Prema riječima umjetnika, ovo sistemsko prezentiranje krhotina predstavlja “rekonstrukciju” rutine opsesivno-kompulzivnog poremećaja koja se često pojavljuje kao posljedica posttraumatskog stresnog poremećaja. Baš kao što krhotine prenose uspomene na mjesta koja više ne postoje u izvornom obliku, odjeća prenosi sjećanja na tijela i osobe koje su je nekada nosile. Jedra su, naime, sašivena od odjeće koja je pripadala ljudima koji su izgubili živote kao žrtve nasilja s političkom pozadinom, poput oružanih sukoba, terorističkih napada i prisilnih migracija.

Svi zainteresirani moći će pogledati ovu konceptualnu instalaciju u Galeriji “Bačva” Doma HDLU-a do 22. augusta, a Ismar Čirkinagić za Stav govori o dosadašnjim reakcijama publike na njegovu postavku, o smislu njegovog djela, o inkorporiranosti historijskih zbivanja u Prijedoru u njegovom radu, ali i o važnosti umjetnosti u procesu pomirenja u konfliktnim zonama.

On nam je na samom početku objasnio kako se našao u Danskoj: “Kao i većina nesrpskog stanovništva s prostora zapadne Bosne, zbog nametnutog stanja stvari od vojnih i civilnih vlasti koje su od kraja aprila nasilnim preuzimanjem kontrolirale grad, Prijedor sam napustio krajem ljeta 1992. godine. S lažnim dokumentima sam otputovao za Beograd, da bi samo nekoliko mjeseci kasnije s drugom iz djetinjstva put nastavio u pravcu Skandinavije. U to vrijeme samo još nekoliko zemalja nije tražilo vizu za tada i dalje validni jugoslavenski pasoš, a jedna od njih spletom okolnosti bila je i Danska, gdje sam izgradio, uvjetno rečeno, novi život. Tamo sam završio Copenhagen Art School, a zatim sam primljen i na Kraljevsku dansku akademiju likovnih umjetnosti.”

Kako nam priča, njegov otac je volio da slika i bio je dosta spretan, a to je, naravno, pratilo dosta knjiga i kataloga o umjetnosti koje su se vremenom gomilale u njihovoj kući, tako do su to bili njegovi prvi dodiri s likovnom umjetnošću.

“REENACTMENT” FOTOGRAFIJE DONA MCCULLINA

O svojoj izložbi u Galeriji “Bačva” Doma HDLU-a kaže da je dosta slojevita te da zahtijeva ozbiljno pojašnjenje da bi se “ušetalo” u njen smisao.

“Čak i sam naziv 'Kuća u šumi na obali' može da bude zbunjujući kada vrlo malo od spomenutih elemenata možemo vidjeti u prostoru. Izložbu bismo mogli podijeliti na tri elementa ili tri zasebna rada – jedra koja dominiraju vertikalom prostora, ruševine koje prate horizontalu i audiorad koji na neki način vezuje cijeli prostor. Ja bih se ovdje zadržao uglavnom na prva dva vidljiva elementa – jedrima i ruševinama. Ruševine koje možemo vidjeti u Meštrovićevom paviljonu sakupljene su širom svijeta i nastale su u nasilnim političkim procesima bilo da su to ratovi, teroristički napadi ili šta već. Slaganje ovih elemenata u redove koji sijeku prostor HDLU-a na neki način je reenactment fotografije dječaka iz Šabre i Satile poznatog britanskog fotografa Dona McCullina”, priča nam.

Pojašnjava da se na fotografiji Dona McCullina vidi dječak koji reda u pravilne redove komade zida otkinutog tokom granatiranja bolnice u Šabri i Satili, u kojoj se nalazio. U haosu koji se u tom času odvija oko njega dječak mirno reda kamenje ne obazirući se na trenutno stanje u bolnici. Ovo je, kaže, najvjerovatnije dejstvo opsesivno-kompulzivnog poremećaja kojim dječak pokušava stvoriti smisao i sačuvati zidine razuma od centrifugalne sile ludila koje ga okružuje.

