade, zemljo bratstva, ljudi su ti koji najviše naređuju u tebi, o grade." Ovi su stihovi, u izvornoj portugalskoj verziji, pokrenuli Revoluciju karanfila u Portugalu prije 44 godine. Ovo je pjesma bila zabranjena od strane diktatorskog režima Antonija de Oliveire Salazara, ali u ranim jutarnjim satima 25. aprila 1974. godine, portugalski narod nestrpljivo je čekao da je čuje na radiju. Ona je bila jedan od dva signala dogovorena od strane Pokreta oružanih snaga (MFA) za početak ustanka protiv uspostavljene vlasti.

Pet sati kasnije neko je probudio fotografa Eduarda Gageira u njegovoj kući. Kada je Gageiro stigao na Terreiro do Paço, trg koji završava na rijeci Tajo, vojni kordon mu je prepriječio put.

“Zamolio sam regruta da me odvede do komandanta, rekao sam mu da mi je prijatelj iako ga ne poznajem i dopustio mi je da prođem”, sjeća se fotograf pola stoljeća kasnije. Izložba njegovih antologijskih fotografija jedna je od brojnih aktivnosti koje se danas održavaju u Portugalu u spomen na kraj diktature, evocirane u knjigama, predstavama, filmovima, koncertima i izložbama.

Gageiro nije poznavao komandanta koji je predvodio one trupe koje su okupirale trg u Lisabonu i koji su se pobunili protiv diktature koja je trajala od 1926. godine, ali je komandant poznavao fotografa. “Svake sedmice kupujem O Século Ilustrado i jako mi se sviđaju njegove fotografije običnih ljudi”, rekao mu je kapetan Maia. Gageiro je počeo snimati. Njegove  fotografije uskoro će obići svijet.

Suučesništvo i poštovanje pobunjenika prema medijima bio je prvi znak raskida veza s režimom. Nekoliko dana prije, kapetan Maia priznao je Otelu Saraivi de Carvalhu, oficiru koji je izradio operativni plan za puč, da je bio zabrinut zbog mobilizacije trupa koje su prošle samo nekoliko sedmica obuke. “Vaša kolona bit će mamac. Nosite što više borbene opreme, oklopna vozila, M47, Panharde, MBR-ove, vojnike s kacigama, puškomitraljeze i automatske puške, municiju, sve. Ko će se suprotstaviti takvoj koloni? Niko ne zna da vojnici ne znaju pucati”, odgovorio mu je Othello.

Vojska se nije htjela nametnuti pucanjem niti su željeli vlast za sebe. Prekaljeni u tri kolonijalna rata u Africi, kapetani su bili umorni od umiranja i ubijanja. Osjećaj koji je kao niko drugi odrazio pisac António Lobo Antunes, koji se borio u Africi pod komandom jednog od velikih vođa pobune, Ernesta Mela Antunesa, u svojoj knjizi „Fado Alejandrino“.

Kad su se ljevičarski oficiri pobunili, a Portugalci izašli na ulice kako bi ih podržali, konobarica Celeste Caeiro se vraćala kući, noseći cvijeće za ukrašavanje banketa, i srela se s jednim od vojnika. On je od nje tražio cigaretu a ona mu je odlučila dati jedan od svojih karanfila koji će vojnik staviti u cijev, kao simbol da je državni udar bio miran i nenasilan. Ostali njegovi drugovi oponašali su ovaj gest i karanfil je postao simbol pobune.

Kasnije tog jutra neke trupe odane diktaturi se predaju ili mijenjaju strane. Tenkista José Alves da Costa oglušio se o zapovijed da puca na kapetana Maiu i njegove trupe. Ne samo da je to bila zapovijed, bijesni brigadni general rekao mu je: "Ili pucaj ili ću ti pucati u glavu." Costa nije pucao i tu je revolucija pobijedila.

Na čelu revolucije je bio general-major Otelo Saraiva de Carvalho u kasarni Pontón u Lisabonu, koji je osmislio plan za svrgavanje diktature. On je upravljao operacijama okruživanja zgrade u kojoj se nalazio tadašnji premijer Marcello Caetano, Salazarov nasljednik. Nakon što se predao bez otpora, bilo je očito da je revolucija pobijediola i da je u Portugalu počelo novo vrijeme.

António de Oliveira Salazar, diktator koji je osnovao Estado Novo 1932. pokušavajući oponašati Mussolinija, umro je 1970. ali je režim preživio u rukama Marcela Caetana, člana Opusa Dei koji je u praksi već vladao još od 1968. godine, zbog lošeg zdravlja diktatora.

Članak Stava o najvažnijim detaljima Salazarove diktature pročitajte ovdje. 

