Dok su znatno bolje opremljeni neprijatelji sa srpske, a kasnije i hrvatske strane počeli uništavati bošnjačka sela i gradove, novoformirana bosanska armija nastojala je da se naoruža najbolje što je mogla – tajnim kanalima i putevima, švercom ili oduzimanjem oružja od neprijatelja.

Kako su neprijateljske snage brzo opsjedale glavni grad Sarajevo, a Bosna se od početka suočila s prijetnjom pada, naša braća iz muslimanskih zemalja širom svijeta istupila su nudeći različite oblike pomoći.

Među prvima su bili Indonežani, koji su pokrenuli tajnu misiju, koju su vodili obavještajci Soeripto i Ustadz Hilmi Aminuddin. Detalje ove misije ispričao je sam Soeripto prije nekoliko mjeseci u podcastu Inilahcom, na osnovu kojeg je nastao ovaj tekst.

„Dobijali smo pomoć u vidu hrane, ali kada bi se zasitili, Srbi bi nastavili da nas masakriraju”, bila je rečenica koja je zaintrigirala Soeripta i motivisala ga da razmisli o specijalnoj misiji.

Soeriptovo putovanje da snabdijeva bosanske snage oružjem počelo je njegovim upoznavanjem s Probosutejom, mlađim bratom bivšeg predsjednika Indonezije Soeharta.

Nakon duge rasprave o bijedi koja je pogodila tamošnje muslimane, uključujući i krucijalnu potrebu za oružjem, Probosutejo ga je, prema Soeriptu, odmah pogledao u oči i upitao: "Jesi li sposoban?", bez ikakvog izgovora da odbije, "Mogu samo da kažem: 'Jesam!'“, odgovorio je Soeripto.

Predsjednika Soeharta su o tome obavijestili Prabowo i Sri Edi Swasono, on je vodio misiju, ali je iz očiglednih razloga izbjegao direktno učešće.

Zajedno sa Hilmijem, Soeripto je odletio za Zagreb, glavni grad Hrvatske. U hotelu Intercontinental susreli su se s Adi Sasonom, koji je također došao da obavi diplomatsku misiju između dvije zemlje, 14. decembra 1992. Adijev tim se sastao s izaslanicima bosanske vlade.

Bosanskohercegovački predstavnici bili su dr. Ismet Grbo i Senahid Bristrić. Na sastanku je Adi Sasono predao hranu, lijekove, odjeću, čekove u vrijednosti od 200.000 dolara i 100.000 dolara u gotovini izaslanicima bosanske vlade.

Međutim, Soeripto je sada morao razmišljati kako da osigura oružje za bosanske snage. Prije nego što je nastavio, trebao je izraditi detaljan plan, s obzirom na to odakle će doći sredstva, lokaciju za kupovinu oružja i odlučiti ko će biti odgovoran za operaciju.

Kupovina oružja u ime države u to vrijeme bila je previše rizična, jer bi to predstavljalo kršenje međunarodnog prava i odluke Vijeća sigurnosti UN-a. Stoga je odlučio da preuzme ličnu odgovornost za misiju, uz povjerenje Hilmija i Prabova, koji su osigurali finansiranje.

Drugo pitanje je bilo odakle dolazi oružje? Srećom, Hilmi je uspio povezati Soeripta s mrežom mudžahedina, ostacima iz afganistanskog rata s kojima je bio upoznat. Preko ove mreže Soeripto je uspio uspostaviti kontakt s jednim posrednikom za oružje u Zagrebu.

Osiguravao je oružje od hrvatskih dezertera koji su ranije bili dio raspadajuće jugoslovenske vojske. Nakon što je pregledao značajnu količinu oružja na bivšem vojnom aerodromu jugoslavenske armije na koji je trgovac imao pristup, Soeripto je pregovarao o kupovini.

Ugovorom je bilo predviđeno da uzme oružje i municiju u vrijednosti od 2,5 miliona njemačkih maraka, uz uslov da se prvo roba isporuči bosanskoj vojsci na Igmanu, a zatim plati. Plaćanje bi obavio tako da tajno donosi gotovinu iz indonežanske ambasade u Budimpešti.