“Kopirajući ovu dječakovu 'igru' s ruševnim elementima od kojih su neki teški više od 80 kilograma, a da ne spominjem da se to odvija u izložbenom prostoru HDLU-a, definitivno izlazite iz okvira ličnog i ulazite u prostor javnog, izražavate određeni stav, na kraju možda pokušavate da komunicirate da ste upravo vi taj dječak i da se na taj način suočavate sa svojom traumom. Na drugoj strani vertikalu prostora čine jedra koja su sašivena od odjeće ljudi koji su stradali u nasilju s političkom pozadinom. Kao i ruševine, odjeća je skupljana širom svijeta, pa je taj proces zahtijevao zaista mnogo kontakata, komunikacije, istraživanja da biste postigli željeni rezultat, tj. da bi se skupilo dovoljno odjeće za realizaciju ovih jedara. Možda je dovoljno slikovito navesti da svako jedro teži oko 40 kilograma, a sastavljena su od odjeće stradalih u ratovima u BiH, Srbiji, Afganistanu, Siriji, Ukrajini, Palestini, Izraelu, stradalih u 'Arapskom proljeću' u Egiptu, terorističkim napadima u Ugandi, žrtvama iz El Salvadora, Gvatemale, Hondurasa i mnogih drugih mjesta”, rekao je Čirkinagić.

Sastavljanjem odjevnih predmeta s ovakvim porijeklom u jedan element kao što je jedro, čija nas simbolika najčešće asocira na vjetar, kretanje naprijed, liniju horizonta, pa i na slobodu, vjeruje da ne može poslati pretjerano dvosmislenu poruku.

“Ali da ne pokvarimo stvari pretjeranim pojašnjavanjem, ostavit ćemo posjetiocima izložbe da ponaosob zaključe o čemu se radi ili da na kraju naprave od svega ovoga neku svoju priču, svoju interpretaciju, na kraju to i jeste ljepota umjetnosti. Imao sam utisak da je publika, barem ona stručna, dobro prihvatila ovu izložbu. Međutim, to su stvari o kojima je nezahvalno pričati ako želimo biti iole objektivni, posebno jer je izložba tek otvorena. Dajmo vremena publici i stručnim osobama da daju svoje mišljene o svemu ovome jer stvari se uvijek mogu lakše sagledati iz daljine. Svi ti elementi, bilo da se radi o ruševinama ili odjeći žrtava, izabrani su za ovaj rad zbog prirode svoga postojanja, zbog svoga porijekla koje u sebi nosi jedan emotivni naboj. Iako je simbolika nezaobilazni element u dešifriranju ovog rada, teško je na to dati samo jedan ugao gledanja između ostalog jer je naše čitanje simbola često zasnovano na našim životnim iskustvima. Za nekoga more simbolizira život, slobodu ili, recimo, putovanje, dok je za nekog drugog samo zastrašujuće bespuće. Neke stvari bih ipak ostavio na slobodu drugima da zaključe”, njegova je poruka.

NAŠI ŽIVOTI BILI BI BIJEDNI BEZ UMJETNOSTI

S obzirom na to da je direktno iskusio početak rata u našoj zemlji boraveći u Prijedoru, koji će kasnije proći kroz golgotu, otkrio je da je to na njega, kao i na mnoge druge, ostavilo traga i bezmalo utjecalo na teme kojima će se kasnije baviti kroz umjetnost. Ističe da svi ljudi s prostora bivše Jugoslavije dijele živote na prije i poslije rata, prije i poslije Jugoslavije, s tim da je, nažalost, mnogo onih koji su ostali samo u prvoj polovini. Iako su crna dešavanja iz prošlosti dosta utjecala na njegov rad, smatra da umjetnost ipak nije u stanju biti novi pokretač života i promjena u konfliktnim zonama.

