Popisom stanovništva u Bosni i Hercegovini, provedenim 2013. godine, pokazalo se da u Bosni i Hercegovini živi 50,1 posto Bošnjaka, 15,4 posto Hrvata, 30,8% posto Srba i 3,7 posto ostalih. Da li će Bosna i Hercegovina biti u stanju da provede novi popis 2023. godine? Svi su izgledi da neće, jer na samom kraju 2022. godine niko ne govori o tome. Dnevnopolitičke teme, formiranje vlasti, nastojanje da se udovolji interesima susjednih država i sl. onemogućuje da se o ovoj temi uopće razgovara. I vjerovatno će i ova tema doći na red onda kada bošnjački politički faktor bude slab i nesposoban da pokuša utjecati na “pravila igre”.
Kakva pravila, kakva igra?, pitat će neko objašnjavajući da je to normalna stvar u svim iole uređenim državama i da oni koji spominju pravila i igre zapravo prave Palestinu od nas. A upravo radi takvih trebamo biti zabrinuti jer oni ne shvataju s kolikim trudom i sredstvima određeni centri moći van BiH pa i u samoj BiH nastoje da se zaboravi značaj multietničke “tigrove kože” – nekadašnje republike BiH, značaj Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma u vezi s povratkom protjeranih sa svojih ognjišta i političke realnosti koja treba da se bazira na popisu iz 1991. godine.
Poređenje Bosne i Hercegovine s Palestinom danas najčešće čujemo od onih koji ne razumiju ni događanja u Palestini zadnjih 80 godina ni događanja u Bosni i Hercegovini zadnjih 120 godina, kao i onih koji još imaju dvojbe u vezi s pojmovima Bošnjak i Bosanac! Za naredni popis stanovništva u BiH treba biti politički pripremljen, treba uočavati demografske tokove i predviđanja u tom pravcu i u sklopu te teme treba definirati nacionalni interes ma koliko to neprikladno izgledalo!
Naravno, i prije popisa treba aktivno proučavati trendove iseljavanja i raseljavanja stanovništva u BIH. Suočavamo se s odlivom radno sposobnog stanovništva, a ta negativna pojava nastoji se povezati s tvrdnjama da Bošnjaci nemaju političke predstavnike koji mogu i znaju upravljati državom, da nismo dorasli tome kao narod i sl. Treba se suprotstaviti lažnim opservacijama koje određene negativnosti nastoje prikazati gorim nego što jesu. One nastoje da “ubiju nadu” da može doći do pozitivnih trendova i promjena od nas samih i da nas uvjere da će nam biti bolje jedino ako nas EU primi u svoje okrilje, ako nas Amerikanci “uzmu pod svoje” i sl.
Bošnjaci kao najbrojniji narod po bilo kojem prošlom i budućem popisu moraju staviti suverenu Bosnu i Hercegovinu kao najveći nacionalni interes. I to ne bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu već suverenu, u kojoj slobodno odlučuju o svojim interesima i Bosni i Hercegovini u cjelini, od Une do Drine, od Save do mora, ne dodvoravajući se nikome.
Ako se prisjetimo događaja od prije 30 godina, kada su na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini glavnu ulogu imali tadašnji politički predstavnici tri konstitutivna naroda, možemo uočiti da skoro pa jedino Bošnjaci, odnosno njihovi politički predstavnici proklamiraju Bosnu i Hercegovinu iz referendumskog pitanja 1991, a to je “suverena i nezavisna Bosna i Hercegovina, država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”, jer dominantni politički predstavnici druga dva konstitutivna naroda imaju neke druge ideje, planove i zacrtane ciljeve.
Medijski teror, koji se podvlači ispod plašta ostvarivanja medijskih sloboda, mnogo šteti prilikama u BiH, a naročito boljem razumijevanju unutar bošnjačkog korpusa. Različiti obavještajni i drugi centri moći pokušavaju ogaditi državu Bosnu i Hercegovinu njezinim stanovnicima kroz poistovjećivanje države s političkim elitama koje su samo privremeni nosioci funkcija u toj državi.
Odnos prema našoj prošlosti nije stvar kojom se “skreće tema” s aktuelnih problema koje imamo. Samo s ispravnim razumijevanjem onoga kroz šta su prolazili naši očevi, djedovi i pradjedovi možemo formirati i stav prema trenutnim dešavanjima. Jer mi smo u mnogim aspektima primorani da se ponašamo upravo suprotno od naših prethodnika, da imamo različite aršine prema istovjetnim problemima nekad i sad, što je pogubno za političko sazrijevanje našeg naroda. Poput sumorne priče o našim precima koji su bili spremni i ginuti za fes kao oznaku svog identiteta, a potom i za “francuzicu”, a protiv fesa možemo i sami navesti neke očitije primjere iz naše svakodnevnice.
Mnogi su Bošnjaci spremni da osude naše generale poput rahmetli Rasima Delića, Sakiba Mahmuljina, Atifa Dudakovića radi njihove “komandne odgovornosti”. S izjavom ako su krivi, pa makar i indirektno, makar i najmanje, nek i odgovaraju! A nisu spremni da priznaju postojanje takve iste odgovornosti (uistinu čak i mnogo veće) spram Josipa Broza Tita. Nije moguće napraviti pravno izjednačavanje (a niko to i ne traži) ovih komandanata nekad i sad, ali potrebno je imati minimum političke i ljudske korektnosti pa uviđati kakva se nepravda čini zaslužnim pojedincima iz našeg naroda, kojih se lahko odričemo, koje urijetko spominjemo, kojih bismo se eto trebali i stidjeti prihvatajući nove “vjetrove koji pušu” i paradigme društvene stvarnosti koje oni sa sobom nose.
