“Napori SAD-a da počiste i ublaže svako zlo koje je počinio Izrael više nisu prihvatljiv obrazac. Sada vlasnici moraju uzeti povodac i zauzdati ga. Regija nije u poziciji da toleriše bilo kakve izraelske provokacije”, riječi su Hakana Fidana, turskog ministra vanjskih poslova, koje je nedavno izgovorio na konferenciji za štampu nakon sastanka s egipatskim kolegom u Kairu.

Neki komentatori “čistunci” ovdje su primijetili da analogija u kojoj je Izrael predstavljen kao američki ker koga treba obuzdati nije baš veoma diplomatski jezik. No, kako reče novinarka CNN-Türka Fulya Öztürk, to je jezik koji razumiju.

SRAMNA PODRŠKA KONGRESA RATNOM ZLOČINCU

Međutim, ostaje (vječno) pitanje – kada su odnosi SAD-a i Izraela u pitanju – da li pas vrti repom ili rep vrti psa. Činjenica je da SAD može zaustaviti genocid u Gazi, odnosno povući povodac, prestankom isporuke municije i oružja te prestankom diplomatske zaštite kriminalnog entiteta. No, (politička) cijena koju bi platio onaj ko bi se usudio na takve poteze previsoka je za korumpiranu političku elitu i sistem u kojem je jedini cilj političara biti (re)izabran, a (re)izbore odlučuje količina novca. Bez zakletve AIPAC-u (Američko-izraelskom komitetu za javne poslove – kičme izraelskog lobija) na vječnu vjernost Izraelu, pa makar to bilo u suprotnosti s američkim interesima, nema (re)izbora.

Simbioza između političke elite SAD-a i Izraela još je jednom bila dokazana Netanyahuovim nastupom u američkom Kongresu. Ratnohuškački govor, koji je tom prilikom premijer Izraela održao, ostaće upamćen u historiji ne po tome što se sastojao isključivo od laži, nego što je to bio vjerovatno najsramniji događaj pod tim krovom od kada postoji, a u svojoj beslovesnosti kongresmeni su ustajali da ga nagrade s ne manje od 58 stojećih aplauza (gledajući, čovjek se mogao zapitati zašto su uopšte sjedali između aplauza).

“Danas se srećemo na raskrsnici historije. Naš svijet je u prevratu. Na Bliskom istoku, iranska osovina terora suočava se s Amerikom, Izraelom i našim arapskim prijateljima. Ovo nije sukob civilizacija. To je sukob između barbarstva i civilizacije”, jedini je dio govora u kome se Netanyahu približio istini. Samo u ogledalu, pomiješao je uloge. Dok je barbarizam pripisivao Iranu, barbarizam Izraela je deset mjeseci na očigledu cijelom svijetu i ako se izuzme (barbarski) Zapad svijet je zgađen onim što vidi.

Još neosuđenom ratnom zločincu, premijeru zemlje koja je više od deset mjeseci u genocidnom pohodu protiv naroda koji okupira preko pola vijeka, skoro kompletna američka politička klasa jela je iz ruke. A šta su jeli? Netanyahu je došao u SAD da “proda” Amerikancima novi rat, odnosno da ih uvjeti da mu daju podršku (učestvovanjem) u eskalaciji, koju će isprovocirati.

Misteriozni masakr djece na fudbalskom terenu sela Majdal Shams na okupiranoj Golanskoj visoravni cinično je iskorišten za provokaciju u cilju eskalacije. Prije nego što su žrtve i ranjeni pokupljeni s mjesta stradanja, Izrael je optužio Hezbollah za masakr. Navodno, pronađeni su dijelovi rakete kakve Hezbollah ima u arsenalu. Doduše pronađeni su i dijelovi protivvazdušne rakete koje koristi Izrael, a ono što nije pronađene je krater.

Nema nikakvog smisla u priči da bi Hezbollah namjerno gađao civilni cilj na okupiranoj Golanskoj visoravni i ubijao sirijske državljane Druze, koji nikada nisu prihvatili okupaciju i/ili aneksiju kao svršen čin. Međutim, iz Netanyahuove perspektive ima dosta “smisla” licemjerno iskoristiti (nerasvijetljenu) tragediju kao motiv/opravdanje za teroristički napad na Bejrut u kojem je ubijen komandir Hezbollaha Fuah Shukr.

REGIONALNI RAT? INVAZIJA NA JUŽNI LIBAN ILI RAT PROTIV IRANA?

