Šabići su selo na jugoistočnim padinama planine Bjelašnice, udaljeno od Trnova oko 15 km zračne linije na zapadnu stranu. Selo je popisano u osmanskom defteru iz 1530. godine. Po popisu iz 1879. godine u Šabićima je živjelo 28 muhamedanaca; godine 1910. – 59 muhamedanaca. Godine 1991. u Šabićima su popisana 33 Muslimana i 4 ostala.

Na brežuljku u samome selu, pokraj puta, pored rijeke Rakitnice, nalazi se nekropola sa 59 stećaka (9 ploča, 41 sanduk i 8 sljemenjaka). Pet primjeraka je ukrašeno, i to tri sanduka i 2 sljemenjaka. Njihovi ukrasni motivi su obična i tondirana vrpca, urezana linija i prikaz štapa.

Sljemenjaci ove nekropole imaju strehe, a jedan ima krov na četiri vode. Spomenici su orijentirani u pravcu 5 – J, osim 10 primjeraka koji leže po pravcu Z – I. 1. Svrstani su u nizove.

"Do stećaka je savremeno muslimansko groblje."

Pošto je selo popisano 1530. godine, a u u osmanskin defterima iz 16. vijeka jednonacionalnih kršćanskih sela u Bosni nema, Šabići su te godine zasigurno imali svoje muslimansko groblje.

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1993. – 1995. godine, nekropolu u Šabićima devastirao je francuski bataljon UNPROFOR-a, koji je bio stacioniran u njenoj neposrednoj blizini. Tom prilikom, dvije skupine stećaka teškom mehanizacijom su premještene na drugu stranu lokalnog puta.

U 2002. godini 53 stećka su vraćena na prvobitnu lokaciju. Godine 2006. nekropola je proglašena nacionalnim spomenikom.

(Nekadašnji) predsjednik Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine Dubravko Lovrenović nekropolu u Šabićima, zajedno sa šabićkim srednjevjekovnim Vlasima – stočarima koji su pripadali župi Češnjevo i koji su podizali stećke – nedopustivo slavenizira. S tim u vezi, on piše: Skoro na cijeloj teritoriji upravnog kotara Češnjevo živjela je velika skupina Vlaha katunara kao strani naseljenici u okviru katuna koji su bili pandan seoskih (zemljoradničkih) slavenskih općina."

Riječ pandan, s uporištem u franc. pendant, jeste "stvar koja se može staviti uz bok drugih stvari; što spada uz nešto; 'slika i prilika' nečeg." Prema tome, katun Vlaha katunara, iz Šabića, u semantičkom i historijskom smislu, po Lovrenoviću ide uz bok "seoskih (zemljoradničkih) slavenskih općina". Medutim, u privrednom i etničkom smislu, vlaški katun je sušta suprotnost seoskoj (zemljoradničkoj) slavenskoj općini.

Vlaški katun iz Šabića nije, i ne može biti „slika i prilika" seoske zemljoradničke slavenske općine. Srednjevjekovni Vlasi, svojim najvećim dijelom, nisu Slaveni. Oni su nosioci neslavenskog DNK, što se još uvijek sačuvao u strukturi bosanskohercegovačkog savremenog stanovništva, o čemu informira Švicarska Igenea.

(Ibrahim Pašić, Od stećka do nišana u BiH, BZK Preporod, Sarajevo 2017)