Ovih dana navršilo se 30 godina od herojske pogibije rahmetli Tahira Turajlića, jednog od simbola odbrane južnih prostora Republike Bosne i Hercegovine. Tek manja skupina njegovih saboraca i prijatelja, okupljenih u Udruženju „Bregava – 42.bbr“, tim povodom obišla je njegov mezar u Blagajskom haremu. Ne tako davno o njemu su snimili i dokumentarni film, koji u općem virtuelno-medijskom prostoru nije zapažen. Voljeli bi, kažu, da postave spomen-ploču na mjestu njegove pogibije, ali to u ovom trenutku nije moguće jer se taj lokalitet nalazi pod kontrolom vlasti HDZ-a.
Po njemu se danas u Mostaru, Stocu, Čapljini ne zove ništa. Teško je očekivati da će mlađe generacije, koje polahko preuzimaju poluge društvenog života, naći motivaciju da mu se institucionalno zahvale i pokažu dužno poštovanje. Njegovi saborci, a rijetki su među živima, pak, više su skloni nositi terete sjećanja i emocija već da pokušavaju da objašnjavaju ko je bio Tahir Turajlić. Jedan od njih reći će da bez suza o njemu ne može govoriti, da ga jeza obuzme pri spomenu Tahirovog imena, a i kako bi mogao objasniti nekome o kakvom se heroju radi kome meci, granate nisu frcali oko glave, ko ni ne zna šta znači juriš i kakvo je srce za to potrebno.
Da je junak, prokazalo ga vrijeme rata
Sjećajući se prvog susreta s Tahirom, priznat će da se uplašio Tahirove odlučnosti i gotovo logički neshvatljivim osjećajem uspjeha u svemu što je radio. „Kad smo ga prvi put čuli, toliko je bio optimističan i siguran u sebe da će, ako treba, osloboditi i cijelu BiH, a nekamoli Dubrave, da će agresorsku vojsku protjerati s onu stranu Drine. On u to nije sumnjao ni truni jedne. Nije se nametao kao vođa, već kao jedan od nas. Ta njegova energija i taj stav svima su nam ulili snage da uradimo to što smo uradili, jer i mi smo htjeli sve o čemu je govori“, reći će nam jedan od Tahirovih prijatelja objašnjavajući nam šta zapravo znači puno povjerenje koje su vojnici Armije RBiH imali pred polazak u borbene akcije. „Kad je Tahir bio s nama, mi smo bili sigurni da će sve na kraju završiti kako treba. U to nije bilo nikakve dileme“, kategorično će naglasiti.
Među borcima IV korpusa 42. bbr, brigada Bregava, prepoznavana je po Tahiru. Smatrali su da su svi borci Bregave hrabri poput Tahira. U ranim ratnim tekstovima Enesa Ratkušića, pisanim u vrijeme događanja, Tahir je opisan i kao neka vrsta zaštitnog znaka te brigade, skoro metafora. Ratkušić će zabilježiti da su diverzanti kojima je komandovao tada 25-godišnji Senad Zećo sebe nazvali Tahirovim imenom. „Oni koji su poznavali Tahira znaju da 'nije bio hrabar'?! Tahir je bio neustrašiv! Bili su to momci koji su u svakom trenutku spremni izvršiti najteže borbene zadatke. Oni su bili ponos brigade i naroda.“ Zato su svoju diverzantsku jedinicu nazvali po Tahiru kao zakletvu da će biti poput njega, a njegovo ime, iako je već bio poginuo, među borcima je dugo ulijevalo dodatnu snagu i dodatnu motivaciju.
Tahir Turajlić jedan je od onih heroja koje je prokazalo vrijeme u kojem su živjeli. Bio je sasvim običan mladić, potpuno nepoznat izvan svog užeg kruga prijatelja. Rođen je 15. 1. 1965. godine u selu Opličići kod Čapljine. Nakon srednje škole radio je u GP „Neretva“ na građevinskim mašinama. Okolnosti u kojima se početkom Agresije na BiH našao bošnjački narod i država BiH tražile su pravovremenu i konkretnu akciju. Kad drugi nisu imali rješenja i prijedloge, javljao se Tahir i nije pitao kako i čime, u svaku krizu ulazio je s uvjerenjem da će je riješiti.
Pravda ne poznaje kompromis
Punim bićem odmah se posvetio aktivnostima Patriotske lige. S obzirom na to da je JNA bila okupirala dubravsku visoravan kao važnu stratešku tačku za dejstva prema Čapljini i Mostaru, oko 400 dobrovoljaca Bošnjaka prešlo je Neretvu i u Međugorju početkom juna formiralo Dubravski bataljon TORBiH. Za komandanta su izabrali Ibru Šutu. U pripremi oslobađanja dubravske visoravni od JNA, premda je samo koju sedmicu ranije imao tešku operaciju, Tahir je bio jedan od najgorljivijih i potpuno ushićen što mu se ta prilika ukazala. Dok su forsirali rijeku Neretvu u ranim jutarnjim satima 7. 6. 1992. godine, neko od njegovih prijatelja je nespretno prevrnuo čamac. Tahir se brzo pribrao i sa svom svojom opremom izvukao ga iz hladne rijeke. S njima i sijač smrti i municiju. Po oslobađanju dubravske visoravni, potpuno se bio posvetio formiranju brigade Armije RBiH. Međutim, jaka i dominantna politika HDZ-a umiješala je svoje prste i na sve način sprečavala takve ideje. Nerijetko su hapsili one koji su htjeli biti u Armiji, a ne u HVO-u. Negdje na punktu kod Domanovića uhapsili su jednog njegovog prijatelja. Čim je saznao, dotrčao je do punkta i na njemu zarobio, postrojio sve zatečeno ljudstvo i oslobodio je prijatelja.