Već sljedećeg dana, 31. jula, u Teheranu je ubijen politički lider Hamasa Ismail Haniyeh, koji je bio gost Irana na inauguraciji predsjednika Masouda Pezeshkiana. “U ovom trenutku moram jasno reći sljedeće. Dok Palestinci pokazuju konstruktivan pristup u pregovorima, Izrael je uvijek bio kočničar. Izrael se tu nije zaustavio i izdajnički je ubio glavnog pregovarača u pregovorima o prekidu vatre”, rekao je Hakan Fidan na istoj konferenciji za štampu. Nema ništa “izraelskije” od ubistva glavnog pregovarača za razmjenu talaca i eventualnom prekidu vatre u Gazi. Nije im prvi put.

Kako god da se desilo ubistvo Haniyeha – podmetnutom bombom (Mossad verzija, koja se plasira preko zapadne i izraelske štampe) ili raketom kratkog dometa (iranska verzija) – događaj ukazuje ili na obavještajno-sigurnosnu probušenost Irana ili pak na nedopustivu traljavost obavještajno-sigurnosnog aparata. Zapravo, nemoguće je sa sigurnošću reći koja je od te dvije verzije gora po reputaciju Irana. Propusti u sigurnosti nisu ništa novo u Iranu, sjetimo se samo koliko je naučnika povezanih s iranskim nuklearnim programom ubijeno, ali su u ovom slučaju skandalozni. Haniyeh je uvijek bio na meti Izraela. Turska štampa je objavila da je turska obavještajna služba spriječila dva pokušaja atentata na njega. Jedan u Turkiye, drugi u Kataru.

“Netanyahu ne želi mir. Netanyahu želi da zapali cijelu regiju. Izrael želi nasilje i ekspanzionizam”, izjavio je turski ministar Hakan Fidan.

Dva izraelska teroristička ubistva potpuno su izmijenila (ne)jednačinu regije. Dok se Hezbollah, kao jedna tačka osovine otpora (Hamas i oružane snage Jemena, kako Ansar Allah voli da sebe naziva, popularno Huti, druge su dvije najvažnije), do sada ograničavao na pogranične čarke s okupacionim izraelskim snagama, vezujući jedan njihov dio za sjever Izraela, doduše dovoljno žestoke da isprazne taj dio od populacije, sada lider Hassan Nasrallah obećava snažan odgovor, neovisan o odgovoru Irana.

“Svi moraju razumjeti rizike u trenutnoj situaciji u vezi s Palestinom, jer ako izraelska vlada pobijedi u borbi oko Zapadne obale i pojasa Gaze – onda nema palestinskog naroda, neće biti ni džamije Al-Aksa”, rekao je Nasrallah u utorak 6. augusta. Ove riječi podsjećaju na davna identična upozorenja turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana.

Iran ne zaostaje s obećanjima odlučnog snažnog odgovora, koji će se znatno razlikovati od, tako glupo i kratkovido na Zapadu potcijenjenog odgovora 13. aprila na napad na iransku ambasadu izveden 1. aprila. Iranci znaju da je osveta najbolje servirana hladna i već anticipacija iranskog odgovora u velikoj mjeri remeti život u Izraelu.

Američki ratni brodovi su na prvi zvižduk (ili vapaj) krenuli put Mediterana. Stručnjaci kažu da se ratni brodovi i posada ne mogu pripremiti u tako kratkom roku, te je pretpostavka da je sve oko američkog “neznanja” o ubistvima i eskalaciji, koju je Netanyahu naumio, zapravo igrokaz. Užurbano, prije nego što ih je iko išta pitao “mi nemamo ništa s tim” američkih zvaničnika zvuči prilično neuvjerljivo ako ne i infantilno.

Regionalni rat? Invazija na južni Liban ili rat protiv Irana? Otvorena pitanja. Ako je prvo, onda se treba sjetiti 2006. godine i poniženja koje je izraelska armija doživjela od tada mnogo slabije naoružanog Hezbollaha. Zapravo, ratne simulacije koje izraelski “think tankovi” sprovode s vremena na vreme pokazuju da Izrael gubi konvencionalni rat protiv osovine otpora.

Amerika tu ne može puno pomoći i zapravo riskira vlastiti opstanak u regiji, s obzirom na to da su njene vojne baze lijepe debele mete (kao i nosači aviona – tehnologija 20. vijeka). Da ne govorimo o tome da se većina Amerikanaca protivi slanju trupa u pomoć Izraelu čak i ako je napadnut. Umjesto da zategne povodac, Washington trči za nekontrolisanim kerom.

“Oni koji bezuvjetno podržavaju Izrael prvenstveno su odgovorni za potkopavanje temelja međunarodnog poretka”, kazao je Hakan Fidan. Ne samo diplomatski nego i istinito.