Ljudska historija bilježi ratove, prirodne katastrofe te slične nedaće zbog kojih su ljudi bili primorani napustiti svoje domove pa sigurnost i bolji život potražiti izvan granica svojih država. Današnji je čovjek sve češće primoran da iz ekonomskih razloga traži bolje radne uvjete, više plaće i materijalnu sigurnost u razvijenijim zemljama. Perspektiva iz koje se gleda na izbjeglice i migrante ista je već stoljećima. Najčešće su ti ljudi neprihvaćeni od zajednice u koju su došli. Prolaze brojne prepreke od birokratije do traganja za vlastitim identitetom i integracijom u novu zajednicu. Brojne su predrasude i stereotipi koji se vežu za tu skupinu ljudi. Nažalost, oni su sve ekstremniji i sve bolniji. Ono što je potrebno svima koji se susreću s nekim novim kulturama, vjerskim običajima i mentalitetima jeste prihvatanje da njihova kultura i njihovi običaji nisu jedini na svijetu i da nije ništa čudno ako se neko ponaša drugačije. Ne smije se osuđivati na prvi pogled već se mora kritički propitivati. Od te vrste propitivanja, nasreću, književnost nije imuna. Naprotiv. Stoga je vrlo značajno prikazati knjigu Iza bijega Ilije Trojanowa.
NEMIRENJE S HAOSOM HISTORIJE
Postoji u književnom stvaranju Ilije Trojanowa jedna vrsta pronicljivosti koja ponire u stvarnost s mnogo većom mjerom nego što tradicionalna književnost zahtijeva. Ona odiše jakim socijalnim kontekstom, ali i filozofskim viđenjem 20. stoljeća, koji su obilježili azilanti, disidenti, bjegunci, izbjeglice i prognanici. Divljenja vrijedna njegova je inspiracija jednom od najtužnijih i najnehumanijih društvenih pojava koja je proistekla iz umnožavanja totalitarnih režima, oživljavanja rasizma, nacionalizma i šovinizma, izrabljivanja i dehumanizacije siromašnih, podstrekivanja vjerskih netrpeljivosti do stepena neokrstaških ratova. Zbog svega toga, njegovi tekstovi nose u sebi znatnu gorčinu razočaranja, ali i etičko uporište koje želi popraviti svijet, ma kako se i ma koliko se to etičko uporište, ta kula branilja, činila čistom utopijom.
Književni opus Ilije Trojanowa zapravo je jedna vrsta nemirenja s haosom historije i posljedicama tog haosa. On književnost shvata, između ostalog, i kao sredstvo da se intervenira u svijetu zbilje kako bi došlo do koliko-toliko podnošljivog odnosa između stvarnosti i pojedinca, u ovom slučaju bića izbjegličkog, emigrantskog, prognaničkog i svijeta u koji dolazi, žuđenog ili slučajnog svijeta u kojem treba pronaći spas, mir, budućnost. Jer umjetnički tekst nije drugo do ogledalo u kojem se zrcale sve pojavnosti svijeta i društva, a kada se ima na umu činjenica da površinu ogledala Trojanow usmjerava na njihove tamne strane, kao i to da se i sâm nalazi pod njihovim okriljem u egzistencijalnoj i stvaralačkoj usamljenosti, onda nimalo ne čudi ton njegovih ironijskih i kritičkih opservacija.
