Činjenica da je Jugoslavija odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata pomagala i politički i oružano stvaranje jevrejske države, s vremenom je gotovo potpuno zaboravljena. O toj pomoći u jugoslavenskoj literaturi i historiografiji tokom jedva da je bilo spomena. Vojni arhivi, a prije svega arhivi UDBE, pod čijim su se okriljem odvijale tajne operacije transfera naoružanja u druge zemlje, još uvijek su zatvoreni. Suprotno tome, strana stručna javnost odmakla je u istraživanju ovog historijskog segmenta.

Kada je, po isteku britanskog mandata u Palestini, 15. maja 1948. proglašena jevrejska država Izrael, okolne arapske države objavile su joj rat. Novonastala država Jevreja stavljena je time pred mnogobrojna iskušenja. U to vrijeme neke od zemalja “narodne demokratije”, poput Čehoslovačke i Jugoslavija, bile su u prijateljskim odnosima s mladom jevrejskom državom. Osim deklarativne političke podrške stvaranju Izraela, ove zemlje pružale su Izraelu i vojnu pomoć. Bilo je tu i čisto ekonomskih razloga – Jevreji su bili prinuđeni da se brzo naoružavaju a socijalističkim državama bio je potreban novac koji su Jevreji u gotovini davali za oružje. Zajednički jezik brzo je pronađen.

Kada su tokom 1948. godine britanski avioni tipa Spitfire bili povlačeni iz naoružanja čehoslovačke avijacije, izraelski zahtjevi za isporuku tih aviona naišli na povoljan čehoslovački odgovor. O pozitivnom odgovoru koji su dobili Izraelci, svjedoči i bilješka u dnevniku Davida Bena Guriona, prvog premijera Izraela, napisana 27. maja 1948. godine.

Ugovor za kupovinu pedeset aviona sklopljen je u septembru 1948. sa cijenom od po 23.000 dolara po komadu. Ali postojao je problem s transferom čehoslovačkih Spitfirea Mk 9 u Izrael. Zbog sovjetskog pritiska, avioni nisu mogli biti prebačeni normalnim transportom. Čehoslovačka ponuda Izraelcima da se avioni po remontu pakuju u kontejnere, zatim željeznicom do jugoslavenskih luka a odatle brodovima u Izrael, predviđala je ogromno trošenje vremena kojeg oni nisu imali. Izraelcima su lovci bili prijeka potreba i onda je riješeno da Spitfire avioni prelete iz Čehoslovačke do Izraela po ugledu na neke slične operacije u Drugom svjetskom ratu.

Jugoslovenske vlasti su, u skladu sa svojom tadašnjom vanjskopolitičkom orijentacijom, 15. jula 1948. godine dozvolile da se transfer ugovorenih 30 aviona iz Čehoslovačke za Izrael obavi preko jugoslavenske teritorije.

Jugoslaveni su tražili 300 dolara po toni tereta, ali su Izraelci uspjeli spustiti cijenu na 200 dolara.

Za ovu priliku jugoslavenske vlasti su odredile letjelište kod Nikšića, koje su zatim Izraelci pripremilo za slijetanje Spitfirea radi popune gorivom. Čitav teren pripremljen je za operaciju do početka septembra 1948. godine u potpunoj tajnosti. Letjelište je nosilo kodni naziv “Alabama”. Za komandanta izraelskog sastava na aerodromu postavljen je Gideon Šošat “Geda”, bivši oficir britanske ratne avijacije. Operacija je nosila šifrirani naziv “Velveeta” (Somot). Plan je predviđao da šest Spifirea lete do Nikšića gdje ih je čekao dvomotorni C-54. On ih je trebao voditi do Izraela. Šest Spitfirea pratilo je transportni C-46 sa svim naoružanjem i opremom koja je prethodno poskidana s aviona kako bi mu se produžio domet.

Prelet prve šestorke iz Kunovica u Čehoslovačkoj bio je 24. septembra 1948. i nosio je naziv “Velveeta I”. Prilikom slijetanja u Jugoslaviji jedan pilot polomio je stajni trap na Spitfireu na kojem je letio. Po raspoloživim podacima taj avion ostao je na popravci u Nikšiću, odakle je rasklopljen i prebačen avionom C-46 tek u novembru iste godine. Preostala petorka je, predvođena jednim transportnim C-54, produžila 27. septembra ka Rodosu i dalje ka Izraelu.

Još 23. septembra u Nikšiću je sletio transportni avion C-54, koji je trebalo da predvodi Spitfiree do Izraela. Istog dana kada su Spitfirei doletjeli u Nikšić, iz Izraela je stigao C-46, koji je odmah produžio za Kunovice u Čehoslovačkoj odakle je prebacio opremu i naoružanje. U povratku pilot se izgubio i sletio “negdje” u Jugoslaviji. Od stanovnika je dobio obavještenja za svoju poziciju i produžio je dalje.

