Neposredno pred intervenciju NATO-a 1999. godine protiv zloglasnog režima Slobodana Miloševića, odgovornog za agresiju i zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, a djelimično i u Sandžaku, desio se visokoprofilni slučaj hapšenja Steva Pratta, australskog humanitarca.

Pratt i njegov kolega Peter Wallace optuženi su za špijunažu u korist zapadne alijanse protiv SR Jugoslavije. Humanitarac iz Australije i koordinator Care Internationala bivši je major oružanih snaga Australije čija je supruga Samira, muslimanka uglednog plemićkog porijekla iz Jemena. Pratt je koordinirao distribuciju humanitarne pomoći ne samo u Srbiji već i širom kriznih svjetskih žarišta, a u najtežim uvjetima Agresije na Bosnu i Hercegovinu pomagao je i Bihaću, koji je tri godine bio u okruženju vojske RS-a i srbijanskih paravojnih formacija.

Humanitarci su uhapšeni u Srbiji, utamničeni i podvrgnuti zlostavljanju u srbijanskim kazamatima. Miloševićev režim koristio ih je kao taoce u pregovorima s međunarodnom zajednicom u nastojanju da spriječi i odvrati napad na Srbiju tvrdoglavo odbijajući da oslobodi Steva Pratta i njegovog kolegu, lokalnog humanitarca Branka Jelena.

PRIMJERI DIPLOMATIJE DRUGOG KOLOSIJEKA

Kada je kapacitet najviših diplomatskih pokušaja zapadnih zemalja bio iscrpljen, a Slobodan Milošević i dalje odbijao podastrijeti valjane dokaze koji inkriminiraju ovo humanitarce, ne pristajući da ih oslobodi, u igru kao alternativno rješenje ulazi “diplomatija drugog kolosijeka” (“drugotračna diplomatija”), odnosno Track 2 Diplomacy.

Međunarodna zajednica angažirala je neke vrhunske bivše državnike i političare u nastojanju da oslobodi Pratta i druge zatočenike Miloševićevog režima. Među njima su bili Marti Ahtisari, bivši predsjednik Finske, i Malcolm Frazer, bivši predsjednik Vlade Australije, lider Liberalne partije, koji je na vlasti bio tokom sedamdesetih godina. Jedan od međunarodnih izaslanika bio je i Kofi Anan, bivši generalni sekretara UN-a.

Ono što nisu mogli postići zvanični kanali državnih diplomatija i zvaničnici međunarodnih organizacija, uspjeli su svojom “drugotračnom diplomatijom” ostvariti spomenute ličnosti.

Nijedna zvanična politika ne smije zanemarivati i nipodaštavati kapacitet, sposobnosti, visprenost i doseg “diplomatije drugog kolosijeka”, koja je u privatnom aranžmanu i nema uvijek legitimitet vlade države koja ju pokreće (nekad dakako ima). Ali to ne znači da ne čini dobro toj državi ili općem dobru, miru ili pak vrijednom cilju za koji se zalažu protagonisti “track 2 diplomatije”.


Steve Pratt, australski humanitarac zatočen u kazamatima režima Slobodana Miloševića

Kada je u Iraku za vrijeme američke invazije i okupacije kao talac jedne od zaraćenih frakcija kidnapiran uspješni australski biznismen, vlada Australije nije imala kapacitet da ga oslobodi jer su i njene trupe učestvovali na strani okupacionih snaga. Nakon što su bile iscrpljene sve mogućnosti, u igru ulazi “diplomatija drugog kolosijeka”. Čovjek koji se ponudio da posreduje u oslobađanju taoca bio je niko drugi do veliki muftija Australije, šejh Tadžuddin el-Hilali, imam rođen u Egiptu, koji je ponekad od islamofobnih medija u Australiji optuživan za raspirivanje mržnje, što je bilo daleko od istine.

U jeku okupacije, putem svojih privatnih kanala, zahvaljujući svome ugledu među zaraćenim frakcijama u Iraku, uz pomoć prijatelja koje je imao u različitim segmentima iračkog društva, šejh Hilali uspijeva posredovati u oslobađanju australskog biznismena. Muftija je poslije, za svoj doprinos u ovom plemenitom činu, dobio prestižno priznanje od Vlade Australije.

NESLUŽBENA NADOPUNA ZVANIČNE DIPLOMATIJE

Ovih nekoliko navedenih primjera svjedoče o važnosti, utjecaju i efektivnosti ”diplomatije drugog kolosijeka” kojoj pandan, uslijed niza okolnosti, u datoj situaciji nije mogla biti zvanična državna diplomatska aktivnost.

