Britanski premijer Boris Johnson podnio je ostavku na mjesto predsjednika vladajuće Konzervativne stranke, ali je najavio da će nastaviti služiti kao predsjednik vlade dok mu stranka ne izabere nasljednika. 

“Želim reći milionima ljudi koji su glasali za nas 2019., mnogi po prvi put,: Hvala vam za taj nevjerojatan mandat, za najveću konzervativnu većinu od 1987.", rekao je Johnson. 

"Razlog zbog kojeg sam se tako žestoko borio zadnjih dana želja je da lično ispunim taj mandat jer sam osjećao da je to moja dužnost i moja obaveza". 

"Naravno, silno sam ponosan na ostvarenja svoje vlade: od izvršenja brexita do rješavanja naših odnosa s Evropom. Vratili smo ovoj zemlji snagu da sama donosi svoje zakone, prošli kroz pandemiju, izvršili najbržu vakcinaciju na kontinentu, najbrži izlaz iz 'lockdowna' i posljednjih mjeseci vodili zapad u suprotstavljanju Putinovoj agresiji na Ukrajinu", kazao je. 

Da je Johnsonova sudbina zapečaćena pokazalo se kada je na njegovu ostavku pozvao i Nadhim Zahawi, zvijezda u usponu konzervativaca koji je na mjesto ministra finansija imenovan nekoliko dana prije.

Zahawi i drugi ministri u srijedu navečer stigli su u Downing Street poručiti svom šefu da mora otići. 

Johnson je prvo to odbio te je otpustio Michaela Govea, ministra koji je prvi pozvao na ostavku. No u četvrtak ujutro, kad je vladu napustio još niz ministara, postalo je jasno da Johnson ne može ostati. 

Od užurbanih hodnika Westminstera do uspavanih uličica izgubljenog sela u Türkiye. To je porodična historija dojučerašnjeg britanskog premijera Borisa Johnsona, kojeg znaju u Kalfatu, malom mjestu u kojem ga danas njegovi daleki rođaci slave unatoč zloglasnoj sudbini koju je imao njihov zajednički predak.

“Čast i ponos što svjetski čelnici izlaze iz ove loze”, kaže Mustafa Bal, jedan od zadovoljnih stanovnika Kalfata.

Koliko god nevjerovatno zvučalo, Johnsonova plava kosa turska je faktura. Kalfat, sto kilometara od Ankare, rodno je mjesto porodice poznate kao Sarioglangiller, ili “plavokosi sinovi”. Grobovi onih koji su napustili ovaj svijet još uvijek zadržavaju nadimak Sari (Plavi). Živi, ​​poput Satilmisa Karatekina, dalekog rođaka Borisa Johnsona, kažu da je “bilo mnogo plavokosih, ali su umrli ili su se odselili”.

Vratimo se četiri generacije unatrag. Ahmet Riza efendi uspješan je poslovni čovjek u Kalfatu i suđeno mu je da uspije i u Istanbulu. Krajem 19. stoljeća preselio se u tadašnju osmansku prijestonicu, gdje je na svijet došao Ali Kemal, pradjed britanskog premijera. Zahvaljujući naporima svog oca, Ali Kemal se školuje u najboljim evropskim školama. “Ali Kemal je, za razliku od svog unuka, novog premijera, novinar s principima i talentirani historičar.

Njegovo najveće djelo Rical-i Ihtihal (Revolucionarni ljudi, 1913) sadržavalo je njegovo duboko zanimanje za ideje francuske revolucije”, prisjeća se historičar Michael Talbot. Ali Kemal upija nove vjetrove i istražuje ulogu žena u historiji, ali takvi liberali ne nailaze na razumijevanje u tadašnjem Istanbulu. Optužujući ga za “izdajnika”, sultan Abdülhamit II naređuje prisilno progonstvo Kemala u sirijski grad Halep, gdje je morao ostati pet godina.

Godine 1903. oženio se u Londonu Engleskinjom Winifredom Brunom. Šest godina kasnije, rođen je Osman Wilfred Kemal. Ali Kemal se, nakon iznenadne smrti supruge, na početku Prvog svjetskog rata vraća u Istanbul. Mali Osman Wilfred Kemal ide s bakom Margaret Johnson, od koje će naslijediti prezime. Odrastat će na britanskom jugozapadu i 1940. dobiti sina Stableya, Borisovog oca.

Ali Kemal radi kao novinar, diplomat i političar. U mandat tragičnog i posljednjeg osmanskog sultana Mehmeda VI Ali Kemal obnaša dužnost ministra unutrašnjih poslova i obrazovanja. To traje samo tri mjeseca. Osmansko carstvo ide u katastrofu nakon odluke da podrži Njemačku tokom Velikog rata, a njegova vlada pada u milost i nemilost pobjedničkih sila, ali ono što je za Kemala blagoslov, za disidentsku nacionalističku struju na čelu s Mustafom Kemalom Atatürkom, dakle, raspodjela osmanskog teritorija među ratnim pobjednicima svađa, jeste sramota, a Ali Kemal izdajnik.

Godine 1922. godine sultan prima pomoć Engleza, koji ga potajno izvlače iz uništenog carstva i skrivenog ga prebacuju ka Malti. Ali Kemal odbija takvu podršku i odlučuje ostati. Jednog jesenjeg jutra 1922. pradjed Borisa Johnsona potpisuje svoju smrtnu kaznu odlazeći u brijačnicu. Tamo ga otkrivaju i hapse snage sigurnosti. Naredba je da mu se sudi zbog izdaje u Ankari i ukrcan je u voz koji ide ka novoj prijestolnici.

New York Times je u članku od 13. novembra 1922. godine pisao je o posljednjim trenucima pretka novog premijera. “Doveden je pred generala Nureddina Paşu, koji je dramatično izrekao smrtnu kaznu… U ime islama, u ime turske nacije, osuđujem vas na smrt zbog izdaje.”

Ali Kemal je ostao pasivan, ne izgovarajući ni riječ protesta. Ruke su mu bile vezane, odveden je na skelu, međutim, prije nego što je stigao tamo, gomila bijesnih žena obrušila se na njega i napala ga noževima, kamenjem, palicama, trgajući mu odjeću i sabljama udarajući o tijelo i glavu… Nakon nekoliko minuta nepodnošljivog mučenja, žrtva je umrla, a njegovo tijelo bilo je izloženo oku nekoliko sati na skeli.