Hodžićevo kapitalno istraživanje za razumijevanje bošnjačke nacije

 Remek-djelo sociologa i antropologa dr. Alije Hodžića „BITI NACIJOM - Od 'Turaka' do Bošnjaka: Zagrebački Bošnjaci, nakon svega“ izašlo je u Zagrebu 2019. godine. Nažalost, ovo kapitalno naučno istraživanje prešutjela je stručna bosanskohercegovačka javnost, napose ona s bošnjačkim prefiksom, a sedmični list „Stav“, u saradnji sa izdavačem Vijećem bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba (suizdavač je bilo Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”) predstavlja je javnosti u jeku aktuelnih polemičkih stranputica na relaciji bošnjačka ili bosanska nacija – Bošnjak ili Bosanac. U prvom dijelu ovog prvorazrednog naučnog štiva, kako nam sam autor objašnjava, otkriva se da su se na  Balkanu zamišljanja i konstituiranja  nacija ponajviše, od (proto)nacionalnih  do povijesno neujednačenih  nacionalnih  integracija, zasnivala, s uvjerenjem  njenih  pripadnika  o zajedničkoj prošlosti, na jezičkim i vjerskim osnovama. S krizom i raspadom Osmanskog carstva stvaranje nacionalnih država proizvelo je migracije i etnokonfesionalno ujednačavanje, a muslimani su u novonastalim državama, s izuzetkom Albanije, postajali manjina. Sa znatnim  zakašnjenjem, u odnosu  na Srbe i Hrvate, s promjenama u imenovanjima i samoidentifikacijama, nacionalno formiranje muslimana Bosne i Hercegovine u osnovi je slijedilo vjersko načelo (i na njemu zasnovana kulturna obilježja) koje je prevladavalo i među Srbima i Hrvatima, ne samo u Bosni i Hercegovini već u okolnim zemljama Habsburške monarhije.

Nacionalna integracija

Ako je protoilirizam bio predigra, onda je ono što će slijediti iza njega, ilirski pokret ili “narodni preporod” (i sve ono nakon toga), biti prava drama, sa svim zapletima i raspletima. Mogla bi biti označena međusobno povezanim oprekama koje naglašavaju jednu od strana procesa stvaranja moderne nacije: iskorjenjivanjem – ukorjenjivanjem, isključivanjem – uključivanjem, diferenciranjem – unificiranjem ili integriranjem – dezintegriranjem, kako proces formiranja hrvatske nacije označava Mirjana Gross. Pojmom “nacionalna integracija” Gross (1981) označava proces “u toku kojega se postepeno prevladavaju lokalizmi i regionalizmi etničke zajednice, stvara se politička zajednica i razvijaju uvjeti za ekonomsku koncentraciju i kulturnu homogenizaciju nacionalne zajednice”, pri čemu “jača osjećaj identiteta pojedinaca i grupa s nacionalnom cjelinom uz razvoj nacionalnih ideologija i mitova te vrijednosnih normi”, a nacionalna svijest, koja se rađa u tom procesu, ne iscrpljuje se “samo u prirodnom osjećaju pripadnosti naciji, kao što je to u etničkoj zajednici, nego mobilizira pojedince za provođenje u život ciljeva nacionalne zajednice” (str. 180).

Dakle, suprotno svijesti etničke zajednice koju karakterizira solidarnost zasnovana na prepoznavanju sličnih pojedinaca (po jeziku, mentalitetu, običajnosti, vjerovanjima i vjerskim obredima, predodžbama o zajedničkom porijeklu) i ukorijenjenost u tradiciju i teritorijalnu ograničenost (unutar koje se formira vlastito iskustvo i posredna ili neposredna komunikacija), nacionalna se svijest, procesom integracije, formira i temelji na obavijestima širokog područja koje učestvuju u razgradnji repetitivnih oblika života i svijesti i među pripadnike zajednice unosi “želju za promjenom”. Time se mobiliziraju pojedinci “da sudjeluju u borbi za stvaranje političke zajednice i građanskog društva za svoju naciju” (str. 177). Proces integracije neke nacije može se “u načelu smatrati dovršenim kada se ona konstituirala kao politička zajednica, postigla određenu ekonomsku koncentraciju i kulturnu homogenost i kada se u većine njenih pripadnika razvila nacionalna svijest” (str. 181). (Valjalo bi ovome dodati da se nacija, i kada je dovršena, u svojoj reprodukciji stalno “usavršava”; ona postoji, kako je to rekao Ernest Renan, kao “svakodnevni plebiscit”. Za to joj je, pak, da bi to mogla uspješno obavljati, potreban ambijent modernosti: prije svega, u odnosu na predmoderno društvo, povećana mobilnost i višestruke mreže komunikacija.)

