Puzajući politički prevrat u režiji stranih centara moći, a kojem ovih dana svjedočimo, još jednom potvrđuje da je na sceni pokušaj onemogućavanja bošnjačke demografske većine da (p)ostane i politička većina te da se sve ono što nije moglo biti do kraja ostvareno snagom oružja planira ostvariti dodatnim nametanjem diskriminatornih zakona i političkim inžinjeringom.
Bošnjake se namjerava svesti na institucionalno marginaliziranu manjinu koja ne može politički artikulirati i manifestirati svoje interese bez dozvole srpske i hrvatske politike. Bošnjacima se želi nametnuti strogo dozirana demokratija gdje će ih umjesto autentičnih predstavnika, koje su izabrali na izborima, zastupati marionete stranih ambasada. Bošnjačka većina se hoće pretvoriti u političku manjinu.
ANTIZAPADNJAŠTVO ZAPADNJAKA I NJIHOVIH LAKEJA
Kako ove činjenice postaju svakim danom jasnije sve većem broju ljudi, ovdašnji domaći izdajnici i saradnici okupatora, a to upravo osmorka i njeni trabanti i jesu, pokušavaju preko svojih medija amortizirati svoju izdaju i stranu okupaciju tako što će sve one koji se glasno bune i pružaju bilo kakav otpor prikazati kao nekakve “antizapadnjake” ili čak “proruse”. Teško je reći šta je tu gore, da li maliciozna zamjena teza ili uopšte pomisao klevetnika da su takve etikete nekako delegitimizirajuće i inkriminirajuće. Prvo svjedoči o zloćudnoj spremnosti da lažu i podmeću te druge optužuju za ono što sami rade, a drugo jasno potvrđuje bezdan njihovog kolonijalnog mentaliteta koji misli da su svi robovi poput njih i da se slobodni ljudi boje njihove denuncijacije ili njihovih stranih vlasnika.
Da ne spominjemo činjenicu da, kada je u pitanju odnos spram Bošnjaka, nema nikakve osobite razlike između tradicionalnih stavova Rusije i onoga što već neko vrijeme rade zapadni predstavnici u Bosni i Hercegovini. Ne samo da izaslanici američke vlade poput Gabriela Escobara imaju iste stavove kao i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov po pitanju velikosrpske podvale zvane “Otvoreni Balkan”, koju obojica zdušno zagovaraju, već Američka ambasada u Sarajevu podržava, ali i aktivno učestvuje u kreiranju vlasti koju sačinjavaju ljudi s njenih tzv. “crnih listi” te političari koji imaju otvoreno proruske stavove.
Kako objasniti da s jedne strane SAD stavljaju na crnu listu kadrove SNSD i HDZ-a dok istovremeno rade sve u svojoj moći da u Bosni i Hercegovini dovedu na vlast koaliciju u kojoj će ove dvije stranke imati kontrolni paket? Milorad Dodik je iz velikosrbina doslovno mutirao u malorusa, dok Čović neskriveno koketira s Rusijom, no ipak zapadne ambasade im ispunjavaju želje tako što aktivno potpomažu političku marginalizaciju autentičnih bošnjačkih predstavnika koji su bili jedina prepreka mračnim planovima ovog dvojca. Kako u tom kontekstu tumačiti aktivno miješanje zapadnih ambasada u političke procese i protežiranje nelegitimne osmorke iako su u NS donedavno nazdravljali s ruskim ambasadorom i poručivali da ulazak BiH u NATO nije prioritet jer za njega “ne postoji konsenzus”, u SDP-u koruptivno poslovali s ruskim oligarsima, dok je Dino Konaković 2019. godine bio negativno portretiran u američkim izvještajima o vjerskim slobodama, da ne spominjemo ozbiljne indicije da se NiP finansira novcem narkokartela? Uprkos svemu tome, prema riječima državnog parlamentarca iz Naše stranke Peđe Kojovića, on je sam glasao za HDZ-ovog crnolistaša Marinka Čavaru, iako je javno obećao da to nikada neće uraditi, tek nakon što je iz “direktne komunikacije s onima koji su Čavaru stavili na crnu listu postalo jasno da bi i oni prioritet dali već postignutim dogovorima i momentumu koji trojka diktira”! Nekako ispada da su najveći antizapadnjaci u Bosni i Hercegovini ustvari sami zapadnjaci!