Ali, ni u nastavku leta nije uspio pronaći nikšički aerodrom, već je prinudno sletio 50 kilometara sjeveroistočno od Mostara. Iako je avion bio uništen, teret je ostao upotrebljiv.

Pilot i posada su preko mještana došli u vezu s milicijom, pa zatim sa UDBOM. Odatle su prebačeni u Nikšić. Budući da je prva grupa bila odletjela, u Izrael su se vratili brodom s emigrantima. Sve što je bilo upotrebljivo iz slupanog aviona, jugoslavenske su vlasti predale Izraelcima. U svom izvještaju pilot je ostavio sugestiju za druge izraelske avijatičare, ako bi se našli u istoj situaciji: “Uvijek budite u dodiru sa UDBOM. Ne spominjite Izrael niti govorite o bilo čemu, samo pitajte za tajnu policiju.”

Zbog diplomatskih incidenata u kasnijem letu kroz Grčku, protesta američke diplomatije, ali i vjerovatno očiglednog neprijateljstva sovjetskih satelita na jugoslavenskim granicama, Jugoslaveni nisu bili spremni za nastavak operacije “Velveeta”. Stoga su se Izraelci obratili Bugarskoj za pomoć.

Jugoslavenski susjedi tražili su 10.000 dolara po avionu – što je zabrinulo Izraelce da će ostati bez aviona. Ono što je Ben Gurion mogao da ponudi Bugarima, bilo je 6.000 dolara po avionu i to samo za šest Spitfirea. U isto vrijeme, Izraelci su vodili pregovore i s Jugoslavenima, kojima još nije bila isplaćena prva suma. Konačno, početkom decembra 1948. godine, nakon što su Izraelci platili 600.000 dolara (dug i druga etapa “Velveeta”) dogovoreno je da se nastavi s transferom nove ture Spitfirea za Izrael. Ovi preleti nazvani su operacija “Velveeta II”.

Sljedeći kontingent Spitfirea bio je spreman za isporuku u Čehoslovačkoj. Početkom decembra, Čehoslovaci su uputili deset ovih aviona spakovanih u kontejnere vozom do jugoslavenskih luka, odakle su ove mašine jugoslavenskim brodovima otplovile za Izrael. Još 15 Spitfirea bilo je spremno u Kunovicama za prelet. Dio aviona izraelski stručnjaci u Čehoslovačkoj su modificiraali tako da mogu da lete direktno do Izraela, ako bude bilo problema s međuslijetanjem u Jugoslaviji.

Izraelski piloti dobili su specijalne instrukcije za ovu etapu preleta. Temeljito je pregledan svaki avion i uklonjeni su svi tragovi njihovog dotadašnjeg prisustva u Čehoslovačkoj. Također, niko od pilota nije mogao posjedovati nijednu jedinu ličnu stvar, već samo propisnu izraelsku uniformu s potpuno praznim džepovima. Isto je bilo naređeno i za slijetanje u Nikšiću. Kontrolu nisu prošle ni češke niti jugoslavenske cigarete. Sve je bilo u funkciji priče da je riječ o “eksperimentalnom daljinskom letu iz Izraela, radi provjere kapaciteta dodatnih tankova za gorivo na lovačkim avionima”. Izraelci su dobili naređenje da se striktno drže te izjave. Za sve detalje, ispitivače je valjalo uputiti na izvjesnog Samija Koena, predstavnika izraelske avijacije, koji je stanovao u jednom hotelu u Atini.

Jugoslovenska strana zahtijevala je da svaka od grupa Spitfirea ne bude veća od šest aviona. Posebno je traženo da svi avioni imaju propisne jugoslavenske oznake na ruti do Nikšića, da bi se otklonile sumnje stranih interesenata. Ovakav zahtjev bio je potpuno iznenađenje za Izraelce. Stoga je, nevoljno, grupa od petnaest pripremljenih aviona bila smanjena na dvanaest (dvije grupe od po šest), a oznake Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva (JRV) bile su ucrtane po propisima. Svaku od podgrupa predvodili su dvomotorni transporteri C-46, koji su u Čehoslovačku doletjeli s panamskim oznakama.

Već 18. decembra iz Kunovica su poletjele dvije trojke Spitfirea MK 9 predvođene jednim transportnim avionom C-46. Tokom preleta iznad Jugoslavije ova formacija uletjela je u snježnu oluju u kojoj je izgubljen kontakt s dva Spitfirea. Jedan od pilota se sa svojim avionom srušio i poginuo u planinama na teritoriji Hrvatske. Drugi izgubljeni Spitfire prinudno je sletio u Hercegovini.