U istraživanju procesa integracije hrvatske nacije Mirjana Gross, uz neke modifikacije, koristi se modelom Miroslava Hrocha, modelom koji je izgrađen za “male” evropske nacije, one koje, prije nego što su zahvaćene “narodnim preporodom”, nisu imale izgrađenu ni potpunu društvenu strukturu niti su, jer su bile pod tuđom vlasti, imale svoju državnost. Proces (s fazama A, B i C) počinje nesistematskim djelovanjem inteligencije koje postepeno poprima mobilizatorsku ulogu, a završava kada je većina nacionalno osviještenih pripadnika nacije sposobna da učestvuje u nacionalnom pokretu i kada se može mobilizirati u “borbi za gospodarske, društvene, političke i kulturne oblike života” (str. 183) koji su potrebni za njenu afirmaciju. (Horst Haselsteiner ovim fazama dodaje još i političko konsolidiranje koje omogućava uspostavljanje vlastite državne vlasti, omeđivanje od okoline i osiguranje vlastitog “nacionalno-svjesnog” razvitka.)

Proces integracije hrvatske nacije, preobrazbe tradicionalne hrvatske etničke zajednice, tj. srednjovjekovnoga hrvatskoga naroda, u modernu naciju u 19. i 20. st., “karakterizira neravnomjernost i stagnantnost – po regijama i društvenoj strukturi. Razlog tome se velikim dijelom nalazi u “dezintegracijskim faktorima od 16. do 19. st.” (str. 175): zasebnim teritorijalno-političkim jedinicama sa slabom ili nikakvom međusobnom komunikacijom (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Istra, neka područja Bosne i Hercegovine) i uveliko različitim društvenim strukturama. U Hrvatskoj i Slavoniji te istočnim dijelovima Istre postojao je klasični evropski agrarno-staleški feudalni sistem, Vojna krajina s dominantno seljačkim društvom bila je organizirana po posebnim načelima, Dalmacija i veći dio Istre (obilježene mletačkom vlašću) karakterizira poseban, mediteranski tip društva, a narod u Bosni je živio unutar osmanskog feudalizma. U svim ovim sistemima prevladavalo je seljaštvo, uglavnom s lokalnim okvirom organizacije društvenog života i kao takvo bilo je smetnja procesu integracije. (Kao primjer za to kako su razlike raznih sistema slabile, ometale pa i onemogućavale proces nacionalne integracije može poslužiti dugotrajan sukob između etnički “istorodnih”, ali granicom podijeljenih Benečana i Kraljevaca u Istri. Sporovi i otvoreni sukobi su trajali “više od tri i pol stoljeća, koliko traje austrijsko-mletačko suparništvo”, a svoju će “krvavu kulminaciju (...) doseći za vrijeme uskočkog rata (1615–1617/18). U tom će ratu posebno stradati granično područje, na kojem su razaranja upravo apokaliptična: ubijeno je 30-50 % stanovništva, uništeno 90-99,5 % stočnog fonda, 60-90 % kuća, te napušteno 90-98 % do tada obradivih zemljišnih površina” – Blagonić, 1999, str. 142. U ovom slučaju bandijerski identiteti – “medievalne identifikacije austrijskih, odnosno mletačkih podanika s feudalnim banderijama svojih gospodara” – “prerastaju važnost rodbinskih i gospodarskih veza, jezične i sve druge istosti” (str. 141). Uz granicu ovih država formirale su se subetnije koje su kroz dugi period jedna prema drugoj podizale i druge granice. Brakovi između njih, i kada je nestala državna granica, bili su rijetki, najčešće su unutar iste župe, kada nije takav slučaj, onda i mladenka i mladoženja pripadaju istom državnom entitetu. Ova se podvojenost, kaže Blagonić, “bitno ublažena, zadržala sve do danas” – str. 142).