Javnost i mediji morali biti bolje educirani o vrijednostima, koristima i značaju “drugotračne” neslužbene diplomatske aktivnosti koju širom svijeta provode različite ličnosti. Često su to bivši umirovljeni državni zvaničnici, koji su zadržali prisne kontakte i ugled kod vlada drugih država. Oni svoje kapacitete žele staviti na raspolaganje interesima svoje države i nakon što više ne obavljaju državne funkcije. Česti su slučajevi da “drugotračnu diplomatiju” koriste i bivši predsjednici vlada, kao što to čini Tony Blair, bivši šef britanske Vlade, kao i Gerhard Shreder, bivši njemački kancelar, Gareth Evans iz Australije kao i njegov kolega Kevin Rudd, koji je više godina proveo kao jedan od lidera “diplomatije drugog kolosijeka” radeći u Asia Institute, globalnom think-tanku u New Yorku. Rudd je uložio ogromne napore na planu približavanja SAD-a i Kine kako ne bi došlo do pogrešnih kalkulacija i nesporazuma, koji mogu dovesti do oružanog sukoba.

“Track 2 diplomatija” praksa je nevladinih, neformalnih i nezvaničnih kontakata i aktivnosti koji se odvijaju između privatnih građana ili grupa pojedinaca.

Naravno, “diplomatiju drugog kolosijeka” ne treba pogrešno razumjeti kao zamjenu za zvaničnu diplomatiju. Osim toga, postoji i termin “diplomatija 1.5”, pod kojim se podrazumijeva saradnja zvaničnih i nezvaničnih aktera u rješavanju sukoba ili lobiranju vlada o određenim pitanjima od vitalnog značaja za državu, pri čemu se koriste različiti službeni i neslužbeni diplomatski kanali.

ZLATKO LAGUMDŽIJA I DRUGOTRAČNA DIPLOMATIJA

Ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenima nacijama Zlatko Lagumdžija opisivao je nedavno u intervjuu za klix značaj “track 2 diplomatije”. Otkrio je da se nekoliko puta susreo s vrhovnim poglavarom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini reisul-ulemom Husein-efendijom Kavazovićem u vrijeme pripreme izglasavanja Rezolucije o Genocidu u Srebrenici koju je Generalna skupština UN-a usvojila 23. maja 2024. godine.

Svako u svom domenu, obavio je svoju zadaću, posebno u velikim i utjecajnim muslimanskim državama, koje je reis Kavazović posjetio u periodu pred glasanje u Ujedinjenim nacijama. Ambasador Lagumdžija apostrofirao je da se ovdje, naravno, nije radilo o preklapanju nadležnosti i o petljanju vjerskog lidera u posao diplomata ili pak o ambiciji da vjerska zajednica radi posao države. Naprotiv, riječ je o izvanrednom primjeru saradnje oko postizanja ciljeva od vitalnog interesa za državu Bosnu i Hercegovinu (u ovom slučaju za njenu budućnost i dobrobiti svih njenih naroda i građana).


Ambasador Zlatko Lagumdžija itekako je svjestan značaja diplomatije drugog kolosijeka

Prema poznatim teoretičarima diplomatskih praksi, ponekad aktuelni politički lideri, bez obzira na legitimitet ili popularnost, a nekad zbog percepcija o odsustvu legitimiteta ili zbog svojih specifičnih nadležnosti ili rigidnih stavova koje zastupaju i opcija koje preferiraju, imaju slabije šanse i ograničen pristup donosiocima odluka i grupama ili ličnostima koje imaju važan utjecaj u nekim državama a nisu dio vlade i službeno ne zastupaju državu. Stoga često rezultati određene inicijative, za koju se želi dobiti široka globalna podrška, mogu biti efikasniji ako se za njih zalažu i ako ih zastupaju ličnosti distancirane od najviših ešalona vlasti, a pritom koriste svoj ugled, kontakte, network i povjerenje koje uživaju u nekim državama.

Primjer Rezolucije o Srebrenici, pripreme njenog teksta te diplomatske aktivnosti koje su joj prethodile jasno ilustriraju potrebu za koordiniranom kolaboracijom različitih sektora države ali i društva u širem smislu. Ambasador Lagumdžija, kao bivši državni zvaničnik i ministar, lider velike političke partije, ali ponajviše kao aktivni participant u nekim od najznačajnijih globalnih foruma koji predstavljaju najbolje primjere “diplomatije drugog kolosijeka” – kao što je Madridski klub, koji okuplja bivše zvaničnike različitih država, ali i Fondacija Nizami Gandžavi, s vezama u Azerbejdžanu u kojim je aktivan – svjestan je značaja koji važnim državnim pitanjima mogu dati vjerski lideri ili, pak, druge privatne ličnosti.

