Alimdžan Idris fascinantan je primjer muslimanskih ličnosti koje su oblikovale historiju i politiku islama u Njemačkoj u dvadesetom stoljeću. Tako o njemu misli historičar David Motadel koji o Idrisu iscrpno piše u svojoj odličnoj knjizi o vezama muslimana i nacističke Njemačke.

Motadel je Idrisa spominjao i u svom predavanju nedavno održanom u Sarajevu. Podsjeća kako je taj Tatar stupio u službu osmanskog ministarstva rata tokom Prvog svjetskog rata. Godine 1916. poslan je u Njemačku, gdje se uključio u njemačku propagandu prema islamskom svijetu i postao odgovoran za muslimane u specijalnim logorima za ratne zarobljenike u blizini Berlina. Idris je ostao u glavnom gradu Njemačke nakon 1918. godine i postao ključna osoba u muslimanskoj zajednici u Weimarskoj Njemačkoj.

Nakon dolaska nacista na vlast opet je intenzivno angažiran u propagandnim aktivnostima, prvo u Ministarstvu vanjskih poslova a kasnije i u drugim institucijama. Ponovo je bio odgovoran za muslimanske ratne zarobljenike i muslimanske dobrovoljce u Wehrmachtu. Godine 1944. postao je direktor takozvane “SS škole za mule” u Dresdenu, u kojoj su obučavani vojni imami za službu u njemačkoj vojsci.

Nakon 1945. godine Idris je bio ključna osoba u organizaciji prve poslijeratne muslimanske zajednice u Njemačkoj, sa sjedištem u Münchenu. Motadel tvrdi da “nijedna osoba nije oblikovala historiju islama u Njemačkoj početkom dvadesetog stoljeća više od Idrisa”, a odličan rad o Idrisiju i njegovu iscrpnu biografiju objavila je i Halime Türen s turskog Marmara univerziteta.

Alimdžan Idris rodio se 1. maja 1887. godine u današnjem Kazahstanu. U službenim dokumentima koristio je svoje ime i titulu Alim, a nakon što je stekao zvanje profesora, tu je titulu stavio ispred svog imena. Na tatarskom je njegovo ime “Galimcan” a u različitim spisima nalazimo ga pod imenom Alim Idris, Alim al-Idris, Alim Idrîsî, Alimdzhan Idrisi, Alimjan Idris... U nekim turskim izvorima njegovo se ime piše kao Alim Can İdris.

Rodio se kao prvo dijete u bogatoj tatarskoj porodici, koja je posjedovala veliko imanje. Godinama kasnije njegov će sin Orhan ispričati kako je to bila porodica u kojoj su se redovno čitale novine. U to vrijeme, u 19. stoljeću postojalo je samo nekoliko porodica koje su mogle redovno čitati novine pa je jasno da se Idrisi intelektualno razvio u vrlo ranoj dobi.

Osnovno obrazovanje završio je u medresi u rodnom Kızılyaru (Petropavlovsk), nakon toga je otišao u Buharu, gdje je stekao visoko obrazovanje. Izučavao je arapsko-perzijsku književnost, filozofiju i drevne filozofe. Školovao se u Buhari šest godina i naučio je sve turske dijalekte, arapski i perzijski jezik. Tih godina počinje brzo širenje džedidističkog pokreta, raste interes za Osmanskim carstvom odakle dolaze knjige, novine i časopisi. Idrisi se pridružio džedidistima, bio je jedan od osnivača društva koje je podržavalo uspješne studente koji su željeli studirati u Istanbulu i slao ih u taj grad.

Na članove društva koji su dolazili studirati u Istanbul uveliko su utjecali Mladoturci, a većina učenika koje je društvo poslalo na školovanje u Tursku ostala je u toj zemlji zbog previranja uzrokovanog početkom Prvog svjetskog rata i boljševičkom revolucijom koja je uslijedila. Neki od učenika koji su ostali u Turskoj razišli su se po Anadoliji preuzimajući razne dužnosti, a neki od njih ostali su u Istanbulu. Idrisi se kući vraća 1912. godine i počinje raditi kao profesor u Hüseyniye medresi u Orenburgu.

Godine 1913. započeo je rad na doktoratu na Univerzitetu u Liegeu, u Belgiji. Zatim se preselio u Lausannu, u Švicarsku. Nakon odlaska u Lausannu, uči francuski i zapadnjačku filozofiju. Njemački je naučio dok je bio u Belgiji i Švicarskoj, proučava naučne i filozofske članke u francuskim novinama Le Matin. Došao je na ideju da ih prevodi na turski jezik ali je odustao smatrajući da u Turskoj ne postoji interes za njima

Kada je počeo Prvi svjetski rat, Idrisi se iz Belgije morao vratiti u Istanbul. Ondje je počeo raditi kao pomoćnik glavnog urednika u časopisu Türk Yurdu. U Istanbulu ostaje do septembra 1915. godine, a nakon toga kao službenik odlazi u Njemačku.

