Tokom cijele Agresije na Bosnu i Hercegovinu imami su bili mete agresora. Bili su među prvima koji su hapšeni, mučeni i ubijani, ali su bili i među prvima koji su stali u odbranu svoje domovine. Do kraja 1994. godine broj imama u Armiji RBiH popeo se na 182, a od tog broja, 105 je bilo na dužnosti savjetnika za vjerska pitanja, dok je 77 bilo na drugim dužnostima. U izvještaju o radu Rijaseta Islamske zajednice za 1994. godinu navodi se da je u Bosanskoj krajini više od šezdeset imama aktivno uključeno u Armiju RBiH i odbranu države, te da je formirana vojna jedinica u kojoj su bili samo imami.
Nakon rata, kaže viši naučni saradnik Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka Elvir Duranović, brojni vojni imami vratili su se na svoje dužnosti u džematima, a među prvim povratnicima na oslobođene teritorije bili su imami. Imami su, ne umanjujući značaj svakog povratnika, bili istinski heroji povratka, predvodnici. Bili su svjetionici u burnom vremenu u kojima su Bošnjaci povratnici našli sigurnost, utjehu i utočište. Imami su bili iskra hrabrosti i odlučnosti koja je Bošnjake poticala da se vraćaju u mjesta iz kojih su protjerani.
Elvir Duranović
Abaz-efendija Muratčehajić iz Kozarca primjer je takvog čovjeka. Povratak u Kozarac, priča Amir-efendija Mahić, otpočeo je u kasnoj jeseni 1998. godine. Povratku živih prethodili su tabuti ubijenih i umrlih. Navedeno je “preko noći” postalo uobičajena i nezaobilazna praksa. Dodatni presedan je načinjen i realizacijom prve kolektivne šehidske dženaze, u augustu 1998. godine, kada je više od stotinu do tada ekshumiranih šehida pokopano u novoformiranom Šehidskom mezarju Kamičani.
“U jesen 1998. godine u Kozarac se sa područja Sanskoga Mosta u svoju obnovljenu kuću vraća Abaz-efendija Muratčehajić. Prvih mjesec dana u Kozarcu su od muslimana živjeli samo on i Smail Jakupović. Abaz-efendija je na svaki namaz dolazio na ruševine Mutničke džamije i učio ezan na megafon, jer u potpuno porušenom Kozarcu nije bilo uopće električne energije. Doživljavao je razne neprijatnosti i prijetnje, ne samo od civila već i od lokalne policije. Međutim, nije posustao. Obratio se raseljenim Kozarčanima da mu pomognu da obnovi porušenu zgradu medžlisa da bi mogla poslužiti za potrebe mesdžida, ali i za druge potrebe dok se ne osiguraju adekvatniji uslovi za normalniji život. Akcija je bila veoma uspješna i za svega dva mjeseca zgrada je izgrađena i počela je da služi za mnoge potrebe zajednice koja je iz dana u dan imala pokojeg povratnika više. U objektu su se klanjali dnevni namazi i džuma, realizirala mektepska nastava, postepeno organizirala i usmjeravala obnova džemata, džamija, privatnih kuća, tu su se formirala i sastajala različita povratnička udruženja. Zgrada medžlisa postala je za kratko vrijeme centar organiziranja svega što se dešavalo u Kozarcu i njegovoj regiji”, kaže Mahić.
Imam u penziji ušteđevinu dao za džamiju
Herojski povratak i organiziranje vjerskoga i uopće života u Kozarcu, koji je svojim primjerom pokazao Abaz-efendija, doveli su toga da su se za nepunih godinu dana u Kozarac vratile stotine povratnika sa svojim porodicama, a da je, usput rečeno, pet džamija obnovljeno, dok se obnova ostalih pripremala.
Kozarac
Među herojima povratka u Kozarac bio je i penzionirani prijeratni kozarački imam i glavni imam Teufik-efendija Hadžić. Naime, on je u dogovoru sa svojom suprugom i djecom odlučio svu njihovu ušteđevinu uvakufiti za ponovnu izgradnju džamije u džematu Kozaruša, za koju ga je vezalo mnogo životnih trenutaka.
“Ovom njihovom donacijom pokrenut je projekt obnove, a zatim je uslijedila neopisivo velika podrška džematlija svih kozaračkih džemata tako da je džamija ponovo izgrađena i svečano otvorena za svega četiri mjeseca. Ova džamija, koja je prva od džamija uopće izgrađenih na području manjeg bh. entiteta, a koja će kasnije dobiti naziv Prva džamija, postala je simbol nade svim povratnicima”, kaže Mahić.