To je izvanredna lekcija koju bi zvanični vladin aparat za analizu međunarodnih, sigurnosnih i drugih pitanja osmišljavanja vanjske politike morao naučiti kako bi se znao pripremiti da postigne što veću korist od “diplomatije drugog kolosijeka”. Kao dio tog procesa, vladini analitičari morali bi čim prije unaprijediti svoje sposobnosti da bolje razumiju kako historija, društvo, kultura, religija i psihologija trebaju međusobno i nadopunjavajuće djelovati.

POSJETA BISERE TURKOVIĆ IRANU

Zanimljivo je u ovom kontekstu primijetiti kako su neki medijski portali u Sarajevu, a koji očigledno imaju neskriveni animozitet prema bivšoj vlasti, posebno prema najvećoj bošnjačkoj stranci, iako je ona s vlasti uklonjena intervencijom međunarodne zajednice a ne voljom građana, ma kako se to pokušavalo predstaviti javnosti, portretirali posjetu bivše šefice bosanskohercegovačke diplomatije Bisere Turković Islamskoj Republici Iran organiziranoj kako bi prisustvovali komemoraciji povodom tragične pogibije predsjednika Republike i ministra vanjskih poslova te drugih zvaničnika koji su izgubili živote u helikopterskoj nesreći.

Posebno je tendenciozno, neutemeljeno i nedolično predstavljen susret Bisere Turković s vršiocem dužnosti ministra vanjskih poslova Irana Alijem Bagherijem, pri čemu je optužena da je “otišla u posjetu svojim mentorima”. Time se u javnosti šire pogrešne percepcije o štetnosti njene posjete za interese Bosne i Hercegovine.

Istina je upravo suprotna od toga, a gest bivše šefice diplomatije zapravo je ljudski, civilizacijski i kulturni čin suosjećanja s prijateljskim narodom i državom u njenim teškim trenucima. Naravno, neki mediji i ljudi gube iz vida činjenicu, ili je namjerno prešućuju, da su utjecaj, ugled i duboke prijateljske veze bivše šefice bosanskohercegovačke diplomatije, koje je gradila decenijama, kako s prijateljima Bosne i Hercegovine na zapadu tako i s njihovim kolegama u Iranu, zapravo možda bio jezičak na vagi koji je pretegnuo kada se diskutiralo o tome na koji način bi Iran mogao glasati o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici.

Iran je nesumnjivo mogao ostati suzdržan i ne glasati za rezoluciju, kao što su uradile neke arapske zemlje, npr. Alžir, Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati, Maroko i Sudan, države među kojim ima onih koje neki protagonisti aktuelne vlasti u Bosne i Hercegovini smatraju vrednijim pažnje i prijateljstva od Irana te govore da su, navodno, godinama bile zanemarene od bosanske diplomatije.

Da je slijedio sličnu logiku, da je ostao po strani, kao što su učinile neke države, npr. Azerbejdžan, država u bliskim vezama s Izraelom, Iran je mogao još više ojačati svoje strateške veze s Kinom i Rusijom. Nije to učinio po cijenu da oteža svoju stratešku poziciju s ovim velikim silama s kojima čini neku vrstu neformalnog saveza protiv zapadne, prije svega američke hegemonije i njenog nastojanja da očuva globalnu nadmoć.

Ali, zbog svojih principa podrške narodima kojim je učinjen zulum, Iran je stavio po strani vlastite strateške državne ciljeve i podržao rezoluciju. Griješe oni koji vjeruju da se to desilo onako, samo od sebe, i da za to napore nije uložila i bosanska strana. Zbog složenosti funkcioniranja Predsjedništva, zbog osuda Irana od hrvatske, srpske ali i jednog manjeg ali službenog krila bošnjačke politike – svakog od njih iz svojih motiva – pojavila se potreba za “diplomatijom drugog kolosijeka”. U tom smislu, tendenciozni i neuki analitičari morali bi u isti kontekst staviti i ulogu ambasadora Lagumdžije, i vrhovnog poglavara Islamske zajednice ali i ulogu bivše šefice bosanskohercegovačke diplomatije.