Nezadovoljstvo unutar portugalskih oružanih snaga jačalo je od 1960-ih zbog odlučnosti režima da održi na životu stari duh portugalskog imperijalizma. Kolonijalni ratovi u Gvineji Bissau, Angoli i Mozambiku donijeli su samo hiljade mrtvih i ranjenih i rastući dug za zemlju. Mladi ljudi iz siromašnih porodica odlazili su u vojsku 1950-ih. Mnogi od njih isklesani su u Africi i tamo naučili taktiku gerilskog ratovanja.

Godine 1974. Portugal je bio izmučena, jadna država. Historičarka Irene Pimentel koristi snažnu metaforu da bi je opisala prije revolucije: bila je to crno-bijela zemlja. Tužno, siromašno, nejednako, ugnjetavačko mjesto gdje je bilo teško sanjati o boljoj budućnosti.

Ta diktatura koju je poveo Salazar, a od 1968. nastavio Marcelo Caetano temeljila se na represiji i progonu političkog, studentskog ili sindikalnog disidentstva. Nije se smjelo govoriti o stvarnosti, skrivane su siromašne udovice i životi koji su pokazivali neuspjeh režima. Režim je imao moćnu političku policiju, PIDE, koja je pohranjivala podatke o više od milion ljudi i nemilosrdno mučila svim tehnikama koje je imala na raspolaganju.

Bilo je zabranjeno gotovo sve: okupljanje više od tri osobe na ulici, slušanje kritičkih pjesama, korištenje riječi sociologija, nošenje bikinija na plaži ili ispijanje Coca-Cole.

Po povratku u zemlju, zasićeni kolonijalnom politikom režima i promjenama u vojsci, sastali su se u septembtru 1973. godine na jednoj farmi i tamo osnovali Pokret oružanih snaga, koji će kasnije biti poznat kao pokret Aprilski kapetani. Mozak grupe bio je Otelo Saraiva de Carvalho.

Kako ne bi pobudili sumnju PIDE-a, strašne Salazarove političke policije, članovi MVP-a odlučili su djelovati brzo. Već u martu 1974. došlo je do prvih nereda u kasarni 90 kilometara od Lisabona. Loše organizirana, ugušena je od režima, ali taj prvi neuspjeh nije pokolebao mlade antifašističke borce. Trebalo je samo nekoliko sedmica da pokušaju ponovo. Izabrali su datum 25. April. Saraiva de Carvalho i šest oficira MVP-a upravljat će operacijama iz kasarne Pontinha u Lisabonu.

Oko 80 kilometara od Pontinhe, u Santarému, Fernando José Salgueiro Maia, 29-godišnji kapetan prekaljen na afričkim ratištima, sluša radio. Nakon što čuje dogovoreni signal kreće sa svojim ljudima i kolonom tenkova prema Lisabonu. Ako su Saraiva i Melo Antunes bili mozak operacije, Salgueiro Maia bio je heroj, oficir koji je stao pred Caetana i zahtijevao njegovu predaju.

De facto predsjednik zabarikadirao se u zgradi Nacionalne republikanske garde, u Largo do Carmo. Taj centralni lisabonski trg, danas prepun turista, prije 50 godina bio je poprište glavne epizode revolucije. Ondje se okupilo mnoštvo unatoč pozivima pobunjenika da građani ostanu u svojim domovima. Maia i njegovi ljudi htjeli su izbjeći krvoproliće.

Usred poslijepodneva Caetano odustaje. Pobunjeni garnizoni zauzeli su glavne luke i aerodrome u zemlji, a diktatorski režim se ruši poput kule od karata. Revolucija je trijumfirala. Radost gomile bit će pomućena smrću četvero ljudi koje su ubili agenti PIDE-a tokom demonstracija.

Pokret oružanih snaga predstavio se Portugalcima na televiziji u ranim satima 26. aprila.  Na čelu Odbora nacionalnog spasa bio je general António de Spínola, koji je dva mjeseca ranije smijenjen s mjesta zamjenika načelnika štaba nakon što je objavio knjigu “Portugal i budućnost”, u kojoj je predložio političko rješenje za kolonije. U zemlju polako vraća sloboda i započinje proces dekolonizacije u inozemstvu. Saraiva i drugi vojnici MFA-a bili su dio privremene vlade koja je također uključivala socijaliste (Mario Soares), komuniste (Alvaro Cunhal) i liberale (Francisco Sá Carneiro).

Revolucionarni proces koji je tada započeo bio je mnogo turbulentniji i manje romantičan od tog prvog dana slobode. Portugal je 19 mjeseci proživljavao stalne društvene i političke napetosti. Spínola će dati ostavku u septembru 1974. nakon što su razotkrivene njegove antirevolucionarne zavjere za državni udar. Saraiva de Carvalho će početkom 1976. provesti nekoliko mjeseci u zatvoru, optužen za poticanje neuspjelog ljevičarskog vojnog ustanka u novembru 1975. Veliki vojni strateg, ideolog revolucije, nije se tako dobro snašao u političkoj areni. Bio je predsjednički kandidat u dva navrata (1976. i 1980.) i oba puta izgubio.