S druge strane, proces integracije olakšan je djelovanjem plemstva (“hrvatskog političkog naroda” stiješnjenog na prostoru kajkavske Hrvatske) koje, s uspomenama na samostalnu hrvatsku državu ranog srednjeg vijeka, nastoji očuvati svoje prevlasti i privilegije na teritoriju nekadašnje hrvatske državnosti. Iz Dalmacije i Dubrovnika su pak poticaji dolazili, od renesansne književnosti i dalje, širenjem, među višim društvenim slojevima, osjećaja pripadnosti Slavenima (uz spominjanje i hrvatskog imena) i postepenom međusobnom približavanju triju narječja. Ovome se, kao olakšavajuća okolnost za proces integracije, mogu dodati i pučki običaji, tradicionalni kulturni oblici i očuvana jezična pripadnost. Sličan se proces integracije može zapaziti, nalazi Mirjana Gross, i kod drugih nacija jugoistočne Evrope i Južnih Slavena. “Ipak su”, kaže Gross, “kod Srba postojali znatno bolji uvjeti za ubrzanje tog procesa. I srpska je etnička zajednica živjela na međusobno izoliranim teritorijalnim jedinicama – u Srbiji, Bosni i Hercegovini, južnoj Ugarskoj, Vojnoj krajini, Dalmaciji – ali u nje nije postojala tako velika različitost u društvenim strukturama kao kod Hrvata” – str. 179.

U Osmanskom Carstvu, ostavši bez plemstva, seljačka masa je uveliko sačuvala elemente svojih tradicionalnih zajednica; kasnije, širenju srpske nacionalne ideje pogodovale su već u 18. stoljeću stvorene mreže trgovačkog sloja iz Vojvodine, “žarištu srpske nacionalne propagande”. Također, “pravoslavna crkva je obavljala važnu integrativnu funkciju povezujući srpsko ime s religijom. Zato je prijelaz od upotrebe srpskoga imena kao oznake religiozne identifikacije prema njegovu označavanju nacionalne pripadnosti, a time i uključivanje srpskog seljaštva u proces nacionalne integracije, bio brži nego kod hrvatskog seljaštva. Dakako da je ustanak protiv Turaka i postepeno stvaranje samostalne države bio integrativni faktor koji je mogao razmjerno brzo obuhvatiti srpsko seljaštvo” – str. 179. S druge, pak, strane, dok se hrvatska nacija integrira “na već razvijenijem stupnju građanskog društva na većem dijelu svog teritorija”, o dovršetku srpske nacije može se govoriti i kad “razvijeniji oblici građanskog društva još nisu prisutni na najvećem dijelu teritorija na kojem žive Srbi… Nacija i građansko društvo ne smiju se dakle poistovjetiti, iako su obje kategorije povezane povratnom spregom, tj. neprekidno utječu jadna na drugu” – str. 181.

Upotreba Hrochovog modela, njegove faze A (utvrđivanje početka procesa nacionalne integracije), u hrvatskom slučaju, kaže Mirjana Gross, nailazi na značajne poteškoće. Ta se faza, naime, “javlja na pojedinom području u različito vrijeme, a to znači pod sasvim drugim općim uvjetima” (str. 183). U ovu fazu bi spadali, osim renesansnih pisaca i njihovih sljednika do kraja 18. stoljeća (“jer su se na određenoj interpretaciji njihovih shvaćanja gradile nacionalne ideologije u 19. st.” – str. 183), oni pisci koji su djelovali neposredno prije “narodnog preporoda” , a koji su još nesistematski i nejasno propagirali nacionalno “buđenje”. Djelovanje ovih pisaca vremenski se ne poklapa u svim regijama. Do početka Ilirskog pokreta (1835. godine) prisutno je samo u Hrvatskoj i Slavoniji, a u ostalim regijama u toku Ilirskog pokreta i nakon njega (pod utjecajem ilirizma i jugoslavenstva na franjevce najduže je trajalo u Bosni i Hercegovini – od 1835. do 1880. godine). Slično je, s centrom u sjevernoj Hrvatskoj, i s Ilirskim pokretom, najvažnijim dijelom nastajućeg “narodnog preporoda” (pojam nastao iz romantizma i među hrvatskim “preporoditeljima” preuzet od Čeha, Slovaka i Italijana – obrozeni, risorgimento). “Preporoditelji” su nastojali “probuditi” od tuđinske vlasti “uspavanu” naciju koja je, kako su oni mislili, postojala u srednjem vijeku, ne razlikujući pri tom etničku zajednicu ili srednjovjekovni narod od (nastajuće) moderne nacije. Nacija je u ovom periodu obuhvat,ala inteligenciju, građanstvo i svećenstvo, ali opet nejednako u pojedinim regijama.