Ključno pitanje za Soeripta bilo je: 'Kako mogu to dostaviti?' Kao što znamo, tada je slobodna bosanska teritorija bila u potpunosti opkoljena od strane srpske i hrvatske vojske u nekoliko krugova, zbog čega je bilo nezamislivo da neko opskrbljuje Bosnu.

Još jednom, tu je bio mozak operacije Hilmi koji je imao plan. Oružje je prevezeno pod maskom operacije distribucije humanitarne pomoći koju je izvela humanitarna agencija egipatski Crveni polumjesec. U pošiljci su bile različite vrste humanitarne pomoći.

Međutim, u skrivenom sloju, bilo je značajno oružje koje su uspješno prikrili uz veliki rizik. Ono što je uslijedilo bilo je najstresnije 9-satno putovanje u Soeriptovom životu. Prolazak kroz 12-13 kontrolnih punktova, te neizvjesnost dok vojske kontroliraju pošiljku.

Soeripta su jednom pitali kako je izbjegao sumnju iako je izgledao kao Azijat. Objasnio je da je vozač bio upoznat s tim područjem i da je skrenuo sporednim putem kako bi izbjegao pažnju. Najuzbudljiviji trenutak dogodio se kada je kamion zaustavio odred stražara na kontrolnom punktu.

Bile su tri mogućnosti - to mjesto bi moglo pripadati bosanskoj vojsci, srpskoj separatističkoj miliciji ili mjestu snaga UN-a. Soeripto bi bio bezbjedan samo da se radi o bosanskoj vojsci, čak i da je otkriven. Da je to bio srpski punkt, njegova sudbina bi bila jasna, a ipak je rizikovao život.

Da je to bio punkt UN-ovih trupa, mogao bi biti uhapšen kao ratni zločinac zbog isporuke oružja tokom embarga na oružje. Srećom, uspjeli su bezbjedno proći i nekim čudom predati oružje na planinu Igman u blizini opkoljenog Sarajeva, a sve to izdržavajući ledeno hladno vrijeme.

Dok je teret bio istovaran, Soeripto se našao okružen muslimanskim mudžahedinima iz raznih zemalja koji su došli u Bosnu da podrže bosansku stvar. Volontirali su uglavnom iz Pakistana, Saudijske Arabije i raznih dijelova Bliskog istoka.

Sljedećeg jutra, nakon sabah-namaza, oružje je testirano i savršeno je funkcionisalo. Nakon ovog uspjeha, Soeripto je pozvan da učestvuje u operaciji iz zasjede, za koju nije bio sposoban, pa su se tog dana smijali i zabavljali s njim na planini.

No, njegov povratak u Zagreb kako bi platio trgovcu oružjem također je bio dramatičan. O toj situaciji vrijedilo bi snimiti film. Soeriptov sljedeći izazov bio je otići u Budimpeštu i uzeti novac da plati trgovcu oružje. Morao je uzeti 2,5 miliona njemačkih maraka od tadašnjeg indonežanskog ambasadora.

Bio je to vrlo opasan zadatak jer je morao biti tajan, čak i sama ambasada Indonezije koja je bila akreditovana u Bosni nije smjela znati ništa o tome. Uprkos riziku, uspjeli su da završe transakciju u tajnosti, a ambasador Soelaeman Pringgodigdo novac je ostavio u hotelu Hilton.

Noseći punu torbu novca, uzeo je taksi iz Budimpešte za Zagreb. Neposredno prije ulaska u Hrvatsku, taksista je postao jako nervozan. Nakon pregovora, prema Soeriptovom svjedočenju, vozač je samo pristao da ga umjesto u Zagreb odveze u siguran hotel.

Međutim, u roku od pet minuta nakon što je Soeripto ušao u svoju sobu, neka žena mu je uporno kucala na vrata. Iznerviran, tražio je od menadžera hotela da je ukloni, ali je menadžer izjavio da je "nakon noći ruska mafija tamo preuzela kontrolu" (lokacija hotela nikada nije otkrivena).

Uprkos osećaju anksioznosti, Soeripto je to vidio kao test, ali ništa se nije dogodilo. Ujutro je autobusom krenuo za Zagreb gdje je novac isporučio trgovcu i tako uspješno obavio svoju misiju - koja je godinama bila tajna i na koju Indonežani moraju biti ponosni.

