Austrougarska vojska naišla je na žilav otpor ustanika u skoro svim krajevima Bosne. Komandant Bosne Smail Haki Selmanović izdao je početkom augusta 1878. godine Objavu kojom poziva sve njene žitelje „Islame, Hristjane i Latine“ da se „složno odupru neprijateljima“. U Objavi se spominju samo Bosna, njeno stanovništvo i prošlost, dok o Turskoj i sultanu nema ni riječi. Time se očigledno željelo istaći da je Bosna samostalna i da se sama brani. Bosanska Narodna vlada, iako potpuno sama i bez ičije pomoći, organizirala je i pružila snažan otpor austrougarskoj vojsci, ali je glavnina skršena ulaskom austrougarske vojske u Sarajevo 19. augusta 1878. godine.

Prvobitno je Beč bio odredio za okupaciju 82.000 vojnika, ali je u toku borbi ovaj okupacioni korpus stalno povećavan i na kraju je narastao na 200.000 ljudi, podaci su iz „Historije Bošnjaka“ Mustafe Imamovića. Prema austrijskim procjenama, ustanička vojska imala je približno 93.000 boraca. Ova, po svom sastavu skoro isključivo bosansko-muslimanska vojska, dala je dosta požrtvovanih i dobrih boraca i komandanata, među kojima se ističu Muhamed Hadžijamaković i čuveni pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić.

OTPOR OKUPACIJI

Otpor austrougarskoj okupaciji u historiografiji ocijenjen je kao autohton pokret bosanskohercegovačkog stanovništva, u kojem su predvodničku ulogu imali Bošnjaci, s ciljem da se očuva teritorijalni integritet i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Pokret otpora austrougarskoj okupaciji proistekao je iz nezadovoljstva naroda odlukama Berlinskog kongresa i postupcima Visoke porte, koja je s Bosnom „trgovala“, zanemarujući interese naroda i stanovništva te zemlje. To nezadovoljstvo konačno je preraslo u svojevrsnu revoluciju u kojoj je srušena i prekinuta višestoljetna osmanska vlast nad Bosnom i Hercegovinom. Tada su uspostavljene vlastite, autonomne institucije poput Narodnog odbora, Narodne skupštine i Narodne vlade, koje donose odluku o pružanju otpora okupatoru i odbrani zemlje.

Kako podsjeća Edin Šaković u odličnom „Gračaničkom glasniku“, otpor okupatoru bio je izraz probuđene narodne samosvijesti i domoljublja, što je bilo najviše prisutno kod Bošnjaka – muslimana, pa su u njemu uzeli najvećeg udjela. Ipak, i pripadnici drugih naroda oružano su i materijalno pomagali otpor, u većem ili manjem procentu. Vaso Pelagić svjedoči da su se tih dana čule parole poput one „Sultan može dati Stambol, a ne Bosnu!“, te da „od sada u Bosni raje nema, već samo braće Bosanaca; ko hrišćane rajom nazove, određen mu je kuršum u glavu“. Prema tome, pokret otpora austrougarskoj okupaciji bio je očit izraz domoljublja, samosvijesti, ponosa, ali – kada se uzme u obzir odnos snaga i političke okolnosti – i primjer očajničke hrabrosti.

Kada spominjemo to ljeto 1878. godine i ulazak austrougarskog okupatora u Bosnu, ne treba posebno napominjati kako je na cijeloj teritoriji zemlje on dočekan oružjem, ali tri će bitke iz augusta ostati upamćene u historiji. Ona sarajevska, tuzlanska te bitka za Gračanicu, koja će nakratko tih dana biti jedini oslobođeni grad u Bosni.

Bošnjaci, koje niko nije pitao za njihovu sudbinu, zbacili su osmansku vlast 5. juna 1878. godine i počeli organizirati odbranu. Vijest da je sultan ustupio Austro-Ugarskoj pravo na okupaciju Bosne izazvala je demonstracije u Sarajevu, otkazana je poslušnosti bošnjačkih vojnika osmanskim zapovjednicima, osmanski funkcioneri su prisiljeni da podnesu ostavke, a ustaničke vođe su izabrale Narodnu vladu, u koju ulaze i predstavnici drugih naroda.

Austrougarske okupacione trupe prešle su sjeverne granice Bosanskog vilajeta 29. jula 1878. godine, u ranu zoru, na četiri mjesta. Glavnina snaga uputila se dolinom Bosne prema Maglaju i u srednju Bosnu, već 2. augusta zauzevši Doboj, bez otpora, ali je njihova prethodnica (jedan konjički odred) upala u zasjedu na putu za Maglaj i pretrpjela teške gubitke. Šaković piše da je lijeva kolona 13. korpusa krenula kroz bosansku Posavinu, prema Gradačcu, Gračanici i Donjoj Tuzli (današnja Tuzla). Tu kolonu činila je 20. divizija, kojom je zapovijedao podmaršal grof Ladislaus Szápáry.