Dovršetak procesa integracije hrvatske nacije je, kao i u prethodnim fazama, prostorno i socijalno neujednačen. (“Još je na početku šezdesetih godina 19. st. bilo moguće da se ime ‘Hrvati’ shvati kao pokrajinsko ime i spominje na istoj razini sa Slavoncima, Dalmatincima i Bošnjacima” – str. 180.) Dovršava se, kao masovan pokret koji obuhvata i seljaštvo, ponajprije u sjevernoj Hrvatskoj, a zatim u Dalmaciji i na prostoru Vojne krajine (krajem 19. stoljeća). U Istri i Bosni i Hercegovini se “ne može govoriti o izrazitoj fazi masovnog pokreta prije 1918.” (str. 185), a dovršava se u predratnim godinama Jugoslavije (u Bosni i Hercegovini) i od NOB-a (u Istri).

Tekst Mirjane Gross O integraciji hrvatske nacije dugo vremena je služio kao paradigmatski tekst u savremenoj hrvatskoj historiografiji i kao neka vrsta projekta i programa za istraživanje nastanka hrvatske nacije. Mirjana Gross ovaj tekst završava konstatacijom da Hrochov model “može, uz neke modifikacije, dobro poslužiti kao privremeni okvir daljem, produbljenom istraživanju” (str. 189). On je, uz neke izmjene i dopune, s kritičkim stavom o njegovoj linearnosti, poticajan i danas. Relativno je mali broj autora koji, bar načelno, ne slijede modernističku koncepciju nastanka i reprodukcije nacije izloženu u ovom tekstu. Ostajući u modernističkom ključu, oni posebno naglašavaju pojedine probleme – pitanje identiteta, važnost predmodernih zajednica (staleške nacije i etničke zajednice), političke konsolidacije nacije, vrijeme dugog trajanja itd. Ima, međutim, i onih koji, ostajući unutar modernističke koncepcije, prema ovom modelu (bar u njihovoj vlastitoj interpretaciji) iskazuju izrazito kritičke primjedbe. Tako, Petar Korunić (2006, 2009) u njemu nalazi “mnoge mitove i stereotipe o ulozi ideja i ideologija u povijesti”, a “koje smo”, govoreći o stanju stvari među suvremenim hrvatskim povjesničarima, “teško napuštali” (2009, str. 472/73). Ovdje je, kaže, “riječ o izboru metode i područja istraživanja – riječ je o izboru između ideja i ideologije (svijeta fikcija) na jednoj ili, na drugoj strani, iz svijeta realnoga života stanovništva – na kojima možemo pratiti dugi proces transformacije tradicionalnog života stanovništva i njegovog tradicionalnog društva te postupnu izgradnju nacije kao posve nove ljudske zajednice, a time i moderne hrvatske nacije i modernog društva, Hrvatske. U tom dugom procesu izgradnje moderne nacije i modernog građanskog društva jasno je da ni fikcije, ni ideologije, ni svijest ljudi ne igraju bitnu ulogu, niti to mogu”, te napominje da na “najdublju transformaciju života stanovništva u njegovoj dugoj povijesti” (koja se dogodila u 19. i 20. stoljeću) “ne utječu ni ideologije niti tzv. nacionalna svijet ljudi” (str. 478).