Zanimljivo je da je, kao što znamo, i sam Soeharto posjetio Bosnu kada je zemlja još bila u sukobu. Soeharto je posjetio Bosnu 11. marta 1995. godine, dva dana prije nego je na avion u kojem je bio specijalni izaslanik UN-a Yasushi Akashi pucano dok je letio.

Prije nego što je avion poletio, od indonežanske grupe zvaničnika, uključujući predsjednika Soeharta, zatraženo je da popune obrazac izjave o riziku. U obrascu je navedeno da UN neće biti odgovoran ni za kakve incidente koji bi se dogodili Soehartu i njegovoj pratnji tokom posjete.

Soehartovi tjelohranitelji u to vrijeme bili su samo dvije osobe, pukovnik Sjafrie Sjamsoeddin i komandant Odreda lične garde predsjednika, major Unggul K. Yudoyono. Otprilike pola sata prije slijetanja dobili su uputu u kojoj je pisalo:

"Ući ćemo u područje koje zahtijeva sigurnost, putnici se mole da nose kacige i prsluke", svi putnici u avionu su uzeli prsluke i kacige osim samog Soeharta koji je to odbio. Bez pancira i šljema, predsjednik je zajedno s delegacijom stigao u Bosnu.

Nakon što je prošao kroz “aleju snajpera”, koja je tokom opsade Sarajeva bila izložena snajperskoj vatri Srba, i kao takva postala ozloglašena kao opasno mjesto za kretanje - Soeharto je na kraju stigao u zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gdje ga je dočekao predsjednik Alija Izetbegović.

Situacija tamo mogla se opisati kao veoma zabrinjavajuća. Nisu imali ni dovod čiste vode u zgradi. Pukovnik Sjafrie pitao je Soeharta zašto se usudio da rizikuje svoj život posećujući zemlju koja je bila u direktnom ratu, na šta je on odgovorio da ako ne mogu mnogo da pomognu novcem, barem mogu podići moral ljudi koji se bore za svoju slobodu. "Vidjeti Soeharta tako mirnog, naš moral i samopouzdanje kao njegovih tjelohranitelja također su postali snažni, smireni i staloženi. Predsjednik je hrabar, zašto bismo bili nervozni, bez obzira na granatiranje u blizini”, opisao je posjetu predsjednika Soeharta pukovnik Sjafrie.

"Rečenice koje je izgovorio sadržavale su vrijedan primjer za svakoga ko želi da predvodi", napisao je Sjafrie u svojoj knjizi "Pak Harto The Untold Stories". Predsjednik Izetbegović po njihovom dolasku zahvalio je Soehartu riječima: „Ta vrsta pomoći je ono što nam treba. Oružje, ne samo odjeća, hrana i lijekovi“. Državni sekretar Moerdiono bio je šokiran i upitao je predsjednika Soeharta: 'Predsjedniče, kada smo poslali oružje u Bosnu?'

Soeharto je odgovorio Moerdionu na javanskom, rekavši: Tiho, tiho, samo se smiri!. Ova misija je bila strogo povjerljiva operacija, pa čak ni mnogi Soehartovi ministri nisu bili svjesni toga, ali Soeripto je rekao da je siguran da je Soeharto bio svjestan toga.

Soehartova posjeta Bosni možda nije uspjela donijeti rješenje za okončanje rata kako je planirano. Međutim, posjeta je inspirisala predsjednika da muslimanima Bosne odmah nakon rata pokloni značajan poklon, lijepu džamiju, Istiklal džamiju u Sarajevu.

Što se tiče Soeripta, tokom intervjua upitan je za misije koje su imale trajan uticaj na njega nakon Bosne, za njegov današnji obavještajni aktivizam.

Soeripto je odgovorio: "Ne mogu odgovoriti na to. To je povjerljivo - strogo povjerljivo. Trenutno sam angažiran na organizaciji pomoći za Palestinu (prema intervjuu iz marta 2023.), ova misija se nastavlja. Ona ide dalje od pukog dobrotvornog rada; to je poseban zadatak za mene čak i sa 87 godina."