Opadanjem američke globalne hegemonističke kontrole i utjecaja, koji su bili na vrhuncu tokom protekle dvije i po decenije, od završetka Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza, a nakon američke trijumfalističke unipolarne dominacije političkim, ekonomskim, vojnim, kulturnim i diplomatskim procesima u svijetu, što je trajalo otprilike do 2013. godine, kada je kineski predsjednik Xi Jinping službeno inaugurirao Pojas i put (Yidai Yilu), najveću globalnu infrastrukturnu inicijativu u modernoj povijesti čovječanstva, geopolitički odnosi u svijetu počeli su se dramatično mijenjati i to na štetu očuvanja američke globalne moći.
Charles Krauthammer, utjecajni američki novinar i politički komentator The Washington Posta, taj period američke globalne monopolarne dominacije svjetskim poretkom popularno je nazvao unipolarnim trenutkom (unipolar moment). To znači da je period američkog globalnog trijumfalizma i agresivnog promoviranja američke liberalne demokracije i neoliberalnog kapitalizma u svijetu, često uz prijetnju razorne sile i vojne agresije, kako je to odlično opisao John Mearsheimer, najpoznatiji živi teoretičar ofanzivnog realizma u međunarodnim odnosima, trajao samo dvije i po decenije.
KRAH IDEJE O KRAJU POVIJESTI
Politički filozof i nekadašnji planer u američkom ministarstvu vanjskih poslova Francis Fukuyama, u svom eseju a kasnije u popularnoj studiji Kraj povijesti i posljednji čovjek, ponudio je filozofsku osnovu za taj utopijski novi svijet predvođen američkom ideologijom, proglasivši trijumfalno kraj povijesti i aludirajući time euforično na pobjedu liberalne demokracije i tržišnog kapitalizma nad svim drugim političkim ideologijama (izmima). Ipak, historija nije došla do kraja, već se vratila.
Kishore Mahbubani, singapurski diplomata, zvaničnik i akademski ekspert, zabilježio je da su protekla dva stoljeća zapadne dominacije svijetom u stvari izuzetak (aberration) od historijskih tokova a ne pravilo. Mahbubani je, štaviše, najavio da će Kina i Indija, civilizacijske države koje su više od dvije hiljade godina dominirale svjetskom ekonomijom i vojnim i političkim procesima, prije uspona zapadnih kolonijalnih sila i njihove kolonijalne ekspanzije, ponovo doći na svoje stare pozicije. Ovaj proces se zapravo dešava pred našim očima, ali se neće desiti preko noći. Također, taj proces neće biti nimalo miran i bezbolan i sigurno će izazvati tektonske poremećaje i geopolitičku nestabilnost, a po svemu sudeći i velike sukobe, uključujući strateško nadmetanje u nekim ključnim dijelovima svijeta, a nisu isključeni ni oružani sukobi koje može izazvati pogrešno iščitavanje i tumačenje međusobnih poteza najvećih svjetskih supersila – Amerike i Kine. Distribucija moći među svjetski relevantnim silama (great powers) i njihovo rivalstvo i strateško takmičenje, iz dana u dan postaju sve manje predvidljivi.
Kada je riječ o međunarodnim odnosima, politika promoviranja i širenja liberalne hegemonije sve više ustupa mjesto politici realizma. Washington, kao predvodnik zapadnog bloka zemalja koji analitičari popularno nazivaju kolektivni zapad, ustrajava u politici očuvanja globalne hegemonije po svaku cijenu, pokušavajući zadržati kontrolu i nadmoć nad konkurencijom (Kinom, Rusijom i regionalnim državama koje se pokušavaju otrgnuti ispod američke kontrole i dominacije), i to u tri najznačajnije neuralgične tačke u svijetu, a to znači u Istočnoj Evropi, Perzijskom zaljevu i Istočnoj Aziji (posebno u sjeveroistočnoj Aziji).
LIBERALNO DRUŠTVO PROTIV KONKURENCIJE
Cilj Washingtona jeste spriječiti bilo kakvu pojavu ozbiljne konkurencije ili, kako to teoretičari realizma u međunarodnim odnosima precizno kažu, regionalnog hegemona koji će pokušati istisnuti američko vojno prisustvo i umanjiti ili eliminirati američki dominaciju. U istočnoj Evropi ta američka konkurencija je Rusija, u Perzijskom zaljevu to je Iran (i u manjem omjeru Turska u Levantu i Sjevernoj Africi), a u istočnoj Aziji je to Narodna Republika Kina. Iako nijedna od spomenute tri države ne govori da želi uspostaviti regionalnu dominaciju i postati regionalni hegemon, politički stratezi u Washingtonu rukovode se obrascem uspostavljenim još davne 1823. godine. Riječ je, zapravo, o Monroevoj doktrini, proklamaciji tadašnjeg američkog predsjednika Johna Monroea, koji je proglasio nepoželjnim i zabranio bilo kakav povratak evropskih kolonijalnih sila i njihov politički utjecaj u zapadnoj hemisferi. Monroeva doktrina postala je poznata kao obrazac i temelj američke hegemonističke kontrole zapadnom hemisferom a time i globalnom dominacijom. Amerikanci se boje da Kina, Rusija, Iran, u ograničenoj mjeri Turska i djelimično Saudijska Arabija i Indija, žele na sličan način uspostaviti regionalnu hegemoniju želeći time umanjiti američku dominaciju i utjecaj.