Naravno, u pitanju je razlika između proklamovanih vrijednosti koje se navodno baštine i surove realpolitike vlastitih interesa koju u stvarnosti sprovode. Prvo je fasada, a drugo su temelji na kojima počiva međunarodni poredak. Tako je oduvijek bilo i tako će zauvijek biti. Toga su ovdašnje ambasadorske marionete odlično svjesne budući da sami uglavnom ne baštine nikakve više vrijednosti osim ličnog interesa i ne poštuju ništa osim sile, moći i novca. Ono čega ti rent-a-sahanlizi i minderpuze nisu svjesni jeste da, za razliku od njih, intelektualno slobodni i politički pismeni Bošnjaci gledaju isključivo bošnjački, a ne tuđi interes te ih nije briga kako to drugi tumače. Stvar je u suštini vrlo jednostavna: Patriotski nastrojeni i nacionalno osviješteni Bošnjaci su za onoga ko je za Bošnjake. Bio on na zapadu, istoku, sjeveru ili jugu, potpuno je svejedno. Ili da citiramo zapadnu ikonu Winstona Churchilla: “Kada bi Hitler izvršio invaziju na pakao, ja bih u Parlamentu barem jednom pozitivno spomenuo đavola.”
Ipak ostaje pitanje zašto marionete stranih ambasada misle da je etiketa “antizapadnjaka” neki strašan krimen koji ima potencijal političke diskvalifikacije u bošnjačkoj javnosti? Nažalost, kada tako kleveću, oni računaju na jedan sasvim stvaran fenomen vezan za bošnjačko društvo. Radi se neobičnoj naivnosti, gotovo infantilnosti, koju bošnjačko društvo pokazuje kada su u pitanju međunarodni odnosi i vanjska politika te ubjeđenju da je ono što Zapad diktira ako već ne pozitivno onda barem neizbježno te da je bilo kakvo promišljanje ili gledanje u drugome pravcu beznadežno i opasno.
TRUHLEŽ U TEMELJIMA
No kada je tačno ova servilnost spram svega što dolazi sa Zapada zaživjela u bošnjačkom društvu kao neka politička vrlina umjesto očita patologija? Čini se da ovaj začudni kulturološki fenomen potječe prije svega iz dva različita toka bošnjačke političke misli, a koji opet imaju svoja izvorišta u življenom iskustvu.
S jedne strane je iskustvo komunističkog totalitarizma koji je u ovom ili onom obliku iskusila većina osoba koja je tokom pola stoljeća komunističke vlasti pokušala da slobodno živi i javno djeluje u skladu s vlastitim vrijednostima, a ne svjetonazorima komunističke dogme i napucima partije. Takvi ljudi su bili izloženi nemilosrdnoj i neprestanoj represiji pa su stoga, zgađeni sivilom života u titoističkoj neslobodi, neminovno počeli nekritički idealizirati Zapad, tamošnje slobode i vrijednosti, nesposobni da vide i tamnije strane poput zapadnjačkog političkog i kulturološkog imperijalizma. Potpuno razumljivo, takvi ljudi su postali doslovno alergični na sve komunističke tekovine i parole (poput nesvrstanosti i potrebe za vanjskopolitičkim laviranjem) čak i kada su one bile utemeljene na određenim geopolitičkim realnostima i zakonitostima koje vrijede i za Bošnjake. Žrtve komunističkog jednoumlja jednostavno nisu mogle da pojme da i Zapad, baš kao i tadašnji komunistički Istok, ima istu potrebu da asimilira i kolonijalistički nameće svoje vrijednosti i politički diktat te da je na Zapadu, neopterećenom socijalističkom propagandom egalitarizma, daleko izraženija realpolitika subordinacije malih država i naroda onim velikim i moćnim.