Njemačka je tražila pomoć od Osmanskog carstva u vezi sa sve većim brojem muslimanskih ratnih zarobljenika. Prema tursko-njemačkom sporazumu potpisanom 2. augusta 1914. godine, halifa Mehmet Rešad proglasio je džihad 15. novembra 1914. godine. Tako je tokom Prvog svjetskog rata bilo planirano da oni muslimani među zarobljenim vojnicima koji su pali u ruke Njemačke, nakon preodgoja, pređu na stranu Osmanlija.

Organizaciju i upravljanje propagandom osigurao je NfO (Nachrichtenstelle für den Orient / Orijentalna obavještajna jedinica) pridružena njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova u blizini Berlina. U augustu 1914. godine osnovani su zarobljenički logori Weinberg (Wünsdorf) i Halbmond (Zossen) za muslimane.

Džihad fetvu halife Mehmeda Rešada muslimanskim zarobljenicima podijelile su njemačke vlasti. Dok su muslimani iz francuske i britanske vojske bili okupljeni u Halbmondlageru, logor Wünsdorf bio je dodijeljen muslimanima iz ruske vojske. Većina muslimana u zarobljeničkom logoru Wünsdorf bili su Tatari. Kasnije je približno 4.000 zatvorenika iz logora Eger također premješteno u logor Wünsdorf. Neki od Tatara iz kampa Wünsdorf ostali su u Njemačkoj nakon rata a njihovi nasljednici i danas ondje žive.

NfO je zajedno s vjerskim savjetnicima iz Osmanskog carstva muslimanske zatočenike pozivao “na džihad” retorikom da su “halifa i islam u opasnosti”. Nakon puštanja zarobljenika, cilj je bio da ih se preko Istanbula pošalje na Kavkaz, a odatle u Srednju Aziju. Pripremljene su publikacije i održani govori za Arape, Indijce i muslimane s prostora današnje Rusije i tada se među propagandistima spominje i ime Alimdžana Idrisa. Iako se negdje tvrdi da je ostao u Njemačkoj nakon što su ga Nijemci zarobili tokom Prvog svjetskog rata, iz arhivskih se dokumenata može zaključiti da ga je u Njemačku poslala Osmanska država.

Dana 31. decembra 1914. godine objavljena je naredba njemačkog ministarstva vanjskih poslova da svako može slobodno bogoslužiti u logorima. Jedini uslov bilo je poštivanje logorskih pravila i discipline. U kampu Wünsdorf izgrađena je džamija za muslimane, a obredno mjesto za kršćane, Armence i Gruzijce. U Halbmonlageru je 13. juna 1915. godine sagrađena džamija kako bi muslimanski zatvorenici mogli komotno ispunjavati svoje vjerske dužnosti. Otvorena je 13. jula 1915. godine na početku ramazana.

Munara visoka 25 metara dograđena je kako bi se oglasio ezan povodom ramazana. Džamiju su koristili muslimani do 1924. godine, a zatim je odlučeno da ju se sruši 3. maja 1925. godine. U logoru Halbmon postojalo je i mezarje. Ulazna vrata mezarja su iza male musalle a tu je i spomenik u znak sjećanja na Tatare muslimane koji su poginuli u ratu. Nakon rata gotovo svi zarobljenici vratili su se u domovinu. Posljednji su se vratili zatvorenici koji su došli iz Rusije. Njih je njemačka vlada 1921. poslala natrag u njihove zemlje.

Međutim, devedeset zarobljenika uspjelo je ostati u Njemačkoj i postali su članovi Ruske muslimanske studentske asocijacije, koju je osnovao Idrisi aprila 1918. godine. Živjeli su u barakama koje su izgradili uz džamiju. Godine 1922. njemačko Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo im je boravišne dozvole.

Osmansko carstvo je tih godina imalo potrebu za kvalificiranim zanatlijama i nastojalo je zadovoljiti tu potrebu stavljanjem zarobljenih zanatlija u logore na svojim posjedima. Otprilike 2.200 zatvorenika dovedeno je u Tursku između 1916. i 1917. godine. Ovi zarobljenici otišli su u Istanbul i pridružili se osmanskoj vojsci. Osmansko državljanstvo dobila su 662 muslimana iz ove grupe. U logorima su čitane publikacije kako bi se muslimanski zatvorenici informirali o proglašenom džihadu. U tu svrhu pokrenute su novine njemačkog Ministarstva vanjskih poslova pod nazivom El Dschihad, iza kojih je stajao Idrisi. Prvi je broj izašao 5. marta 1915. godine.