“Ja još nisam od tih koji bi davali takva krila umjetnosti. Umjetnost nije tu da mijenja stvari, prije bi se moglo reći da je ona instrument za razumijevanje procesa. Aristotel je, naprimjer, vjerovao da je uloga umjetnosti da temeljne istine o našim životima ostanu u našem znanju. No i to je nešto što može biti, ako ništa drugo, indirektan izvor promjena. U svakom slučaju, mi smo vrlo rijetko svjesni koliko bi naši životi bili bijedni bez umjetnosti i kako bi bez nje izgledala ljudska civilizacija”, njegovo je mišljenje o ulozi umjetnosti.

Također, detaljno nam je objasnio i zašto se njegova umjetnička praksa zasniva na društveno-političkim temama: “To je stvar moga izbora koji je zasnovan na ličnim iskustvima. Svako se češe tamo gdje ga svrbi. Ja, kao i veliki broj ljudi iz BiH, imam iskustva rata i nepravde vezane za to vrijeme, i na tome mogu da gradim empatiju prema žrtvama širom svijeta iz prostog razloga što dijelim slična iskustva s njima. Iskustvo je stoga izuzetno važan element u sagledavanju svijeta jer ga tako čovjek sagledava prije s emotivne nego s intelektualne razine. Koliko je to bitno? Pa vratimo se samo na gore spomenutog Aristotela i na to da je 'uloga umjetnosti da temeljne istine o našim životima ostanu u našem znanju'. Ja vjerujem da je bitno.”

Na naše pitanje kako ocjenjuje sveukupnu kulturološku i društveno-politički situaciju u BiH i Evropi te koliko ona pogoduje razvoju umjetnosti, odgovorio je kontrapitanjem: “Šta može neko da kaže što već nismo čuli tokom svih ovih godina a da ne bude neukusno soljenje pameti?”

“Čitavoj Evropi nedostaje jedna nova prava ideja, nova vodilja. Zapravo, to ne fali samo Evropi, području gdje se mi nalazimo, već čitavom svijetu. Vi danas nemate ozbiljne i vidljive pokrete s novim idejama za društvo 21. vijeka, barem je to moje mišljenje. Na klackalici populizma se klacka sve s lijeve na desnu stranu političkog spektra Evrope. Da je BiH samo dno tog bezdana, uz čast izuzecima, to je jasno svakome ko ima barem 'krompir' u glavi, ali ja ne vjerujem ni da je bogato demokratsko dansko društvo spremno za izazove koji će nam slijediti. Dansko društvo je već nekoliko puta u zadnjih 20-ak godina, po mom mišljenju, moralno posrtalo, od uloge u ratu u Iraku, preko crteža poslanika Muhammeda, a. s., pa sve do zakona prema izbjeglicama. To su samo neki primjeri koje ću nabrojati, ali opet su se s vremenom korigirali i pokušavali ispraviti koliko su dopuštali uvjeti. Sve je to proces i mišljenja sam da se ljestvica mora postaviti mnogo više nego što bi se očekivalo da je realno, pa iako podbacimo, to će ipak biti dobar skok. Bh. društvu je potreban dobar skok, zato ljestvicu trebamo podići visoko”, njegova je zaključna misao.

Pošto živi na relaciji Kopenhagen – Prijedor, već ima u planu realizaciju projekata i u našoj državi.

“Praktično živim na relaciji Kopenhagen – Prijedor, tako da sam često u Bosni, ili da to kažem obrnuto, često sam u Danskoj. Što se tiče izložbi, već u oktobru imamo grupnu izložbu 'U potrazi za drugim prostorom pripadnosti' u Galeriji 'Krak' u Bihaću, organiziranu od Irfana Hošića i kustosice Tijane Mišković. Izložba obuhvata krug umjetnika koji su porijeklom iz BiH, a žive i rade u Danskoj. To će biti jedna prilika da se domaća publika upozna s umjetničkim djelovanjem našeg naroda u Danskoj”, najavio je Ismar Čirkinagić.