Suvad Hadžić rodio se 1969. godine u Željeznom Polju. Tokom Agresije, od 1992. do 1995. godine, bio je vojnik Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nekoliko godina nakon rata uradio je jednu od prvih historijskih monografija o šehidima neke lokalne zajednice u Bosni i Hercegovini, knjigu U kljunu zelene ptice. Od 2002. do 2006. godine bio je predsjednik BZK “Preporod” Žepče, a od 2010. do 2018. direktor Osnovne škole “Abdulvehab Ilhamija” u Željeznom Polju. Ove godine objavio je historijski roman Bejat, kojim nas vraća u period Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Za Stav govori o svom romanu, potrebi aktualiziranja narativa o našem herojstvu, značaju umjetničkog oblikovanja istine o Agresiji i potrebi da se knjige takvog sadržaja prevode na druge jezike.


STAV: U knjizi Bejat pišete o šehidima, ali i živim herojima suočenim s težinom današnjeg života. O šehidima ste pisali i u Vašoj prvoj knjizi U kljunu zelene ptice. Zašto ste odlučili pisati o šehidima, ali i onima koji su preživjeli rat? Koliko je važno sačuvati od zaborava one koji su svoje živote dali za našu slobodu?
HADŽIĆ: Bejat je napisan retrospektivnim načinom pisanja. Opisuje težinu i ljepotu života, a u isto vrijeme provlači pitanja iskušenja i zapitanost boraca danas te njihovu borbu koja traje i dvadeset pet godina iza rata. Moja odluka da pišem o tome sadržana je u činjenici da danas preživjeli ratnici žive neshvaćeni, uglavnom odbačeni od sistema, a njihovim odlaskom s ovog svijeta odlaze i priče i sjećanja na jedno veoma teško vrijeme koje nam daje za obavezu da čuvamo vrijednosti za koje su mnogi mladi ljudi dali živote. Zaborav zahvata našu zajednicu poput bolesti. Do izražaja dolaze krivci, dok je žrtva utihnula i ne čuje se. Opterećeni smo današnjim životnim izazovima, ali nam to ne daje za pravo da zaboravljamo vrijeme kada je izvojevana skupo plaćena sloboda. Sjećanje na šehide potrebno nam je radi nas. Sjećanjem na njih moramo u sebi probuditi obavezu žrtvovanja za zajednicu, onako kako su to oni činili. Danas je ta žrtva sadržana u obavezi da budemo najkorisniji za zajednicu i domovinu, svako u svom krugu djelovanja.

STAV: U svojoj prvoj knjizi navodite mnoge primjere herojstva. S druge strane, kada danas govorimo o Agresiji, najčešće zaboravimo spomenuti te primjere, svodeći narativ o Agresiji na priču o našoj žrtvi...
HADŽIĆ: Odbrana od Agresije nanijela nam je nesagledive gubitke i štete u svakom pogledu. Međutim, rat je iznjedrio velike heroje, dobivene bitke, pozitivne primjere koji nas uče kako se trebamo odnositi jedni prema drugima i šta su to prave vrijednosti. Bejat je pisan s posebnom emocijom, uz opise posljednjih dunjalučkih trenutaka naših šehida. Te su priče pričali oni na čijim su rukama oni odlazili. U Bejatu govorimo o herojstvima golobradih dječaka koji u tim trenucima prave nezamislive podvige i koji svog druga nikada i ni pod kojim uvjetima ne ostavljaju u rukama neprijatelja. Nisam navodio puno ime i prezime šehida kako bi čitaoci dobili generalnu sliku o herojstvu u svim krajevima domovine, a ne samo na lokalnom nivou. Kako prof. dr. Džemaludin Latić u svojoj recenziji kaže: “U jednoj realističnoj tehnici oslikao je i stradanja u pozadini fronta, gdje ginu djeca koju u svoje naručje uzima zanijemjela majka, često muhadžirka. Tu su i najbliži: očevi, majke, sestre, koji neustrašivim saburom i unutarnjom snagom podnose vijesti o šehadetu svoje djece, sinova, supruga i očeva, ili dolaze iz inozemstva da pronađu njihove mezarove i upoznaju se s narodom koji su branili.”

STAV: Trebamo li podsjećati na te priče o herojstvu? Zbog čega je to važno i kako doprinosi našem odnosu prema domovini?
HADŽIĆ: Podsjećanje na njihovo herojstvo naša je obaveza. Ova knjiga treba da u nama probudi poštovanje i saosjećajnost prema živim svjedocima rata, običnim ljudima među nama koji su neprimjetni, a koji su bili heroji u bitkama vođenim za našu slobodu. Ona treba da nas zainteresira da ističemo pozitivne stvari o našoj domovini, ali i da nas motivira da moramo mnogo raditi i zalagati se kako bi sebi u ovoj najljepšoj zemlji izgradili lijep život za sve ljude koji je vole. Knjiga govori o težini rata i težini života poslije rata, ali i upornosti i ljubavi prema Bosni. Priče o herojstvu još su i važnije zato da bi probudile neka nova herojstva u srcima mladih, ne u smislu borbe na način na koji su se njihovi očevi borili – nadamo se da za to neće biti potrebe – nego u smislu stvaranja svijesti da smo mi herojski narod, a ne samo žrtva.