Izašlo je ukupno dvanaest brojeva i svojim intelektualnim jezikom nisu donijeli željeni učinak na zarobljenike, uglavnom seljane i seosku mladež. Umjesto njih krajem 1918. godine Idrisi pokreće još jedne novine pod nazivom Yaña Turmış s temama bliskim tadašnjem stanovništvu.

Mirovnim sporazumom iz Brest-Litovska između Rusije i Njemačke u martu 1918. godine aktueliziralo se pitanje deportacije logoraša u domovinu, te je u oktobru 1918. grupa od petnaest zatvorenika poslana u njihovu zemlju. Ukidanjem Brest-Litovskog mirovnog sporazuma, ideja da se zatvorenici vrate u njihove zemlje je nestala. Britanski i francuski zarobljenici poslani su kućama do početka 1919. godine. Međutim, ruski zarobljenici čekali su u logorima jer dogovor nije mogao biti postignut. Dok su čekali, radili su na farmama a neki su tražili dopuštenje za ostanak u Njemačkoj. Alimdžan Idris radio je na slanju zarobljenika u njihove rodne gradove i osiguravao potrebe zarobljenika. Logor Wünsdorf ostao je otvoren do 1924.

Idrisijeva prva imamska dužnost bila je u logiru Eger, koji se nalazio na prostoru današnje Češke i nju je obavljao sve do kraja 1915. godine. Odatle odlazi u logor Wünsdorf gdje preuzima mjesto glavnog imama. Tada šalje molbu caru Wilhelmu za dozvolu gradnje druge džamije u Berlinu “na temelju prijateljstva između Njemačke i Osmanskog carstva”. Iako su i ranije postojale slične inicijative, Kaiser nije dozvolio izgradnju džamije sve dok Idris nije preuzeo na sebe taj posao u septembru 1918. godine.

Od početka 1916. godine Idris je postao glavni propagandist i imam logora Weinbergelager. Tokom tog razdoblja postao je poznat po svojim vatrenim govorima. Njemačka je trebala ljude koji su zali jezik i poznavali Rusiju u tom razdoblju. Dužnosti i ovlaštenja proširene su mu u skladu s ovim potrebama Njemačke. Postaje osoba koja aktivno radi među zatvorenicima, osigurava materijalne i kulturne potrebe zarobljenika preko Ministarstva rata, te organizira vjerske obrede.

Dok je radio u logoru izdavao je dvoje novina u kojima je većinu članaka napisao sam. Dijelovi tih novina ponovno su štampani 1996. godine. Te publikacije nisu korištene samo u propagandne svrhe, već su služile i za obrazovanje Tatara. Kroz te publikacije, Idrisijev uticaj na zarobljenike je još više porastao i on je postao njihov vođa. Ovu situaciju okrunio je predsjednik Njemačke Friedrich Ebert pismom zahvale 1923. godine.

Prema podacima iz Idrisovih pisama, vidi se da je u logorima bilo približno 30.000 zatvorenika. S njima Idris radi sve do juna 1921. godine, drži im čak i kurseve njemačkog jezika. Tada s trojicom prijatelja osniva Društvo za podršku ruskim muslimanskim studentima u Berlinu. Time su željeli podržati studente i studentice koji dolaze iz Tatarstana i Turkistana u Njemačku. Međutim, udruženje je bilo teško pogođeno finansijskom krizom u Njemačkoj između 1923. i 1924. godine i naposljetku je raspušteno. Iako udruženje nije bilo službeno priznato od njemačkih vlasti sve do 1928. godine, ono je, između ostalog, postavilo nadgrobne spomenike za približno 400 tatarskih zarobljenika koji su umrli u logorima.

Dio Idrisove biografije i dalje je nerazjašnjen, a tiče se optužbi i sumnji da je bio agent Moskve. Prema dokumentu datiranom iz tridesetih godina, Idris je postao komunistički agent u jesen 1922. godine. Naime, vrativši se u Berlin 1922, Idris je počeo raditi kao kulturni ataše u ambasadi Emirata Buhara i tu je dužnost obavljao do 1926. godine. Trgovačko izaslanstvo iz Buhare kupilo je 1922. godine hotel u Berlinu, a Idris i njegovi zaposlenici doselili su se na ovu adresu početkom 1923. Navodno je Idris ovu kancelariju stavio na raspolaganje agentima GPU-a. S obzirom na njegove aktivnosti i na komunističku propagandu, koju je širio na skupovima u Njemačkoj i u novinama koje je objavljivao u to vrijeme, bilo je teško povjerovati da njemačke vlasti nisu znale za njegove aktivnosti te da to nije radio u dosluhu s njima.