Mirjana Gross, kaže Korunić, “pokušala je učiniti 'prve korake' u proučavanju 'procesa preobrazbe etničke zajednice, tj. hrvatskoga srednjovjekovnoga naroda' u modernu hrvatsku naciju. Taj je proces/model nazvala 'nacionalnom integracijom' koju objašnjava pomoću modela M. Hrocha. To je prvi pokušaj hrvatske historiografije da se s gledišta znanstvenog modela nastoji proučiti proces integracije hrvatske nacije. No, iako je uočila neke nove pojave (proces prevladavanja lokalizama i regionalizama, te izgradnju političke, ekonomske i kulturne nacionalne zajednice itd.) koje su važne za integraciju nacije, ipak, gledajući u cjelini, M. Gross je integraciju hrvatske nacije i dalje zasnivala na tradicionalnom konceptu: na pojavi i 'dinamičnom' razvoju nacionalne svijesti i osjećaja ('jačanju osjećaja identiteta') i na konceptu o duhovnosti nacije” (2006, str. 48). Oni, pak, koji ne slijede modernistički model, koji se kreću drukčijim putem, zapravo dopunjuju, proširuju ili, kako kaže Mirjana Gross, produbljuju ovim tekstom, odnosno Hrochovim modelom, zacrtan plan istraživanja (kao što je ovdje korištena analiza diskursa protonacionalnog ilirskog ideologema, njegove intertekstualnosti i performativnosti Zrinke Blažević). Rijetki su autori koji modernističko stanovište nastoje zamijeniti nekom vrstom primordijalizma (kao što to, uvođenjem temeljnog pojma matrix, čini Ivo Rendić-Miočević). Ako ga se stvaralački primjeni, dopuni i proširi, Hrochov bi model analize nastanka nacije “malih” naroda bez vlastite države i dalje mogao biti primjenljiv, ako ništa drugo onda kao metodološko oruđe, kao idealnotipska shema kojom se mjeri bliskost ili udaljenost od modela, njegove linearnosti. Model tako ostaje otvoren za istraživanje raznih oblika društvenog života i ljudskih nastojanja pa i onih koji čine, kako kaže Mirjana Gross (1996), “historiju svakodnevnice”, koja bi primijenjena na istraživanje nacije i nacionalizma bila bliska onome što Michael Billig (2009) naziva “banalnim nacionalizmom”.

Proces integracije hrvatske nacije, kako Mirjana Gross naziva proces izgradnje moderne hrvatske nacije, zapravo je proces ekspanzije jednog posebnog (svakako partikularnog) oblika društvenosti, koji ima svoju kako tzv. objektivnu (promjene u ekonomskim, socijalnim, političkim i kulturnim strukturama), tako i tzv. subjektivnu dimenziju (promjene u percepciji stvarnosti, osjećajnosti i vjerovanju), a koji se javlja zajedno, i u pozitivnoj je vezi, s procesom izgradnje građanskog društva i bez kojih nije moguće razumjeti rušenja i prekoračenja predmodernih prostornih i socijalnih granica i nacionalne pokrete i mobilizacije modernog doba. U procesu oblikovanja, pa sve do dovršenja integracije, djelovali su, u različitim oblicima, dva pokreta i organizacije s dva dominantna ideološka sistema: prvi je, ilirizmom započet, “narodnjački” ideološki sistem (hrvatstvo unutar slavenstva i južnoslavenstva – jednog naroda s više plemena jednog jezika i krvi, ali, mada u drugom planu, i hrvatska državno- pravna tradicija), a drugi je “pravaški” (napuštanje ilirske ideje slavenstva/južnoslavenstva, i zasnivanje hrvatske nacije na hrvatskom državnom pravu i Hrvatima kao nekad “gospodujućem” i u vrijeme seoba “najmoćnijem” narodu koji svojom nadarenošću s posebnom duhovnom snagom, integrirajući u sebe i one koji tu snagu nemaju, postepeno sebe stvara kao naciju-osobu). Oba sistema imaju isti obrazac: slavna (daleka) prošlost, mizerna sadašnjost i (moguća) svijetla budućnost (kod “narodnjaka” čak i Herderova ideja o velikoj povijesnoj misiji Slavena). U početku, jasno, konkurentni, ova se dva sistema prilagođavaju promijenjenim unutrašnjim i vanjskim okolnostima i kroz to se nadopunjuju i prožimaju. Unutar tog procesa isticanja razlika, približavanja i prožimanja formirat će se “moderno pravaštvo” (s rukavcem “frankovačke” ideologije iz koje će kasnije nastati ustaški pokret), socijalistički i seljački pokret braće Radić. U ovom zadnjem se, uz hrvatsko državno pravo i građansku demokratiju, tradicionalno seljaštvo pojavljuje kao istinski nosilac hrvatstva i slavenskog duha; na tome se onda gradi južnoslavenska uzajamnost (Hrvata, Srba, Slovenaca i Bugara).