S druge strane imamo nekadašnju komunističku nomenklaturu, njihove biološke potomke, saputnike, saradnike kao i sve one koji su profitirali od bivšeg sistema. Pripadnici te klase i kaste su vrlo uspješno prošli pojavnu metamorfozu iz komunista u liberale potaknutu odlično razvijenim instinktom za političko preživljavanje, ali i obilatim međunarodnim fondovima. Još tamo negdje ratne 1994. godine u skloništima Soroševog otvorenog društva iz čahura crvene buržoazije izlegle su se larve nove socijaldemokratske i liberalne prozapadne elite. Njihova upotrebna vrijednost je za strane sponzore bila veća time što su imali dodirnih tačaka s postmodernim zapadnim liberalima koji su suštinski kulturmarksisti pa su bili već gotov proizvod spreman da se odmah stavi u pogon. Ta fina gradska elita nije zadržala tek meteoropatsku sposobnost da predosjeti političke promjene već i urođeni njuh za pravac iz kojeg dolazi zadah moći i novca. Stoga su upravo oni postali najodaniji saradnici stranih centara moći i najveći korisnici njihovih donacija. Baš kao što su nekada bespogovorno izvršavali partijske zadatke, danas predano djeluju u skladu sa stranim direktivama kako bi ovdašnja politička, društvena i kulturna kretanja usmjerili u skladu s interesima svojih nalogodavaca. Poznata uzrečica Vaša želja je moja zapovijed je ostala njihov osnovni lični i politički moto.
Treba spomenuti i generalnu, ponajviše konzumerističku fascinaciju šire javnosti Zapadom koja je postala izražena još tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća da bi se naizgled potvrdila svime onime što se dešavalo tokom devedesetih, kako na prostoru bivše države, tako i globalno slomom komunističkog istoka. Površnost masa gdje se primjećuje samo sjaj reklame, ali ne i bijeda proizvoda te politička infantilnost društva koje nikada u svojoj historiji nije živjelo u demokratiji te stoga zaslijepljeno vrlinama nije primijetilo i propratne nuspojave takvog sistema, također je doprinijela ovom fenomenu.
Kada se na sve to doda (ne)slavna, ali odlučujuća uloga koju je Zapad odigrao u zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini, geopolitička situacija unipolarizma i dominacije Zapada tokom devedesetih i početka milenija, ambivalentan odnos ili otvoreno neprijateljstvo dobrog dijela globalnog Istoka spram Bošnjaka u presudnim historijskim momentima te naročito nemogućnost rijetkih prijateljskih država da unilateralno, bez saradnje sa Zapadom, pomognu Bosni i Hercegovini, onda i nije toliko čudo što se bošnjačka politička misao pretvorila u stagnirajuću baruštinu gdje je jednostavno postalo nemoguće razmišljati, a kamoli javno govoriti ili djelovati, van zadatih okvira.
INTELEKTUALNO I DUŠEVNO PODANIŠTVO
Sve od navedenog doprinijelo je potpunoj "imunološkoj naivnosti” bošnjačke javnosti i posvemašnjoj neotpornosti na bilo kakve trendove i utjecaje koji dolaze sa Zapada, čak i kada je u pitanju otvoreni i besramni imperijalizam. Bošnjaci nisu u stanju da se skandalizuju, a kamoli da glasno protestuju zbog zapadnog kolonijalizma koji im nameće aparthejdske zakone te ih svodi na građane drugog reda u državi u kojoj su većina. Štaviše, okarakterisati bošnjačku mazohističku potragu za “svetim gralom” integracije i asimilacije u zapadne strukture kao neostvarivu i pogubnu glupost koja se od strane tog istog Zapada obilato iskorištava kako bi se Bošnjaci politički marginalizirali u vlastitoj državi, za neke je prava pravcata hereza iako je upravo to ono što već neko vrijeme dešava pred našim očima!
