Naš istaknuti skulptor Stijepo Gavrić, dugogodišnji profesor u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, okončanjem školske 2022/2023. godine otišao je u više nego zasluženu mirovinu. Riječ je o jednom od naših najdugovječnijih skulptora koji je već decenijama autoritet u umjetničkim krugovima ovih prostora. Međutim, o Stijepi Gavriću u posljednje vrijeme više se govori nego inače jer je idejni začetnik i realizator izrade kipa prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića, koji bi trebao krasiti Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, te svjedočiti višestoljetnu postojanost i opstojnost ove zemlje. Nažalost, zbog miješanja retrogradnih političkih faktora u proces odlučivanja o lokaciji na kojoj će se u konačnici naći ova bista, još uvijek nije došlo do njenog postavljanja u Sarajevu, ali bez obzira na to sve, bronzani kralj Tvrtko uskoro će iz livaonice stići u naš glavni grad.

Stijepo Gavrić rođen je 1958. godine u Tuzli. Godine 1978. završava Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, a četiri godine poslije (1982. godine) okončava i skulptorski studij na Odsjeku za kiparstvo Akademije likovnih umjetnosti, također u Sarajevu. Od 1985. angažiran je kao profesor u školi čiji je bio nekadašnji učenik. Izlagao je na mnogo grupnih i nekoliko samostalnih izložbi, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u inozemstvu. Autor je i nekoliko spomenika postavljenih na javnim mjestima. Učestvovao je i u mnogobrojnim kiparskim kolonijama, kojima je itekako značajno doprinio svojim autentičnim kreativnim skulptorsko-umjetničkim radom. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade Udruženja likovnih umjetnika BiH za skulpturu.

Kako je ovaj umjetnik rekao za Stav, skoro čitav svoj život je u školi, a i radni vijek mu je prošao u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu.

„Navikao sam se, kao i učenici, na određeni ritam. Zna se tačno kada je nastava i kada počinje raspust. Normalno mi je što je završena školska godina. Kao i učenici, i ja se obradujem raspustu, s tim što se krajem augusta zaželimo nastave te jedva čekamo da počne. Ovaj put za mene neće biti tako jer sam ovaj put, na neki način, otišao na 'doživotni raspust'. Za svaki raspust sam imao planove za veće ili ozbiljnije radove jer se tada mogu posvetiti samo skulpturi. Ovaj put nije tako zato što čekam da se spomenik kralju Tvrtku I Kotromaniću doveze u Sarajevo, a možda i malo zato što računam da ću imati više vremena. Radim skice i neke skulpture u plastelinu, a imam i jedan nedovršen kamen“, počeo je Stijepo Gavrić uz riječi da je vrlo moguće da umjetnici nikada i ne odu u pravu penziju.

Portret – neiscrpna tema i nadahnuće

Ovaj Tuzlak s mjestom prebivališta u Sarajevu objasnio je zašto baš skulptura.

„U moje vrijeme u Umjetničkoj školi se poslije završene prve godine birao odsjek. Radili smo sve pomalo: crtali, slikali i modelirali. Odlični učenici su mogli birati odsjek, a slabije su profesori raspoređivali. Ja sam mogao birati jer mi je sve dobro išlo i sve sam nekako volio. Bio bih na velikoj muci da nisam vidio kako moj professor Luka Ilić kleše. Zaljubio sam se u kamen na prvi pogled i ta ljubav traje istim intenzitetom i dan-danas“, otkrio nam je.

S druge strane, pokušao je iznijeti svoju predstavu o tome zašto se nove generacije odlučuju na bavljenje ovim vidom umjetnosti.

„Uvijek je bilo i bit će učenika koji žele biti vajari. Iskonska je čovjekova potreba da nešto oblikuje. Pogledajte samo djecu – kada vide glinu ili blato, bez premišljanja se zalete. Međutim, kada porastu, mnogi od njih s razlogom počnu razmišljati od čega i kako će živjeti, pa stoga nerijetko izaberu 'sigurniji put'. Najuporniji i oni koju biraju srcem ne odustaju“, dodaje.

Napominje kako je kamen materijal koji najviše odgovara njegovom senzibilitetu.

„Zahtijeva, osim talenta, mnogo vremena, upornosti, smirenosti i istrajnosti, a ja te osobine posjedujem ili stremim da ih steknem. Portret je bio i ostat će neiscrpna tema i nadahnuće za mnoge umjetnike koji se bave figuracijom. Ruke i portret su najteži motivi u skulpturi, a ako dodamo da je najzahtjevnije raditi skulpturu u kamenu, sve postaje jasno. Ne bježim od teškoća i izazova. Naprotiv, ja ih tražim. Od 'Češljara', mog prvog portreta u kamenu, do danas portret mi nije dosadio. Ljudsko lice i ruke najviše govore o čovjeku, a ja sam, kao što znate, figurativac“, njegove su riječi.