NEOPROSTIV GAF BOSANSKE DIPLOMATIJE

Jedan od vodećih bosanskohercegovačkih eksperata za međunarodne odnose, s iskustvom u teorijskom ali i u praktičnom polju diplomatije, ambasador Emir Hadžikadunić, prokomentirao je na društvenim mrežama propuste naše službene diplomatije kada je riječ o Iranu, i konkretno u vezi s (ne)izražavanjem saučešća povodom velike tragedije u kojoj su stradali najviši iranski zvaničnici.

Hadžikadunić je, između ostalog, kazao: “Iran je danas glasao za Rezoluciju u Srebrenici. Istovremeno, nikakva delegacija Bosne i Hercegovine nije službeno dolazila u Iran da izjavi saučešće vršiocu dužnosti iranskog predsjednika (visoka delegacija Srbije jeste). Još jedan primjer nepoštivanja elementarne diplomatske kulture prema državi s kojom imamo bilateralne diplomatske odnose, rezidentnog ambasadora, da ne spominjem ništa više. Imam feeling da se bojimo i da još uvijek nismo slobodni. To da su naši strateški interesi u vanjskoj politici isključivo vezani za EU i NATO, nema nikakve veze sa elementarnom diplomatskom kulturom, koja nalaže solidarnost u momentu nacionalne tragedije. Neka bude lekcija kako ne treba raditi.”

Istini za volju, na jednom nižem nivou, poruka solidarnosti iranskom narodu i vladi jeste upućena, ali to nije bilo ni izbliza onoliko koliko taj prijateljski narod zaslužuje.

Umjesto da politički akteri, koji imaju privilegiju i čast da budu vlast, iskoriste znanje, iskustvo, mrežu kontakata i volonterske kapacitete bivših zvaničnika ili diplomata, kao što to rade druge ozbiljne države, a mediji to podrže kao nacionalni ili državni interes, neki radije pribjegavaju politikanstvu, sakupljanje sitnih poena ili iz akutne mržnje, prezira i osvetoljubivosti, ali i kako bi se dodvorili svojim mentorima izvan države, odašilju otrovne medijske strijele čak i u trenucima žalosti i tragedije jedne države ili naroda (konkretno Irana).


Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković šampion je u pravljenju diplomatskih pogrešaka

Mediji, političke stranke i njihovi djelatnici, akademska zajednica i vladine institucije trebale bi posvetiti više pažnje “drugotračnoj”, neformalnoj i nezvaničnoj, diplomatiji kako bi se stvari mogle sagledati u širem kontekstu i kako bi se izbjegle tendenciozne, neutemeljene i štetne optužbe na račun ljudi koji koriste svoje znanje, iskustvo, kontakte, prijateljstva i ugled, bez obzira na to ko oni bili, da osiguraju što povoljniju poziciju svoje domovine i njenih interesa na međunarodnom planu.

Louise Diamond i John McDonald još su 1996. godine objavili studiju Multi-Track Diplomacy: A Systems Approach to Peace. Ovaj rad dao je zamaha razvoju diplomatije drugog kolosijeka koja je od tada znatno proširena na više nivoa, pokazavši se uspješnom posebno na planu uspostavljanja mira, u rješavanju sukoba, unapređenju trgovine, religijskog dijaloga, finansija i boljeg informiranja.

Mnogi posmatrači, naročito neki novinari u Bosni i Hercegovini, očigledno nisu svjesni, konkretno kada je riječ o odnosima SAD-a i Irana, značaja “diplomatije drugog kolosijeka” u kojoj su Iranci šampioni.

Napori stručnjaka, posebno u cilju rješavanje sukoba, koji uglavnom djeluju ili kroz nevladine organizacije (NVO) ili kroz univerzitete, proizašli su iz spoznaje diplomata i drugih formalnih državnih zvaničnika da nekada interakcija između vlada nije nužno najefikasnija metoda za osiguravanje uspješne međunarodne saradnju i rješavanja naizgled nepremostivih prepreka.

“Diplomatija drugog kolosijeka” nezvanična je strukturirana interakcija. Uvijek je otvorenog uma, često altruistična, strateški optimistična, zasnovana na analizi najboljeg slučaja i prakse. Naučna i kulturna razmjena primjeri su ove diplomatije.

Pri ovome treba biti svjestan da altruistična interakcija sa stranim državama ne može biti alternativa tradicionalnoj diplomatiji prvog kolosijeka, sa svojim zvaničnim pozicijama koje nekad traže i prijetnju upotrebe sile. Ali, oba kolosijeka neophodna su i iz psiholoških razloga i oba su potrebna jedan drugom.