Američka strategija zbog toga je koncentrirana na slabljenje ekonomskih i vojnih potencijala potencijalnih regionalnih hegemona, posebno onih koji im nisu naklonjeni i koji su neprijateljski opredijeljeni spram američke politike hegemonizma i dominacije. Cilj američke strategije jeste jačanje regionalnih saveza u cilju očuvanja američke dominacije i kontrole i naoružavanje svojih saveznika, jasno identificirajući regionalnu geopolitičku konkurenciju kao prijetnju utjecaju Washingtona. Upravo zato Amerikanci žele što je moguće više naoružati svoje evropske saveznike kako bi od Evrope stvorili tvrđavu (fortress Europe), koja će biti kadra oduprijeti se bilo kakvoj vojnoj prijetnji Rusije. Ruska agresija na Ukrajinu i iscrpljujući rat koji, prema najnovijim pokazateljima, ide u korist Rusije, uprkos milijardama dolara američke i evropske pomoći Ukrajini u naoružanju, poslužila je kao izvanredan povod za konsolidaciju NATO alijanse, i pokretanje naoružavanja Evrope, ali i reduciranje i ukidanje energetske ovisnosti Evrope o energentima iz Rusije. Na taj će način Amerika ekonomski najviše profitirati na štetu Evrope, koja će morati izdvajati daleko veći procent budžeta na odbranu, što će se neminovno odraziti na smanjenje životnog standarda evropskih građana naviklih na pacifističku kulturu konzumerizma, decenijama uživajući luksuz američkog odbrambenog kišobrana.
BLISKI ISTOK IZRAELU U AMANET
Što se tiče Perzijskog zaljeva kao regije, Amerikanci postupaju na sličan način, pokušavajući ojačati poziciju Izraela kao prijateljski orijentiranog potencijalnog regionalnog hegemona pod čiju dominaciju Washington želi smjestiti bogate arapske zemlje zaljeva, članice regionalne asocijacije Vijeća za zaljevsku saradnju (GCC), posebno računajući na izraelski nuklearni kišobran, i razvijenu izraelsku odbrambenu tehnologiju i inovacije. S obzirom na podijeljenost i odsustvo zajedničkog stave u okviru GCC-a, Washington je posegnuo za novim modelom stvaranja saveza pod dominacijom i vodstvom Izraela i Saudijske Arabije (Abrahamski sporazum). Drugim riječima, Washington želi arapske zemlje staviti pod kontrolu Izraela kako bi se mogao u potpunosti posvetiti daleko značajnijem i ozbiljnijem izazovu koji predstavlja Kina u istočnoj Aziji.
Američki strateški planeri vjeruju da Kina u istočnoj Aziji uspostaviti identičan model regionalne dominacije kao što je to Amerika postigla primjenom Monroeve doktrine u zapadnoj hemisferi. Stoga, s obzirom na stvarnu ekonomsku i vojnu moć koju ima Kina, Amerikanci žele Bliski istok, ili onaj njegov dio koji je za Amerikance strateški važan, predati u amanet Izraelu i Saudijskoj Arabiji. Na tom putu su se ispriječile ozbiljne prepreke u obliku izbijanja novog sukoba između Hamasa i Izraela. Ali, zbog posvećenosti Washingtona navedenoj strategiji, Amerikanci i njihovi saveznici ne prestaju pružati podršku Izraelu, ne mareći uopće za genocide nad ženama i djecom Gaze. Svoju okrutnosti i želju za očuvanjem hegemonije zapadna alijansa pokazala je i posljednjim bombardiranjem Ansarullaha u Jemenu (Husija) koji se, kao komponenta Osovine otpora američkoj dominaciji i izraelskom ekspanzionizmu, agresiji i genocidu nad Palestincima, odupiru američkom vojnom prisustvu, zajedno sa svojim saveznicima u Iraku, Siriji, Libanu i Palestini.
Naravno, Washington tu njihovu borbu smatra neprihvatljivom, prijetećom i tretira je kao terorizam i destabilizirajuće djelovanje, koje želi oslabiti i eliminirati pravdajući svoje ratne pohode u Crvenom moru borbom za očuvanje svjetskog poretka zasnovanog na pravilima (rules based international order). U tom kontekstu treba posmatrati američku i evropsku bezrezervnu podršku koju pružaju genocidnom ratu Izraela u Gazi, ekspanziji izraelskih ilegalnih doseljenika na okupiranoj Zapadnoj Obali i prijetnjama koje upućuju Iranu, smatrajući Iran odgovornom državom za ponašanje pripadnika osovine otpora.
Zbog toga je američka administracija stavila veto na najnoviju alžirsku rezoluciju kojom se poziva na humanitarni prekid vatre u Gazi, kontinuirano naoružava Izrael i ne odustaje od Abrahamskog sporazuma. Motiv za takvu američku politiku jeste prije svega nastojanje da se očuva američka globalna hegemonija i to po svaku cijenu. Upravo zato treba očekivati još brutalniji obračun Washingtona s potencijalnim rivalima i unaprijed definiranim neprijateljima. Ova politika će se nastaviti, možda uz neke manje razlike, bez obzira na to ko bude sjedio u Bijeloj kući.