Skulptura kralja Tvrtka kao kapitalno djelo

S ponosom govori da je skulptura bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića njegovo kapitalno djelo i, naravno, želi ga čim prije pokazati. Osim njega, kaže da svi dobri ljudi ove zemlje žele da ovaj veliki simbol države BiH bude postavljen na pravoj i dostojnoj lokaciji koja dolikuje skulpturi koja predstavlja suverenitet naše države, koja neće uniziti i omalovažiti njegov značaj.

„Ali, eto, konačna lokacija još nije dodijeljena. Nemam informaciju, a i ne očekujem da Anđelina Ošap Gaćanović promijeni mišljenje, jer njeno odbijanje svake predložene lokacije nije stručno mišljenje, već unaprijed zauzeti politički stav sa željom da se ovaj simbol opstojnosti bosanske države nikada ne postavi. Tvrdim da bi se ovaj spomenik odlično uklopio u svaku lokaciju koju je ova gospođa odbila. Mišljenje mnogih uglednih i stručnih ljudi, kao i ljudi koji žele mir, dostojanstvo i prosperitet, jeste da se kralj Tvrtko I Kotromanić mora postaviti na mjesto koje mu pripada, a to je u parku ispred zgrade Predsjedništva naše države“, podvlači Gavrić uz napomenu da su i građani ogorčeni te da govore da ga po svaku cijenu treba baš tu postaviti.

Kako navodi, kultura i umjetnost su vrlo utjecajne i upotrebljive u političke svrhe. To svi političari, napominje, dobro znaju i zato umjetnike ili slave ili sputavaju. Ističe da naše podneblje nije drugačije od nekih drugih podneblja, već da je naša trenutna situacija turbulentnija. Uprkos svemu, najavljuje da će kip Tvrtka I Kotromanića za koji dan biti u Sarajevu u zatvorenom prostoru i da će biti dobro zaštićen.

„Mislim da će političari na koncu shvatiti značaj ovog projekta i da će Kralj ugledati svjetlo dana u ovoj godini. Moje strpljenje je bezgranično iako sam doživio određeno razočarenje“, kratko se nadovezao.

„Apsurd je da neko može da ne želi kralja Tvrtka I Kotromanića ili da ga želi samo za sebe. Kralj je i u svoje vrijeme bio izuzetno napredan. Nije bio veliki ratnik, nego mudar vladar pod čije okrilje su se rado sklanjali i drugi narodi jer su se tu dobro osjećali. Takve civilizacijske vrijednosti i danas proklamiraju svi koji su, kako kažu, na evropskom putu, pa stoga nisam mogao ni pretpostaviti da je moguća ovakva situacija.“

Obećao izložbu u Tuzli

Što se materijala tiče, priča kako se opredijelio za bronzu jer je proces izrade, iako složen, brži od rada u kamenu.

„Poslije izrade metalne konstrukcije modelirao sam ga intenzivno tri mjeseca, često i po petnaest sati dnevno. Zatim smo napravili gipsani kalup i izlili pozitiv u gipsu. Potom su nastupili livci. Uzimali su otiske u gumi i gipsu, pravili voštani model, ponovno kalup, pa je uslijedilo sušenje, topljenje voska i konačno lijevanje bronze. Dijelovi se onda cizeliraju, spajaju varenjem, te se na koncu cijela figura patinira. To je trajalo, također, tri mjeseca i to je taj 'jednostavni proces'. Završena skulptura čeka već osmi mjesec. Da sam znao da će ovoliko potrajati, možda bih izabrao kamen. No, kako sam bio uslovljen izuzetno kratkim, za ovu vrstu i količinu posla čak štaviše većini skulptora nemogućim i neizvodivim vremenskim rokom čak i za izvedbu u bronzi, kamen uprkos 15-satnom radnom vremenu (nerijetko bez pauza) nije dolazio u obzir“, priča nam kako je tekao proces izrade.

Na samom kraju ukazao je na bitnost kiparstva u savremenom trenutku.

„Uloga skulpture, naročito spomeničke, po mom mišljenju, ogromna je, neizmjerna. Sjetite se samo da ne moramo ići na izložbu, da je uvijek izložena, da se po njoj mnogi gradovi prepoznaju, da neprestano govori o historiji i kulturi grada i države. Ne možemo se nimalo pohvaliti u smislu pravog vrednovanja vajarstva. S obzirom na to da nam je budućnost u ujedinjenoj Evropi i ukoliko želimo izgledati evropski, trebat će nam još skulptura. Što se tiče vajara, nije problem. Bosna je uvijek bila rasadnik talenata.“

Iako je rođen u Tuzli, izuzetno je dugo Stijepo Gavrić vezan za Sarajevo. No ono što je obećao i što planiran ispuniti u narednoj godini jeste organizacija izložbe njegovih radova u rodnom mu gradu – gradu soli.