Prema austrougarskim procjenama, na prostorima sjeveroistočne Bosne, Posavine, Tuzlanskog i Zvorničkog kraja bilo je 12.700 dobrovoljaca i oko 1.300 bivših osmanskih vojnika bošnjačkog porijekla. Pod Szápáryjevom komandom nalazilo se nešto više od 16.000 vojnika, blizu 3.000 konjanika i 41 top. Činilo se da Szápáryja očekuje ne previše težak zadatak, međutim, već u Gračanici pokazalo se da neće biti baš tako. Nakon Maglaja, kako austrougarski vojni pisci ističu, bitka u Gračanici 4. augusta predstavlja drugi okršaj u kome je prolivena krv u pohodu na Bosnu, 1878. godine, koji su mnogi zamišljali kao vojnu paradu. Okupatori su, nakon žestokog otpora, iz odmazde pobili veći broj civila koji su se bili sakrili u obližnji potok, ne štedeći navodno ni žene i djecu.

BITKA ZA TUZLU

U isto vrijeme u Tuzli se vijeća kako se postaviti u novonastalim okolnostima. Dio tuzlanskih Bošnjaka bio je za to da, ako ne može ostati Osmansko Carstvo, neka dođe za vlast druga velesila, dok je dio bio spreman braniti Bosnu od svakog napadača. Oni koji su zagovarali otpor predvodili su Hadži Hašimaga Mutevelić, muderis Tosun ef. Kifić, Salih Tučić Sahačija. Nekoliko dana zatim trajalo je međuvlašće dok nije postavljen novi vođa. Na mjesto starješine postavljen je Alijaga Talirević iz Zvornika. Naoružani Zvorničani s naoružanim pukom iz Tuzle spremali su se za dočekati austrougarski napad. Djecu i žene sklonili su u tuzlansku okolicu pa su u kasabi ostali samo odrasli koji su se mogli boriti. Dio Bošnjaka prikupljao je potpise za austrougarsku vlast, stoji u članku na portalu historija.info.

Osmog augusta, u isto vrijeme kada prethodnice 20. divizije stižu nadomak Tuzle, u taj grad stiže, iz Sarajeva s pratnjom, pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić, a pristizali su i naoružani odredi iz susjednih mjesta. Svi oni stavili su se pod muftijinu komandu. Nevjerovatnom energijom i sposobnošću Šemsekadić je organizirao i rasporedio bošnjačke odrede, smijenio s položaja sve defetiste i protivnike otpora, proglasio opću mobilizaciju i uspostavio čeličnu disciplinu. Naredna dva dana, 9. i 10. augusta, na prilazima Tuzli slomljeni su napadi austrougarskih trupa. Okupatori su izgubili trojicu oficira i 28 vojnika, ranjena su im devetorica oficira i 170 ljudi, dok je pet vojnika nestalo.

Odlučujuće borbe započeli su u ranim jutarnjim satima 10. augusta 1878. godine na Moluhama. Branioci južnog dijela fronta na Moluhama imali su znatne uspjehe, dok je na sjeveru fronta austrougarska ostvarila pozitivne rezultate i prodrla do Tušanjskog potoka. Odlučnom odbranom austrougarske trupe su prestale s napadima u poslijepodnevnim časovima. Tuzlaci su tog dana popunjavali jedinice ustanika koji su imali gubitaka.

Muftijine jedinice stalno su napadale na okupatorske bočne položaje u pravcima Tušanj – Moluhe i Mosnik – Miladije. Szápáry se morao povući sve do Doboja, gdje je uspio zaustaviti Šemsekadićeve napade. Na mjestu gdje se vodila glavna bitka, na prostoru današnjeg stadiona Tušanj, ležali su mnogi mrtvi i teško ranjeni austrijski vojnici, izmiješani s poginulim ustanicima. Tog je dana poražena jedna od najmodernijih divizija srednje Evrope. Tuzla je konačno pala tek 22. septembra.

OSLOBAĐANJE GRAČANICE

Dva dana nakon poraza u Tuzli austrougarske snage teško su poražene i u Gračanici. Čuveni Boj kod Gračanice odigrao se 12. i 13. augusta 1878. godine, bila je to bitka u kojoj su bosanske snage potukle austrougarske okupacijske trupe i oslobodile Gračanicu, koju su okupatori zauzeli šest dana ranije. Tako je Gračanica postala prvi i jedini oslobođeni grad u borbama protiv austrougarske okupacije, u ljeto i jesen 1878. godine.