Pored samih okolnosti (ekonomskih, političkih, kulturnih) u kojima se živjelo, poticaje i inspiracije za izgradnju glavnih 19-stoljetnih hrvatskih nacionalnointegracijskih ideoloških sistema hrvatska je intelektualna elita, drži Tihomir Cipek (2001), crpila iz “tri osnovne ideje” koje joj je u nasljeđe ostavio Pavao Ritter Vitezović: “ideje teritorija, etnosa-jezika i historijskog državnog prava” (str. 68). Legendom o Čehu, Lehu i Rusu (Mehu) “budućim hrvatskim misliocima i preporoditeljima” P. R. Vitezović je prenio “tezu o hrvatskom teritoriju, odnosno potrebi teritorijalizacije nacije”, važnu za oblikovanje nacionalnog identiteta, ali i “još jednu ideju pogodnu za oblikovanje hrvatskog identiteta – ideju etnosa”, dokazujući jedinstveno etničko porijeklo Hrvata s njihovim jezikom kao središnjim slavenskim jezikom, obrćući pri tom panslavizam u pankroatizam. Time je “otvorio pretpostavke za razvoj velikohrvatske ideologije” (str. 69).

Dokazujući državnopravni kontinuitet Hrvatske, nekad slavne i velike i koju treba oživjeti, Vitezović je u moguću konstrukciju hrvatskog nacionalnog identiteta uveo i njegovu civilnu stranu. Ova će dvostrukost (primordijalnost i civilnost), hrvatski narod s jedinstvenim porijeklom (koji pozivom na prirodno pravo svoju slobodu može ostvariti u vlastitoj državi) i državna historijsko-pravna tradicija, sačuvana (kroz ugovore s kraljevima i carevima), od svih južnoslavenskih naroda, samo kod Hrvata (po kojoj, koristeći se iskustvom Francuske revolucije, u jednoj državi postoji samo jedan politički narod), postati trajna oznaka hrvatske nacionalne ideologije. Ta se dvostrukost, nalazi Duško Sekulić, raspravljajući o građanskom i etničkom identitetu, prevladava u samom povijesnom procesu; ova dva tipa identiteta, građanski i etnički, povijesno se međusobno ne isključuju, iz njih se ne stvaraju dva međusobno sasvim odvojena realiteta, nego se, manje ili više, miješaju. “Točno je”, kaže Sekulić (2003, str. 147), “da se pripadnost hrvatskoj naciji temeljila na ‘zajedništvu podrijetla’, na ius sanguinis – zakonu krvi i u tom smislu je ta nacija prema ‘njemačkom modelu’ (Brubacker) prethodila državi.

No ta je definicija nacionalnoga istodobno upotrijebljena da se robove oslobodi ropstva, da se pojedince oslobodi feudalnih obveza i da im se daju prava građanstva. Točno je da se građanski status ograničavao na one koji su pripadali zajednici definiranoj prema ius sanguinis, no ono je podanike ipak pretvorilo u građane.” Primordijalnost temeljena na mitu o zajedničkom porijeklu pomiješana je sa stjecanjem političkih prava i ukupnom modernizacijom društva, tj. s građanskim identitetom, a “kasnija preobrazba nacionalizma u njegov ‘organski’ oblik u verziji ustaša bila je ostvarenje tek jedne od mogućnosti prisutnih u izvornim oblicima nacionalizma. Primordijalni identitet, identitet ‘zajedničkih predaka’, može postojati zajedno s liberalnim političkim oblicima isto onako kako građanski identitet na ‘Zapadu’ može postojati zajedno s autoritarnim političkim oblicima i ksenofobijom prema ‘drugima’ (str. 148).