Idris je 27. decembra 1924. godine osnovao Društvo pokornosti Allahu za koje je dobio finansijska sredstva od turske, afganistanske, egipatske i iranske ambasade u Berlinu. Navodno je tako prikupljao potrebne informacije za Sovjete. Svrha ovog udruženja bila je kulturno i vjersko okupljanje muslimana u Njemačkoj. Tih godina upoznao je svoju buduću suprugu Şemsülbenat Hanım. Ona se školovala u Njemačkoj, postala liječnica i pisala članke o zdravlju žena. Iz njihovog braka rodila su su dva sina, İldar (1925–2005) i Orhan (1929–2007), te kćerka Gülnar (1927–1998).

Desetak dana nakon rođenja prvog sina, na zahtjev finskog tatarskog trgovca Zinetullaha Ahsena, u Berlin dolazi delegacija i sastaje se s grupom muslimanskih uglednika, među kojima je bio i Idris, s kojima su se htjeli posavjetovati o pitanjima koja nisu razumjeli o Kur’anu i potražiti odgovore na njih. U to su vrijeme finski muslimani uglavnom bili imućni ljudi, koji su se bavili trgovinom i finansijski su podržavali nacionalne borbe ruskih muslimana.

Idris, čiji je utjecaj u Berlinu u međuvremenu opao, putovao je mnogo puta između 1927. i 1930. da bi držao naučne i vjerske lekcije tatarskoj zajednici koja je živjela u Finskoj i Estoniji. Često je kao učitelj posjećivao gradove Ravel i Narva u Estoniji te Helsinki, Tampere i Turku u Finskoj.

Idris se 1933. godine u Njemačkoj počeo baviti prevođenjem i humanitarnim aktivnostima. Preveo je knjigu Adolfa Hitlera Mein Kampf na perzijski. Iste godine počinje raditi kao savjetnik u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova. Ponovo radi kao istraživač i savjetnik u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova od aprila 1934. do maja 1939. godine.

Nakon što je iznio ideju radijskog čitanja Kur’ana, počinje 1937. godine raditi na radiju. Držao je propagandne govore na arapskom jeziku. U to je doba SSSR podržavao oslobodilačku borbu turskih naroda i sarađivao s nacističkim režimom. Prema podacima iz Idrisovog dosjea, počeo je raditi kao prevoditelj a ugovor je potpisao 25. oktobra 1939. godine u Odjelu za radio propagandu Ministarstva propagande.

U novembru 1939. godine Adolf Hitler imenovao ga je Direktorom odjela za tursko emitiranje i vodio je propagandu na turskim radijima. Zvanje profesora dobio je 1940. godine i nakon toga se tako i potpisivao na zvaničnim dokumentima. Početkom Drugog svjetskog rata ponovo je pod nadzorom Ministarstva vanjskih poslova. Činjenica da su ga izbjeglice iz Turkistana mnogo puta optuživale da je sovjetski agent značile su i česte kontrole. Zahtjev za njemačko državljanstvo podnio je 16. decembra 1939. a u februaru 1940. postao je državljanin Trećeg Reicha. Zbog rasističkih stavova nacionalsocijalista, u decembru 1941. godine morao je dokazati da je čiste krvi. Tokom rata protiv Sovjeta, Njemačka je tražila Idrisijeva stajališta o muslimansko-turskom narodu u SSSR-u. Idris za njih priprema spisak s imenima uglednika, navodeći kako se “bave mračnim stvarima”.

Jedno od njegovih tadašnjih stajališta bilo je da bi istočni Turci, koji su u SSSR-u bili podijeljeni na umjetne državice, u budućnosti mogli osnovati vlastitu državu, što je stajalo u dokumentu koji je pripremio po nalogu njemačkog ministarstva vanjskih poslova pod nazivom “Turski Tatari u Rusiji”. Nekoliko je puta držao govore pred legionarima, pred finskim i estonskim muslimanima i hvalio Njemačku ali je stalno bio suočen s optužbama da je komunistički agent.