Pri svemu tome lokalna agentura i saradnička mreža stranih ambasada u Bosni i Hercegovini aktivno pokušava spriječiti buđenje i razvijanje kritičke i slobodne političke misli kod Bošnjaka. Svim silama pokušavaju utišati glasove zdravog razuma ne samo etiketiranjem ili klevetanjem za odanost ovom ili onom centru moći, a što je, ironije li, upravo ono što oni sami rade, već i prepadanjem ljudi kako bespogovorno pristajanje na očiti kolonijalizam, pa čak i otvoreni aparthejd, nema alternativu jer će inače “nestati Bošnjaci i Bosna i Hercegovina”. Oni otvoreno zagovaraju ono što su Bošnjacima namijenili njihovi strani vlasnici: ograničeni suverenitet, ograničena politička prava, reducirana demokratija... Za njih su osobe koje se ne boje kritički promišljati bošnjačku situaciju neprihvatljivi ekstremisti, prije svega jer samim svojim postojanjem i hrabrošću da slobodno misle, pišu i govore jasno svjedoče da izdajništvo i podaništvo nisu neka neizbježna bošnjačka sudbina već svjestan izbor i odsustvo morala i karaktera.
Koliko su daleko otišli poltroni stranih ambasada u svom duhovnom bjedništvu pokazuje i to da podržavaju navođenje euroskepticizma kao jedne od manifestacija desničarskog ekstremizma! Ono što je dozvoljeno svakom slobodnom Evropljaninu oni bi da zabrane Bošnjaku. I za takve projekte i “strategije” dobijaju podršku, kakvog li licemjerja, baš onih koji su doslovno sproveli Brexit, i to nakon što su godinama u Europarlamentu osporavali samo postojanje EU i portretirali je kao vampirsku i parazitsku tvorevinu.
U SVAKOM ZLU I NEKO DOBRO
Srebreni porub svih ovih mračnih oblaka koji su se nadvili nad Bošnjacima jeste da bošnjačka politička misao ipak konačno izlazi iz svoje adolescentske faze. Ono što je do jučer bilo nezamislivo danas postaje sasvim uobičajeno i primjetno je da untarbošnjački javni diskurs postaje dosta zreliji, ma koliko se ovdašnji kućni robovi ambasada, te nesretne bošnjačke Čiča Tome, trudili da ogromnu većinu Bošnjaka zadrže na robovlasničkim plantažama, ubjeđujući ih da ropstvo nema alternative. Neskrivena antibošnjačka i imperijalistička politika koju sprovode oni koji su do koliko jučer imali status svetih krava koje nije dozvoljeno kritikovati dovela je do razbijanja ove dogme u bošnjačkoj javnosti. To automatizmom daje veću šansu autentičnoj bošnjačkoj politici i javnim ličnostima da slobodnije djeluje u interesu bošnjačkog naroda.
Uostalom, to se već da primijetiti u izjavama Bakira Izetbegovića i reisa Huseina Kavazovića. Tako je Izetbegović sasvim tačno okarakterizirao “eksperiment” stranih centara moći, ali i razloge zbog koji se sprovodi, kao pokušaj da se “prepolovi probosanski front i sukobe dvije strane u borbi za vlast, SDA se satanizira, kriminalizira, kreiraju se i napuhuju afere, a iza svega se vjerovatno krije lobiranje i vješto kamuflirana islamofobija”. Reis Kavazović je opet izjavio kako uočava da podršku sve više dobijaju politike koje razaraju našu državu i društvo te da mu se čini kako “međunarodni faktor među Bošnjacima i Bosancima traži one politike koje će takve rušilačke politike podržati i omogućiti im da postignu svoje ratne ciljeve”.
Ukoliko Bošnjaci ovaj najnoviji i najozbiljniji poslijeratni napad na vlastita prava i slobode prežive kao politički narod, već sada se može reći da stvari više neće biti iste. Neće više biti povratka na staro, neće biti političke naivnosti, bespotrebnih obzira, dogmatskih gledišta ili jednosmjerne političke misli. Naročito na polju vanjske politike. S “konzulskim vremenima” je završeno. Za sva vremena.