On uopće nije razmišljao o posljedicama, jer trebalo je ispraviti krivdu, a ko će ako neće on?! Dugo nakon toga sve patrole HVO-a imale su naredbu da ga, ako ga primijete, uhapse i sprovedu istražnim organima. Tahir je, kao običan vojnik, imao jednu od važnih, ako ne i presudnih uloga u jesen 1992. godine u operaciji Armije RBiH i HVO-a „Bura 92“ . Tahirova jedinica imala je zadatak probijanja linija odbrane SCA na pravcu selo Trijebanj – Hodovo – Kotašnica – Brštanik (radi se o dijelu općine Stolac). Za kratko vrijeme zauzeli su položaji i neprijatelja pomjerali u pravcu Nevesinja i Berkovića. Ove zauzete linije su ostale do kraja rata i po njima je postavljena međuentitetska linija.
Početkom decembra 1992. godine dolazi do formiranja Čapljinskog odreda ARBiH, koji ujedno bio i treći bataljon brigade Bregava. Rahmetli Tahir imenovan je za komandira druge čete. Tenzije i sukobi s HVO-om već početkom 1993. bili su sve izraženiji. HVO počinje s hapšenjima pripadnika Armije RBiH po naseljima i njihovim domovima, a 15. aprila u dobro organiziranoj akciji uhapsili su komandira brigade i veći broj boraca ove jedinice i odvodili u logore Herceg-Bosne. U tom trenutku oko 120 boraca brigade Bregava bilo je na liniji odbrane prema SCA u rejonu sela Rotimlja. Trideset boraca se izvuklo prema Mostaru i priključilo se snagama 1. mostarske brigade. Među njima je bio i rahmetli Tahir. Tokom mjeseca maja, nakon što je HVO brutalno 9. maja krenuo u potpuno etničko čišćenje slobodne teritorije RBiH, linije odbrane su nadljudskim naporima boraca ARBiH stabilizirane. U tom periodu na dubravskoj visoravni ostao je značajan broj bošnjačke populacije, koje nisu uspjeli pohapsiti i sprovesti u logore.
Opsjednut dubravskom visoravni i rodnim zavičajem
Krajem maja, po naređenju komandanta 4. korpusa Armije RBiH generala Pašalića, jedan vod vojnika iz sastava 42. bbr dobilo je zadatak da se uputi preko Blagaja – Malog Polja – Kvanja – Stanovićkih šuma do Dubrava i proba okupiti razbijene naoružane grupe Bošnjaka na platou Dubravske visoravni. Po procjenama, na području Dubrava nalazilo se oko 300 dobro naoružanih Bošnjaka. Trebao je izvući to ljudstvo na slobodnu teritoriju, kao i formirati grupe za izvlačenje civila. To je bio težak ispit za rahmetli Tahira. Među Bošnjacima Dubrava vladalo je veliko nepovjerenje i niko nikome nije vjerovao. Tahir je imao odriješene ruke s kim i kako će to uraditi, a general Pašalić je na sebe preuzeo ogroman rizik jer je ovako delikatan zadatak povjerio nekome ko nije bio školovani vojnik.
Tahir Turajlić uz pomoć Seje Humačkića rasporedio je diverzantske grupe koje su napale strateške neprijateljske položaje u dubini neprijateljske teritorije, na Domanovićima, Šatorovoj glavici, Gubavici, Aladinićima i Rotimlji, gdje su neprijateljima naneseni veliki gubici. Naravno, ova akcija u smislu oslobađanja ovog podosta velikog prostora, s obzirom na to da „obećana pomoć“, kako je to bilo „dogovoreno na višem nivou“, nije uslijedila, nije dala očekivane rezultate, te su se borci ARBiH nakon jednodnevne borbe s daleko moćnijim neprijateljem morali povući na teritoriju pod kontrolom snaga 4. korpusa u Blagaj. Tog dana Tahir je teže ranjen. Nije mogao da se kreće. Nosili su ga na nosilima. Kad je primijetio da u grupi ima težih ranjenika od njega, ustao je s nosila i prijekorno naredio da umjesto njega nose drugog ranjenika. Skupio je snage i bez viška grimase sa svojom grupom stigao na slobodnu teritoriju u Blagaju. Iako je bilo poginulih boraca, zadatak je ipak uspješno izvršen. Oko hiljadu ljudi je izvučeno iz neprijateljskog obruča.