Zahvaćeni u empirijskim istraživanjima, građanski i etnički tipovi nacionalizma (kao idealni tipovi) služe za konstruiranje kontinuuma na kojem se distribuira populacija. Na tom kontinuumu, valja ovome dodati, u manjoj ili većoj mjeri svoje mjesto će zauzeti i populacija i tip javnog diskursa koji svoju identifikaciju vežu uz ovu dvostrukost, uvijek, međutim, povezani s kontekstom u kojem se javljaju. Istražujući percepciju pripadnika iste nacije vezanu za teorijska i ideološka određenja njenog nastanka i njenih konstitutivnih elemenata (iz teorijske perspektive nastojanje da se definira naciju i njene konstitutivne elemente i ideološke – kojim se formira nacionalni program), Gordana Uzelac je ustanovila (na temelju podataka anketnog istraživanja na reprezentativnom uzorku građana Zagreba provedenog 2000. godine) da ispitanici svojim stavovima uglavnom podržavaju “primordijalni” i “perenalni” pristup (vjerovanje da je hrvatska nacija ukorijenjena u dalekoj prošlosti: od samog početka ljudskog društva ili iz etničkih grupa, a svojim imenom, tradicijom, zajedničkom poviješću i domovinom). I obratno, uglavnom odbacuju “konstruktivistički” i “modernistički” pristup (vjerovanje da je nacija nastala iz nastojanje određenog broja ljudi koji su npr. standardizirali jezik i napisali njenu povijest ili da je to fenomen nastao u 19. stoljeću s razvojem industrijskog društva). Znatan je, međutim, i udio onih koji odbacuju prva dva pristupa i onih koji prihvataju druga dva pristupa, pa se može “zaključiti”, kaže Uzelac (2003, str. 141), “da u odabranom uzorku stanovnika Zagreba nema opšte saglasnosti u pogledu vremenske definicije nacije”, tj. tumačenja njenog nastanka. Za razliku od prisutnosti dva prva spomenuta pristupa kada se radi o nastanku nacije (daleka prošlost), većina ispitanika smatra da “najznačajnije konstitutivne elemente nacije čine snage koje su u nastajanju – jednakost, zajednička prava i obaveze, solidarnost i suverenost”, a što osigurava jako nacionalno vodstvo (str. 142). Razlike koje se u ovom pogledu pojavljuju među ispitanicima ne dovode, međutim, u pitanje njihovu jasno izraženu nacionalnu identifikaciju.

Dakle, zaključuje Uzelac: “Rezultati istraživanja govore da ispitanici percipiraju naciju na veoma različit, pa čak i dijametralno suprotan način, i nude različite odgovore na pitanje 'kad nastaje nacija'” (str. 143). Ove razlike, međutim, nisu prepreka za funkcioniranje nacije kao zajednice u kojoj nacionalnom ideologijom politizirana kultura stvara, i iznova stvara, uvjete u kojima se ljudi međusobno percipiraju kao članovi iste društvene grupe sa skupom jedinstvenih obilježja (grupe koja je, dakle, različita od 'drugih' i koji nju, također, percipiraju kao zasebnu zajednicu) i koju njeni pripadnici, nezavisno od razlika koje postoje među njima, percipiraju kao jednake, čime se učvršćuje međusobna solidarnost. U takvim uvjetima različita uvjerenja o porijeklu i osnovama nacije, bilo da se radi o građanskom, bilo etničkom identitetu, samu naciju ne dovode u pitanje.

O AUTORU

Alija Hodžić osnovnu školu i gimnaziju završio je u Stocu, a studij sociologije i postdiplomski studij antropologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Na tom fakultetu je doktorirao iz područja sociologije. Za vrijeme studija, krajem 1960-ih, bio je član redakcije, a potom i glavni i odgovorni urednik lista Student. Nakon kratkotrajnog zaposlenja u domu za maloljetne delinkvente u Stocu zaposlio se u Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, gdje se sve do penzioniranja pretežno bavio teorijskim i empirijskim istraživanjima iz područja ruralne sociologije, društvene strukture i kulture. Radove je objavljivao u znanstvenim studijama, knjigama, zbornicima i sociološkim časopisima. Kao koautor je objavio deset, a samostalno tri knjige: Selo kao izbor?, Tragovi pored puta – sociološki fragmenti o procesu modernizacije i Konoba u svjetskom kasinu – socioprostorno restrukturiranje postsocijalističke Hrvatske. Bio je angažiran u radu redakcija socioloških časopisa (Sociologija, Sociologija sela, Revija za sociologiju) i radu socioloških udruženja (Jugoslavensko udruženje za sociologiju i Sociološko društvo Hrvatske). Potkraj osamdesetih i na samom početku devedesetih, sluteći nadolazeću nesreću, angažirao se u radu više nevladinih organizacija. Živi u Zagrebu.