STAV: Koliko je historije u Vašem romanu?
HADŽIĆ: Kao što sam rekao na početku, Bejat retrospektivno priča o životu ratnika danas i u beskonačnim razgovorima vraća ih u vrijeme rata i sjeća na poginulu braću. Dok se istovremeno bore sa svim onim što život sa sobom danas nosi, oni se hrvaju i s nemanima i košmarima iz prošlosti. Nerijetke su scene u kojima se uz kahvu prisjećaju suboraca palih kao šehidi, njihovih herojstava, ali i njihovog imana. Suočavaju se i s nerazumijevanjem i nezahvalnošću. To su likovi koji su ostali živi nakon rata, koji su prošli kroz stvari koje su nekima danas nezamislive, a sada vide da se u ovom vremenu rijetko odaje počast i onima koji su izgubili život za ovu domovinu. To ih grize, to im govori da bi i oni, da su bili na mjestu šehida, imali isto takvo mjesto u srcima ljudi. Ali bez obzira na sve negativnosti koje ih okružuju, oni nastavljaju na svoj način voditi borbu za opstanak ove države.



Što se tiče historijske dimenzije knjige, najbolji osvrt na historijski dio napisao je jedan od recenzenata, dr. Amir Ismić Baton. On kaže da naši historičari, iako smo ušli u 21. stoljeće, još nisu napisali cjelokupnu povijest Bosne. Iz onoga što je do sada istraženo i objavljeno o našoj historiji možemo utvrditi da su mnogi ratovi i stradanja snašli našu domovinu. Također, dodaje da Bošnjaci o svojoj historiji znaju vrlo malo i da možda u toj činjenici leži razlog velikog broja genocida ponavljanih u kontinuitetu. “Analizom ovog sadržaja i strukture romana možemo zaključiti da autor obuhvata nekoliko tematskih cjelina, i to period same pripreme za agresiju, tok agresije, te završne operacije u odbrani RBiH”, zaključuje historičar Amir Ismić.

STAV: Kakve povratne informacije dobijate od čitalaca? Jesu li ljudi zainteresirani za čitanje takvih djela?
HADŽIĆ: Do sada sam dobio mnogo veoma lijepih povratnih informacija. Posebno me raduje to što mi se javljaju mladi ljudi koji na veoma pozitivan način iznose svoju zahvalnost, a naročito što, kako oni kažu, ni njihovi roditelji ne govore o tom vremenu. Zbog želje da ovo čitaju mladi, Bejat ima i svoju stranicu na Facebooku na kojoj objavljujemo aktivnosti vezane za ovaj projekt. Izdvojio bih osvrt profesora Damira Đuhere: “Početak romana me podsjeća na Ćopićeve likove iz romana Orlovi rano lete, samo bih ja ovdje upotrijebio sintagmu lavovi se rano brane. Dijelovi romana iz Ribine kafane predočavaju atmosferu u kakvoj su i likovi Alije Nametka pripovijedali svoja iskustva o susretu s čudovištima koja se povremeno bude na ovim bosanskim planinama. Izuzetno je bitno isticati da se u borbi s čudovištima treba paziti da i sami ne postanemo čudovišta, a što su likovi Bejata uspjeli ostajući ljudi do kraja romana. Retrospektivni način pričanja i tzv. priča u priči vrlo je zanimljiva metoda kojom se nadopunjuju prošlost i sadašnjost, što čitaoca neprestano drži u iščekivanjima i aktivnoj pažnji. Iako povezano jednom temom, djelo se može analizirati / čitati kroz zasebne cjeline, dio po dio, priča po priča, događaj po događaj. Premda je tematika vezana za najtužnija i najgnusnija vremena u ljudskim životima, kao čitalac nisam susreo Zlo među redovima niti osjetio poruku zla među brojnim porukama koje se mogu susresti čitajući Bejat. Hadžićev roman bit će svjedok bosanskohercegovačke mladosti na ovim prostorima u ovim vremenima, kao što je Mulabdićev roman Zeleno busenje svjedok bosanskohercegovačke mladosti na ovim prostorima u nekadašnjim vremenima.”

STAV: Zbog čega su takve knjige važne, posebno mladima koji kroz obrazovni sistem ne dobijaju dovoljne ili nikakve informacije o Agresiji na Bosnu i Hercegovinu?
HADŽIĆ: S obzirom na to da sam cijeli život direktno vezan za odgoj i obrazovanje mladih, svjedok sam činjenice da naša djeca gotovo ništa ne znaju o sebi i svojoj historiji, a da više znaju o drugima. Zbog stalnih medijskih pritisaka, naši mladi sve više u svoj rječnik ubacuju riječi svojstvene susjednim državama. O našoj prošlosti gotovo se ništa ne zna. Prilikom bratimljenja sa školama u Turskoj vidio sam kako je neuporediva svijest naših i turskih učenika o vjeri, zastavi, državi, šehidima i gazijama. To je jedan od razloga zašto sam se upustio u pisanje, iako ne mislim da sam pisac. Ako nemamo knjige koje opisuju to herojsko vrijeme, onda nemamo pamćenje.