Amir-efendija Mahić
Teufik-efendija u svojoj devetoj deceniji života napisao je izvrsno djelo o kozaračkim džematima, te je sav prihod od te knjige uvakufio za potrebe ponovnog formiranja nekadašnje biblioteke “Behar” pri Medžlisu IZ Kozarac.
Zanimljiva je životna priča i Sakib-efendije Džaferovića. Naime, Sakib-efendija doživio je agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu službujući kao imam na području MIZ Kozarac. Uhapšen je i deportiran u logore Keraterm, Omarska i Manjača, u kojima je kao zatočenik boravio približno šest mjeseci. Po izlasku iz logora na područje Hrvatske, po službenoj dužnosti odlazi da bude imam Bošnjacima u Maleziji. U toj zemlji uporedo sa svojim imamskim poslom završava studij na Internacionalnom univerzitetu u Kuala Lumpuru, a zatim dobija angažman u nacionalnom muzeju Malezije. Međutim, nakon što su se prve džematlije njegovog prijeratnog džemata počele vraćati na svoje toprake i nakon što je džamija obnovljena, Sakib-efendija odlučuje da se sa svojom porodicom vrati u Kozarac. Na takav se korak odlučuje bez obzira na to što broj džematlija nije bio ni približno značajan da bi mogao imati i najminimalnije mjesečno primanje.
O povratku na područje Mostarskog muftijstva govori muftija Salem-efendija Dedović. Naime, džemati Muftijstva mostarskog, usljed dvostruke agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, bili su u velikom procentu, iznad 85 posto, pogođeni etničkim čišćenjem bošnjačko-muslimanskog stanovništva, te kompletnim razaranjem svih sakralnih objekata koji su služili vjersko-obrednim potrebama (džamije, medrese, mektebi, tekije, gasulhane) te drugih vakufskih zdanja koja su bila u funkciji osiguravanja uvjeta vjerskog života.
Abaz-efendija Muratčehajić
Potpuno je raseljeno 45 džemata, porušeno je 80 džamija (49 od HVO-a, a 31 od VRS-a). Također, porušena su 43 mesdžida (22 od HVO-a, a 21 od VRS-a), te više od tri hiljade drugih objekata u vlasništvu Islamske zajednice. Sedam odbora Islamske zajednice je ugašeno.
Prema njegovim riječima, na području Muftiluka mostarskog djeluje četrnaest medžlisa, od kojih je šest medžlisa na nivou jednog džemata. U tim medžlisima imam obavlja i dužnost glavnog imama. Takvi su medžlisi: Nevesinje, Gacko, Bileća, Trebinje, Ljubuški i Glamoč.
“Iako naizgled malobrojni i nejaki, te izloženi različitim atacima i pritiscima, naši džemati predvođeni svojim imamima pokazali su zavidan nivo organizacije, kompaktnosti i spremnosti za djelovanje u dosta teškim uvjetima. Najmanja brojnost Bošnjaka povratnika je na području Medžlisa Islamske zajednice Bileća. U bilećkoj čaršiji jedina Bošnjakinja koja ima stalni boravak jeste nana Fata Jaganjac, koja godinama brine o Carevoj džamiji”, kaže muftija Dedović.
Imami kojima je povjeren emanet da sa svojim džematlijama dijele sudbinu života koji je počinjao ispočetka demonstrirali su izniman stepen vjernosti Islamskoj zajednici, ali i visoki stepen patriotske državotvorne svijesti, jer su svojim primjerom i naporima davali golemi doprinos u rješavanju gorućih pitanja koja su nadilazila okvir vjerske misije.
Govoreći o problemima s kojima su se povratnici suočavali, muftija Dedović kazao je kako najdrastičniji primjer zastrašivanja i pokušaja ometanja i obeshrabrivanja Bošnjaka u procesu povratka svojim višestoljetnim ognjištima, imanjima i obnove do u temelj uništenih vjerskih objekata predstavlja događaj koji se zbio 10. februara 1997. godine, tj. drugog dana Ramazanskog bajrama, odnosno na Dan šehida, kada je povorka od približno hiljadu Bošnjaka s muftijom Smajkićem i gradonačelnikom Oručevićem na čelu, prilikom posjete gradskom mezarju Liska haremu (Kantarevcu), brutalno napadnuta od specijalnih jedinica takozvane Herceg-Bosne. Tom prilikom poginuo je Šefik Sulejmanović, dok su muftija Smajkić i Seid-efendija Maksumić ranjeni iz vatrenog oružja, a glavni imam Šefko-efendija Tinjak izudaran pendrecima. Nadalje, u jesen 2000. godine, ubacivanjem eksplozivne naprave u prizemlje vakufske zgrade u Glamoču, dok se na spratu nalazio imam Muhamed-efendija Dragolovčanin, pokušao se i na taj način zaustaviti proces obnove i rada u ovom najzapadnijem medžlisu Muftijstva mostarskog na jugozapadu Bosne.