“Jednog dana, studenta bez državljanstva na Brenneru izbace iz noćnog voza. Zgrabe ga za kragnu, izguraju na vrata, preslušavaju u policijskoj stanici (pravoj rupi). Pa on nema vizu za Austriju (posebna odredba; druge zapadne zemlje osobama bez državljanstva dozvoljavaju da sa izbjegličkim pasošem uđu, prođu i izađu). Viza postoji samo u Milanu, u konzulatu. On nema novca. To graničnu policiju ne zanima. Noć je s petka na subotu. To nije njihov problem, objašnjava mu granična policija. On ne želi kročiti na njihovu zemlju, samo želi proći vozom. To graničnoj policiji nije uvjerljivo. Pokušava krišom ući u sljedeći voz. Uhvati ga sjenka sa psom. Oboje laju na njega, policija u rupi postaje konkretnija. Smješta ga u voz za Bolzano. Ona ima moć, on nema novca. Šverca se nazad do Brennera. Ide do parkinga za kamione. Obraća se jednom od vozača, priča mu svoju priču. Istinitu od riječi do riječi. Čovjek ga pažljivo sluša, zatim ga bez komentara pusti da uđe. Niko ne kontrolira vozača kamiona i njegov ljudski tovar. Truckajući prelaze preko granice. Prvo osjeća olakšanje, kasnije ponos. U sistemu neljudskosti, kršenje zakona je humana maksima.” (LXV)
PUPČANA VRPCA JEZIKA I IDENTITETA
U dinamičnoj korespondenciji s vremenom u kojem živimo piščeva intelektualna prodornost ne štedi nikoga, ni vlast, ni opoziciju, ni ljudske naravi, ni birokratiju tzv. duboke države. To što u većini tekstova (esejiziranih fleševa, poetiziranih fragmenta) autorova misaonost naginje ka sociofilozofskoj analizi ne reducira njihovu umjetničku vrijednost. Naprotiv, književni izraz Ilije Trojanowa gust je i plastičan, a isječak autentične stvarnosti tranzicionog doba 20. stoljeća transponiran je do slike koja odiše estetskom djelotvornošću.
Tekstovi Ilije Trojanowa upečatljivi se ne samo po “društvenoj” tematici nego i po neobičnoj fakturi, po jezičkoj slobodi i prepoznavanju jezika kao najbitnijeg elementa u očuvanju identiteta, ali, u istoj mjeri, usvajanje novog (stranog) jezika kao najbitnijeg elementa u stvaranju novog identiteta i integriranja u novu sredinu. Stoga je piščeva elaboracija u ovoj knjizi jednako uvjerljiva u oblasti poetičke problematike, stila i nepridržavanja klasičnih formi i konvencija, koliko i u ravni značenja, smisaonih nijansi i ona prije svega odražava “duh pobune” i nepristajanja na okoštale, lažne uzuse demokratije i prava jedinke koja deklarativno postoje u načelima i definicijama država i njihovih ustava, a u dubini državnog ustrojstva (birokratije) tek su paperje na debeloj koži predrasuda, ksenofobije i straha od drugog i drukčijeg.
“Na ponekoj rodnoj grudi karikatura izbjeglice postavlja se kao strašilo. Oni sentimentalni među domaćim oduševljavaju se povorkom ptica na nebu, ali se gade povorke ljudi na zemlji. Gdje se pjeva, mirno se nastani, ne pjevaju ljudi zli. Ma nemoj. Raštimana harmonika, hvatanje u kolo. Sladunjave pjesme. Sentimentalnost, tako izvješćuju logoraši s istoka i zapada, hrani okrutnost.” (LXXXII)
U pogledu poetičkih parametara ovih tekstova treba istaći da je privatnost stavova prevladana refleksivnom sugestivnošću, dok je spoznajnoj monotoniji najjači otpor pruža misao oslobođena stega “građanske pristojnosti”, kao i otkrivanje neočekivanih semantičkih valera. Tako je uspješno istkan ćilim dinamičnosti koji gradi istinsko čitaočevo uživanje.
Aktueliziranjem društvenog diskursa Trojanow nije samo izložio svoje poglede na zadatu temu, već je u njima otkrio supstancu koja traži, pored ostalih, i poetičke odgovore na izazove našeg vremena.
Na kraju je nužno, bez imalo pretjerivanja, pohvaliti izvrstan prijevod i maestralan pogovor Nasera Šećerovića, koji zaključuje rečenicom: “Tako se knjiga o drugim (uvijek) ispostavlja kao knjiga o nama samim.”