Činovi mu bili samo povod da stekne veće povjerenje saboraca
Dva dana kasnije uslijedio je žestok napad HV i HVO-a južno od Mostara. Borci 42. brigade odbili su ofanzivna dejstva HVO-a u rejonu Bunice i Blagajskog Huma. Pokazali su da ih je rahmetli Tahir dobro pripremio. Više psihološki nego išta drugo. Uspjeli su razbiti oštricu napada HVO-a te su uz podršku boraca 48. bbr vratiti linije na početne položaje.
Iako je teško ranjen, rahmetli Tahir nije imao vremena za normalan oporavak. Brojno stanje brigade se popelo na oko 400 boraca za koje je trebalo osigurati smještaj i ishranu. Za kratko vrijeme, uz podršku 48. bbr, riješio je smještaj za borce te uspostavio kuhinju u Donjim Vranjevićima. Stanje sa hranom je bilo teško. Jednom mu je logističar predložio da se prestane davati hrana djeci izbjeglica sa područja Dubrava pošto su zalihe hrane minimalne. Samo ga je pogledao i oštro prekorio da se hrana najprije mora osigurati djeci, a ostalim šta ostane. Ova odluka vjerovatno je bila odlučujuća da dubravski borci ostanu sa svojim porodicama u Blagaju i u sastavu 42. bbr, a ne da svoj spas traže u Bijelom polju ili Jablanici i Konjicu i budu pripadnici drugih jedinica 4. korpusa.
Krajem juna 1993. godine brigada je dobila novi komandni kadar. Za komandanta je imenovan Esad Šejtanić, a za njegovog zamjenika rahmetli Tahir Turajlić. Borbeni duh, odvažnost i povjerenje koje je uživao od svojih saboraca doveli su ga na tu poziciju. Bez obzira na to što je ta pozicija zahtijevala puno administrativnih poslova, puno sastanaka i analiza, nije ga to previše zaokuljalo. Bio je čovjek od akcije. Bez saglasnosti komandanta, nedovoljno oporavljen predvodio je svoje borce u operaciji „Buna 93“ od 14. do 18. 8. 1993. godine. Potom se potpuno predao pripremama za deblokadu Mostara u kojoj je bilo planirano da Armija RBiH potpuno oslobodi Mostar. Na sjevernoj strani ratišta vojne operacije izvodile su jedinice 1. korpusa. Akcijom je na svim linijama od Jablanice do Mostara komandovao general Sefer Halilović.
Posljednji juriš
Tahirova 42. bbr je dobila zadatak da izvrši napad na strateško važan objekat brdo Hum iznad Mostara, s kojega su bojovnici HVO-a svakodnevno sijali smrt po Mostaru. Među borcima Armije RBiH brdo Hum, zbog konfiguracije terena, smatrano je neosvojivim. S još nezaliječenim ranama na leđima poveo je svoju grupu u novi proboj. Tog 20. septembra 1993. godine pitali su ga hoće li moći i je li mu rana skroz zacijelila. Samo je kratko rekao da to nije važno već da on mora predvoditi napad. Jednostavno, smatrao je da baš on mora biti svugdje gdje se brani i oslobađa BiH. Znao je da će se i njegovi saborci držati hrabrije ako je on s njima i to ga je vuklo naprijed. U ranim jutarnjim satima 20. 9.1993. godine počeo je napad na Hum.
Tahirova grupa brzo je izvršila svoj zadatak i ovladala kulom iz koje su mjesecima ubijani civili po ulicama Mostara. Njegovi saborci se prisjećaju, gotovo filmske scene, da se Tahir popeo na kulu i da je lomio njen krov kako bi odozgo ubacio bombu od koje su izginuli vojnici HVO-a. Međutim, u toj akciji ostale grupe nisu pratile Tahirovu i nisu izvršile svoj zadatak, nakon čega je njegova grupa praktično ostala u okruženju. Naredio je svojim saborcima da se izvlače s borbenog položaja, a on će ostati zadnji da im štiti odstupnicu. U pokušaju izvlačenja poginuli su Edin, Selvedin, Adis i Sejo. Ostao je sam i junački se borio do posljednjeg daha. Tijela su im ostala na mjestu pogibije. Krajem jula 1994. godine, nakon što je uspostavljeno primirje s HVO-om, njihovi posmrtni ostaci su identificirani, dženaza-namaz Tahiru, Selvedinu i Adisu je klanjana na Blagajskim šehitlucima, a Seji i Enveru u Mostaru.
Za zasluge u odbrambeno-oslobodilačkom ratu rahmetli Tahir Turajlić je odlikovan ratnim priznanjem značka “Zlatni ljiljan”, potom i posthumno “Ordenom zlatnog grba sa mačevima”. Posthumno mu je dodijeljen i čin pukovnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. „Da je rahmetli Tahir poživio do kraja rata, nas bi puno više izginulo, ali bi danas pozicija Bošnjaka i države BiH na dubravskoj visoravni, u Stocu i Čapljini bila kud ikamo povoljnija“, s ponosom da je bio Tahirov prijatelj završio je svoje sjećanje na njega jedan od naših sagovornika.