Napadi na imame i džamije
“Nije slučajno glamočki imam bio meta ataka jer se sav proces obnove života u svim segmentima u ovoj maloj a udaljenoj sredini od sjedišta Muftijstva i drugih većih sredina odvijao oko njega i praktično zavisio od njega. Muftijstvo mostarsko spada, koliko nam je poznato, u red jedinstvenih sredina u kojim su čak i obnovljene džamije bile metom rušitelja netom po njihovoj ponovnoj izgradnji i stavljanju u funkciju. Takav slučaj bio je s džamijom u gatačkom Ključu, koja je krajem ljeta 2000. godine minirana, samo 102 dana nakon njenog svečanog otvorenja. Berićet džamija u Jasenici je u mubarek mjesecu ramazanu 2006. godine u sabahsko vrijeme bila meta napada raketnim projektilom, čiji je drski izvršilac imao za cilj da poruši njen minaret, ali mu to nije pošlo za rukom, pa je stradalo njeno predvorje i dijelom unutrašnjost džamije. Imam džamije u Jasenici hadži Miralem-efendija Mezit svojim je angažmanom, hrabrošću i odvažnošću osigurao da se projekt ponovne izgradnje džamije dovede do kraja. On je ugradio sebe i svoj život u ovu Allahovu kuću, fizički bdijući svakodnevno uz radnike koji su zastrašivani kako od lokalnog stanovništva, tako i ometani od policijskih organa. On je živa inspiracija, primjer šta znači napor i žrtva za ono što se voli i u ono što se svim bićem vjeruje”, kaže muftija Dedović.
Salem-efendija Dedović
S ciljem da ukaže na značajnu ulogu imama u procesu povratka Bošnjaka u mjesta iz kojih su protjerani tokom Agresije, Udruženje Ilmijje, kao staleško udruženje koje okuplja imame, muderise i mualime, a koje je prošle godine obilježilo 110 godina postojanja, organiziralo je uz podršku Ministarstva za raseljene osobe i izbjeglice Federacije BiH naučne skupove “Uloga i značaj imama u procesu povratka”. Naučni skupovi su održani u Stocu, Bosanskoj Kostajnici i Srebrenici, a posljednji, završni naučni skup bit će održan 8. februara u Sarajevu.
“Željeli smo istaknuti ulogu imama jer je ona često zanemarivana, a njihov doprinos je ogroman u procesu povratka. Imami su u povratničkim džematima, osim te suštinske obaveze da organiziraju vjerski život, radili mnogo veći spektar poslova i zadataka tako da je organizacija vjerskog života često padala na drugo mjesto, jer su bili obavezni da komuniciraju, pomažu povratnicima u gradnji kuća, čišćenju objekata, džamija, organiziranju akcija za osposobljavanje infrastrukture – vodovoda, strujne mreže, puteva... I u razgovoru s povratnicima dobijamo informaciju koliko je njima važno da se vratila Islamska zajednica na te prostore, da su se imami vratili na te prostore”, kaže predsjednik Ilmijje Nesib-efendija Hadžić.
Nesib-efendija Hadžić
Islamska zajednica se, kaže on, vratila onda kada su obnovljene džamije. Onoga momenta kada su se upalila svjetla u džamiji vratio se imam.
“Upaljena svjetla na munarama značila su svjetlost, sigurnost u tim džematima, jer munare su vam kao nekakvi svjetionici na morima, gdje lađari, kada vide svjetionik, vide sigurnost, vide kopno, tako i povratnici doživljavaju džamije i imame u povratničkim mjestima”, kaže efendija Hadžić.
Imami su, zaključuje on, osobe kojima su se i žalili i dijelili s njima i radost i tugu. U isto vrijeme, kako u ratu, tako i u povratku, bili su vrlo primamljive mete za napade, šikaniranje, maltretiranje, kako oni kao osobe, tako i džamije i imamske kuće. Ali su njihov nepokolebljivi duh i vjera u Allaha nadvladali sve nedaće.
