Jeremija iz 7. stoljeća prije Krista, kaže da su "običaji naroda taština". Govoreći o drvetu "okićenom srebrom i zlatom“ upućuje svojim riječima na ispraznost štovanja "bezvrijednih predmeta", tipičnih za pagane, umjesto štovanja Gospodina, "pravog Boga".
Božićno drvce nije postojalo kao takvo, ali ovi stihovi otkrivaju drevni običaj: posjeći drvo pa ga ukrasiti ili, kao što su Babilonci činili, ostaviti darove ispod njega. Tertulijan, kršćanin koji je živio između 2. i 3. stoljeća nove ere, kritizira paganske rimske kultove, koje su oponašali neki od njegovih istovjernika, vješanja lovora na vrata kuća i paljenja svjetla tokom zimskih festivala.
Rimljani su ukrašavali ulice tokom Saturnalija, no uglavnom su Kelti ukrašavali hrastove voćem i svijećama tokom zimskog solsticija. Bio je to način oživljavanja stabla i osiguravanja povratka sunca i vegetacije. Od pamtivijeka, drvo je simbol plodnosti i regeneracije.
Kršćanstvo je usvojilo i preobrazilo te paganske običaje prije nego što ih je bilo nemoguće iskorijeniti. Legenda kaže da je u 8. stoljeću postojao hrast posvećen Thoru u regiji Hesse u centralnoj Njemačkoj. Svake godine za vrijeme zimskog solsticija prinošena mu je žrtva.
Misionar Bonifacio posjekao je stablo pred začuđenim pogledima mještana i nakon čitanja Evanđelja ponudio im jelku, drvo mira koje „predstavlja život vječni jer mu je lišće uvijek zeleno“ i jer mu krošnja „ukazuje na nebo."
Od tada su se jele za Božić sjekle i iz nekog čudnog razloga vješale sa stropova. Kažu da je teolog Martin Luther stavio neke svijeće na grane božićnog drvceta jer su svjetlucale kao one u zimskoj noći. Dva baltička grada osporavaju zasluge postavljanja na javnom trgu, tvrde da su oni bili prvi, Tallinn (Estonija) 1441. i Riga (Latvija) 1510. godine.
Po tamošnjim tvrdnjama, neki lokalni trgovci postavili su jelku na pijačni trg u Rigi, ukrasili je umjetnim ružama. plesali oko njega i na kraju ga zapalio.