Odmah po gubitku kontakta preostala grupa promijenila je kurs i vratila se u Čehoslovačku. Nakon ovog neuspjeha, u kojem su stradali vodeći piloti operacije, došlo je do reorganiziranja među Izraelcima. Novi piloti preuzeli su komandu a nakon što se vrijeme popravilo operacija je nastavljena.

Sutradan, 19. decembra poletjele su dvije grupe od po šest Spifirea ponovo predvođeni s po dva aviona C-46. Prva grupa, koja je poletjela 19. decembra, letjela je tri sata do Jadranskog mora, a zatim krajnjih 45 minuta prateći obalu odakle se skretalo za Nikšić, za “Alabamu“.

Jedan od izraelskih pilota ovako se sjećao svog slijetanja u Jugoslaviji: “Vrijeme nije bilo tako povoljno, ali ni tako loše kao u prvom pokušaju. Vođeni smo do jadranske obale u Jugoslaviji, a onda unutar zemlje do letilišta, isušenog jezera, i to nije bio aerodrom već samo bunker i pokazivač smjera vjetra. Sletjeli jedan za drugim. Bilo je kasno popodne i u mom Spitfireu otkriveno je curenje goriva iz trupnog rezervoara. Bojao sam se da će mi biti naređeno da napustim Spitfire i da letim u C-46, pa sam upitao Gedu Šošata, komandanta baze, šta da radimo? Geda je bio praktičan, odmah je pregledao curenje i rekao da se to može srediti.” Ovaj iskusni letač popravio je kvar pod svjetlima lampe, sve do ponoći kada je avion bio ponovo sposoban za let.”

Po pristizanju drugih šest Spitfirea, tokom 20. decembra otpočelo je ucrtavanje plavih Davidovih zvijezda umjesto improviziranih jugoslavenskih oznaka s petokrakama. Uvečer, 23. decembra 1948. godine, poletjela je prva grupa od pet Spitfirea za Izrael. Polijetanje je bilo izuzetno teško zbog preopterećenosti gorivom. I kasnije, nakon polijetanja, Spitfirei su bili teško upravljivi dok s vremenom nisu olakšali od potrošenog goriva.

Zbog kvara se jedan avion iz ove grupe ubrzo nakon polijetanju vratio u Nikšić. Ostala četiri su poslije pet i po sati sletjela u Izrael. Nakon uspješnog leta prve četvorke, uslijedio je pokret i druge šestorke 26. decembra 1948. godine. Svih šest Spitfirea druge grupe sletjeli su u izraelsku bazu Tel Nof.


Utovar pušaka i mitraljeza namijenjenih Izraelu u Šibeniku

Dolaskom deset Spitfirea u Izrael, operacija “Velveeta” još nije bila završena. U više letova izraelskih transportera, prebačena je zaostala oprema iz Čehoslovačke. Dva transportera su 29. decembra odletjela u Jugoslaviju, odakle su sljedećeg dana dopremili dva neispravna Spitfirea u rasklopljenom stanju. Konačno, 31. decembra, jedan transporter C-46 odletio je da pokupi posadu tajne izraelske baze kod Nikšiča. Ova grupa sletjela je u Izrael, 5. januara 1949. godine. Operacija “Velveeta II” bila je time okončana.

Sljedeći transporti aviona, motora i rezervnih dijelova obavljeni su daleko sigurnijim putem: željeznicom. Sve ove pošiljke imale su oznaku “Željezo u komadu” i išle su preko Mađarske do luka Split ili Rijeka, odakle su brodovima “Trans-Juga” otpremani za Izrael.

Jugoslavija je prvoj jevrejskoj državi isporučivala i drugo naoružanje. O tome zasada nema detaljnijih podataka. Potvrda za to je i sačuvani tenk tipa “ Hotchkiss” u Izraelskom tenkovskom muzeju u mjestu Laron. On je bio jedan od deset takvih tenkova isporučenih iz Jugoslavije, koje su Izraelci, kao prve tenkove, imali u svojoj armiji.

U septembru 2023. godine, neposredno pred početka novog rata u Palestini, donesena je odluka da se u Nikšiću gradi spomenik posvećen operaciji “Velveeta”. Gradnju ovog spomenika osporavaju diplomatski predstavnici Palestine u Crnoj Gori. Oni traže od “Opštine Nikšić da preispita odluku, navodeći da su upravo ti avioni ‘učestvovali u ratnim zločinima’ nad njegovim narodom 1948. godine.”

Izgradnju ovog spomenika inicirala je Jevrejska zajednica u Crnoj Gori, koja će ga s Ambasadom Izraela i finansirati.


Maketa budućeg spomenika u Nikšiću