Prethodnice bošnjačke vojske došle su do Gračanice u podne 12. augusta. U sudaru s okupacionim jedinicama došlo je do višesatne borbe na prostoru današnjeg Hajdarovca, te na uzvišenjima Vuknić i Stjepanovac. Borci muftije Šemsekadića rasporedili su se na tim uzvišenjima, potjeravši jedan protivnički vod, ali je na njih upućena kompletna četa koja ih je u protuudaru potisnula.  

Odbačeni s brda, opisuje Šaković, Bošnjaci su tada napali desno krilo austrougarske vojske, u ravnici uz Spreču, koristeći se žbunjem i visokim kukuruzom. Kada je okupator u borbu ubacio još dvije čete, Bošnjaci su prestali da napadaju i bitka se neko vrijeme stišala. Nakon konsolidacije svojih redova, Šemsekadićeve jedinice ponovo su napale s dvostrukom snagom, uz podršku jednog brdskog topa. Szápáryjeve trupe odgovorile su dejstvom baterije teških topova, koja se nalazila oko 100 metara zapadno od rijeke Gračanice (Sokoluše), dakle, negdje kod zgrade današnjeg „Transporta“, ciljajući ustaničke položaje, ali vatra zbog nepreglednosti terena i udaljenosti nije imala značajnijeg efekta.

Bošnjaci su tada pojačali napade na desni bok 20. divizije, pa je Szápáry oko 16.00 sati naredio da tri čete prijeđu na lijevu obalu Spreče. Baš kada se činilo da su te čete postigle uspjeh, potisnuvši protivnika u dubinu planine Ozren, pojačala se borba na drugoj obali Spreče. Pošto dvije okupacione čete nisu ni uz artiljerijsku podršku mogle izdržati napade Bošnjaka, Szápáry je u borbu ubacio još dvije čete. Zahvaljujući tim pojačanjima, austrougarski vojnici preuzimaju inicijativu, te se Bošnjaci uvečer povlače s uzvišenja iznad Sprečanskog polja. Okupatori tada zauzimaju položaje u sjevernim dijelovima grada, Javoru, Varoši i Drafnićima. Šemsekadićevi borci su na tom dijelu bojišta utišali napade, ali su, obaviješteni da se iz pravca Gradačca uputio jedan odred od šezdesetak pješaka i husara (konjanika), postavili zasjedu i u žestokom okršaju prisilili neprijatelja na uzmicanje, ubivši mu petoricu i zarobivši devetoricu vojnika

Tokom noći s 12. na 13. august izvršeno je pregrupisavanje austrougarskih snaga, a u 14.00 sati 13. augusta započelo je povlačenje prema Doboju. Pisac austrougarskog vojnog izvještaja o ovim događajima posebno podvlači brigu za ranjenike, ističući da su time što nisu pali u ruke Bošnjacima „oteti užasnoj sudbini, koja bi njima prijetila od nemilosrdnog i barbarskog protivnika“. Ali se ni kulturna i civilizirana evropska austrougarska vojska, kako je ta bespoštedna borba odmicala, vrlo često nije ponašala ništa manje barbarski, što svjedoče prijeki vojni sudovi, vješala, strijeljanja i ratni zločini u netom osvojenim mjestima.

Povlačenje jedinica 20. divizije trajalo je cijele noći, tako da su okupacione snage koje su štitile povlačenje kolone u zoru 14. augusta bile dva kilometra zapadno od Gračanice. U bici kod Gračanice okupatori su imali jedanaestoricu poginulih vojnika, 80 ranjenih i dvojicu nestalih. To jutro 14. augusta muftija Mehmed Vehbi-ef. Šemsekadić pobjedonosno je ušao na čelu svojih jedinica u oslobođenu Gračanicu.

PAD SARAJEVA

Austrougarska vojska sa sjevera i zapada dolazi u neposrednu blizinu Sarajeva 18. augusta. Sutradan započinje osmosatna bitka za Sarajevo. Borbe počinju u četiri sata ujutro na području Koševa i proširuju se do Ali-pašine džamije. Paralelno se vodio niz manjih sukoba: kod Magribije, Žute tabije i na Kovačima. U borbe su se uključile i žene.

Bitku za Sarajevo za koju je na raspolaganju imao „14.000 potpuno za boj spremnih ljudi“ predvodio je general Josip Filipović. „,Koliko je bilo branitelja Sarajeva tačno se ne zna, ali je teško vjerovati da je njihov broj prelazio 5.000. U njihovim je redovima bilo žena i djevojaka. Svi su bili isključivo muslimani“, stoji u tadašnjim zapisima. O sudjelovanju sarajevskih žena u odbrani Sarajeva i otporu okupaciji malo je toga napisano. Zahvaljujući Hamdiji Kreševljakoviću i njegovom djelu Sarajevo u doba okupacije Bosne 1878, objavljenom 1937. godine, ostao je trag o njihovom herojstvu.