U augustu 1944. godine jerusalemski muftija imenovao je Idrisija za glavnog imama Istočnoturske vojne unije (DTAB), koja je tek trebala biti uspostavljena. Radi i za SS, a u to je doba angažirao sina Ildara Idrisa da mu pomogne kao prevodilac. Osim što će biti glavni imam u sjedištu SS-a, odlučeno je ga se imenuje za upravnika škole za obuku vojnih imama u Dresdenu. No, na kraju je ipak na tu dužnost postavljena druga osoba, također tatarski imam. Idris je kasnije postao direktor ove škole, brinuo se o odabiru učenika za školu, davao lekcije iz Kur’ana i arapskog jezika. Da bi odabrao učenike za školu, odlazio je u udruženja istočnih naroda i držao konferencije na kojima je govorio o imperijalističkim stavovima Britanije, SAD-a i Sovjetske Rusije protiv vjere islama te šta će se desiti muslimanima ako te zemlje dobiju rat.

Idrisovoj porodici bilo je vrlo teško u Njemačkoj u godinama nakon rata, njihova kuća u Dresdenu uništena je 13. februara 1945. godine u zračnim napadima. Idris je ipak nastavio svoj rad, a u dokumentu koji je potpisao 25. marta 1945. spominje uspostavu institucije novog muftije za muslimane SSSR-a. Ishod Drugog svjetskog rata negativno je utjecao na Idrisa, no on ipak odlučuje ostati u Njemačkoj.

Godinama kasnije mlađi sin Orhan Sadık Han ispričat će da je Idris nakon rata otišao u Pariz i ondje dobio turski pasoš, da je njegov brat Ildar radio kao prevodilac za njemačku vojsku u Italiji te da se porodica u Njemačkoj okupila tek 1946. godine. Orhan je, pak, početkom 1946. godine, nakon što je saznao da su brojni tatarski muslimani zarobljeni u logoru u Badablingu, počeo akciju njihovog spašavanja i slanja u različite turske gradove.

Idris odlučuje otići u Egipat 1946. godine i nastaniti se u Kairu. Počeo je raditi kao prevodilac u palači kralja Faruka, a poslije je u Kairu našao širok krug prijatelja koji ga angažiraju kao imama. U ljeto 1952. godine u Egiptu je došlo do revolucije i kralj Faruk je svrgnut. Iste godine, Idrisov mlađi sin Orhan Sadık Han Idris odlazi u Ameriku na školovanje. Orhan će ispričati da su prodali dijamantski prsten njegove majke kako bi mogli platiti odlazak u Ameriku.

I Idris je zatim napustio Egipat, otišao u Saudijsku Arabiju i ondje počeo raditi kao prevodilac, ali u isto vrijeme nekoliko puta dolazi u Njemačku na različite konferencije kao novinar. U Saudijskoj Arabiji radi kao savjetnik i prevodilac na kraljevskom dvoru i nastanjuje se u Rijadu. Kako je imao problema s vidom, odlučuje otići u München na operaciju mrene iako se porodica tome žestoko protivila. Umro je od upale prostate nedugo nakon što se zarazio bakterijom u bolnici u kojoj je čekao operaciju na oku. Pokopan je na groblju Waldfriedhof u Münchenu.

Idris je bio iznimno harizmatična osoba koja se nakon Drugog svjetskog rata uopće nije zamarala optužbama i istragama u čijem je središtu bio. Bio je produhovljena ličnost, iznimno školovan intelektualac, prosvjetitelj, koji je uvijek isticao važnost obrazovanja, a koji se u jednom trenutku svog života našao na pogrešnoj strani historije. Smatrao je da islam treba reformirati i to je izražavao u svakoj prilici. U svakoj je prilici govorio o neophodnosti temeljitog studiranja geografije, filozofije, historije i biografija slavnih islamskih ličnosti. Tvrdnje da je bio sovjetski špijun nikada nisu nestale. Temelje se na činjenici da je pred početak Drugog svjetskog rata bio uhapšen i osuđen na zatvorsku kaznu, ali da je brzo pušten iz zatvora u Moskvu. Za slobodu je, navodno, ponudio Sovjetima svoje usluge. Ali te tvrdnje nikada nisu dokazane.

Ildar Idris, Alimdžanov najstariji sin, pokopan je u Njemačkoj, u mezaru kraj svog oca a na istom je groblju pokopana i njegova kćerka koja je izgradila karijeru kardiologa. Orhan Sadik, najmlađe dijete u porodici, nastanio se u Americi, gdje je otišao studirati ekonomiju na Stanfordu. Bavio se bankarstvom i poslovima s naftom i automobilima. Prezime “Han/Khan”, kazao je, dodato je njegovom ocu u Afganistanu kada mu je izdat pasoš koji mu je trebao za odlazak u Kairo. Orhan Sadik je umro 2007. godine. Njegova kćerka Janette stručnjak je za oblast javnog prijevoza i transporta. Bila je savjetnica gradonačelnika New Yorka, Michaela Bloomberga.