Knjige pamte. Ako nemamo knjige koje po svom sadržaju mogu ući u škole, onda naši mladi neće imati odakle crpiti te spoznaje. Ako mi ne ponudimo svoju literaturu čitaocima, onda će neko drugi kreirati našu svijest prema svojim interesima. Najčešće utjecaj na nas pokušavaju napraviti oni koji ne vole ovu zemlju, a koji nikada nisu ni prestali s pritiscima i omalovažavanjima vrijednosti koje baštinimo. Zato se malo ljudi odlučuje pisati o ovim temama. Zbog toga je veoma važno o ovim temama pričati u školama. Važno je da ovo bude dio nastavnog procesa jer ćemo time djeci podići svijest o tome da je ova domovina vrijedna borbe i ostanka u njoj. Neko je za to dao i svoj život. Važno je napomenuti da sam kroz pisanje ovog djela svjesno koristio dosta naših bosanskih arhaičnih riječi. Za svaku od tih riječi u fusnoti je napisano pojašnjenje. To je također jedan od razloga zašto je ovo djelo prilagođeno korištenju u obrazovnom procesu.

STAV: Koliko je važno književno obraditi temu Agresije na Bosnu i Hercegovinu? Koliko je bitna umjetnička istina o tome?
HADŽIĆ: Bez književne obrade tema o Agresiji, teško je utjecati na svijest ljudi, na njihove stavova o prošlosti i potrebi za pozitivnim promišljanjima o budućnosti u ovoj zemlji. Bejat je pisan srcem, emocijama, istinito, jednostavno, a mislim da u njemu ima i nečeg književnog. Cilj mi je bio da to lahko dođe do srca ljudi, a da donese jaku i svevremensku poruku i pouku. Nadam se da sam u tome uspio. Moram priznati da mi zaista laska rečenica profesora Džemaludina Latića kada kaže: “Bejat je književni događaj!” Da bismo svijest o našoj borbi i izvojevanoj pobjedi podigli na viši nivo, treba nam još mnogo dijela koja će pričati o našem opstanku na ovim prostorima. Svako ko je bio učesnik rata, ili čak bio dijete tokom Agresije, nosi svoja sjećanja na to vrijeme. Kada bismo sve to zabilježili i prenijeli priču na nove naraštaje, siguran sam da bi naša djeca shvatila vrijednost ove zemlje i borili se za ostanak u njoj.

STAV: Bejat se prevodi i na turski jezik. Kada očekujete publiciranje djela na turskom? Zašto je važno djela s ovom tematikom prevoditi na druge jezike?
HADŽIĆ: Prijevod Bejata na turski jezik trebao bi biti završen do proljeća, ako Bog da. Raduje me to što su neki dobri ljudi prepoznali potrebu prevođenja knjige na turski jezik. Samim tim širimo priču o nama, stvaramo jače veze s dokazanim prijateljima, narodom Turske, i time ojačavamo temelje i opstojnost naše domovine. Važno je ovakva djela prevoditi na druge jezike jer ljudi trebaju znati da smo mi herojski narod, da među nama žive likovi iz romana Bejat koji u sebi nose veliku težinu i prošlosti i sadašnjosti, a da su ti likovi vrijedni naše zahvalnosti i poštovanja.


Odlomak iz romana “Bejat”

Rat je davno završio. Naša mladost ostala je u njemu, a mnogi od nas još su u šumama i prljavim rovovima surovih bosanskih planina, koje znaju biti i pitome, onome kome one hoće. Još se bore da sačuvaju svoje voljene od dušmanskog zla. Njih više nema, ali su živi u nama i bitkama vođenim u godinama kada smo mislili da smo nepobjedivi. Ostale su nedovršene bitke, neispričane priče, mladalački polet i dječački cikot. Mnoge bitke gubimo, padamo u depresije, ne prepoznajemo se. Ponestaje vremena za ispunjenje naših želja. A naše želje su malo mira, poštovanja i razumijevanja. Malo razumijevanja za naše neprospavane noći i strahove, za naše dostojanstvo i inate, za našu prolivenu krv i znoj. Jesmo li se izgubili u trci s vremenom ili su ovo, ipak, teže bitke od onih u kojima smo gubili živote? Nisu, samo su one bitke vođene u vremenu naše duhovne nevinosti i iskrenih namjera. U vremenu u kojem smo Vladaru dali bejat da ovo ognjište, koje smo od naših hrabrih predaka naslijedili, ne damo nikome i da ćemo ga sačuvati za naše časno potomstvo. A ovo sad, ovo je bitka što se život zove, nit znaš ko ti je dost, nit dušman.