Žestina bitke bila je iznenađenje za austrougarsku vojsku. Smatra se da su austrougarske trupe izgubile oko 300 vojnika. Borbe su se vodile na ulicama, jer bi zbog brojnosti i opremljenosti austrougarskih trupa otpor na otvorenom polju bio potpuno neučinkovit. Ključnu ulogu u odbrani Sarajeva imali su Muhamed Hadžijamaković i Abdulah Kaukčija. Na njih će biti usmjerena i odmazda austrougarske vojske i vlasti nakon zauzimanja grada. Hadžijamaković je uhapšen nekoliko dana po padu Sarajeva, dok je išao da se preda generalu Filipoviću i osuđen je na smrt vješanjem. Na prijekom sudu izjavio je da se ne osjeća krivim i da se borio za svoj narod.

Abdulah-efendija Kaukčija osuđen je na smrt strijeljanjem kao i još sedam drugih osoba. Oko 600 zarobljenih muškaraca prisiljeno je da pješke krene prema Bosanskom Brodu, odakle vozom idu u Beč. Nakon zatvaranja u mjestu Olomouc, vraćeni su kući. Salih Vilajetović, poznatiji kao Hadži-Lojo, uhapšen je i osuđen na smrt, ali mu je kazna preinačena na pet godina robije.

BITKE TRAJALE DO JESENI

Bošnjake nije obeshrabrio ni pad Sarajeva. Najžešće borbe vođene su 23, 26. i 30. augusta. Muftija Šemsekadić bio je uporan u svojoj nakani da zauzme Doboj i presiječe Filipoviću linije snabdijevanja. U toj nakani uspio je na oružje dignuti i tešanjski kraj. Suočen sa znatno jačim otporom nego je to mogao i predvidjeti, general Josip Filipović, glavni zapovjednik okupacionih trupa, zatražio je pojačanje. Dobija ga u prvoj polovini septembra pa je Šemsekadić primoran na povlačenje.

Jedinice podmaršala Szápáryja su ponovo ušle u Gračanicu 16. septembra. Nepunih sedam dana kasnije pala je i Tuzla, te je otpor u ovome kraju ugušen. Šemsekadić je bio pripremao odbranu Tuzle, ali je zbog nesuglasica među bošnjačkim komandantima i protivljenju Tuzlaka odustao od toga i povukao se preko istočne Bosne prema Sandžaku.

Snažan otpor ustanika i prilično veliki gubici austrougarskih četa, što je trajalo sve do kasne jeseni, izazvali su gnjev generala Filipovića, koji je u prvim danima okupacije postupao oštro, ponekad čak brutalno. Obavještavajući cara o zauzeću Sarajeva, Filipović piše o „nevjerovatnim pojavama divljeg fanatizma“ ispoljenim od ustanika u jednoj borbi „koja se kao najgroznija zamisliti može“. Engleska štampa, podsjeća Mustafa Imamović u Historiji Bošnjaka, zabilježila je s indignacijom kako je Filipović naredio da se iz osmanske vojne bolnice izbace svi ranjeni ustanici.

Prvih dana okupacije u Sarajevu i drugim mjestima Bosne počeo je raditi prijeki sud (Standgericht), koji je Filipović uspostavio još u Doboju 4. augusta 1878. godine kao prvi organ austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Posljednje bitke odigrale su se, a gdje drugo, na prostorima Krajine. Iako su se borili protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja, skupo su Bošnjaci naplatili svaki život i svaku ranu. Tako su u boju kod Ključa 8. septembra 1878. godine neprijatelju nanijeli gubitak od 313 ljudi, među kojima je bilo i 12 oficira.

Kako je ulazio dublje u teritorij Krajine, agresor je trpio i veće gubitke, a u Bihaću je u jednom danu izgubio 419 vojnika. Ukupni gubici austrougarske vojske u borbama oko Bihaća od 15. do 19. septembra iznosili su 554 ljudi, od čega 23 oficira. Bošnjačkim braniteljima u Bihaću tada je zapovijedao Husein-beg Karabegović. Jedna od posljednjih bitaka odigrala se u mjestu Šehiti, u općini Cazin. Mjesto je poznato po herojskom otporu bosanskih branitelja austrougarskim okupacionim jedinicama koji se desio 6. i 7. oktobra 1978. godine.