Ako je agresija na Ukrajinu nešto pokazala, onda je to da se historija ponavlja i da se vraća poput bumeranga. To se dogodilo Putinu sa njegovim neuspjelim Blitzkriegom u Ukrajini ali i slučajevima pucanja u vlastite vojnike što je Staljin već primijenio u Drugom svjetskom ratu izdavši Naredbu 227. Objavljena 28. juna 1942. godine, kolokvijalno je bila poznata kao direktiva „Ni korak nazad“.

Naredba 227 značila je dozvolu političkim komesarima da ubiju slabiće u vlastitim redovima. Ključno je bilo da se svaki pedalj sovjetskog tla brani i da Nijemci shvate da bi ih napredovanje kroz Rusiju na kraju uništilo. Pucanj u glavu nije bio jedina kazna. Kazne su bile od službe u drugim jedinicama do pogubljenja po prijekom postupku; tako je četvrt miliona vojnika Crvene armije osuđeno na smrt zbog neposluha. Najkrvavije mjesto bio je Staljingrad, grobnica hiljada vojnika.

Naredba 227 svoje korijene ima koju godinu ranije, kada je Adolf Hitler mobilizirao vojsku i poslao ih ka ruskim stepama. Cilj mu je bio osvojiti SSSR, s kojim je samo dvije godine ranije potpisao pakt o nenapadanju i doći do Kavkaza kako bi preuzeo svoju veliku nagradu: naftu. Za ostvarenje ovog cilja mobilizirao je više od tri miliona vojnika i hiljade tenkova. Te su snage bile podijeljene u tri vojske.

Taj veliki plan bio je poznat pod nazivom Operacija Barbarossa, a započeo je 22. juna napadom iz zraka. Bombardovano je 66 ruskih aerodroma i uništeno više od 1800 letjelica kako bi se omogućilo napredovanje 'Wehrmachta' bez otpora. Oklopne snage gazile su bez prestanka a apješadija je ubijala sve koji su se spaili tenkovskog napada.

Kako su mjeseci prolazili, kalendar je stigao do decembra 1941. godine, godine u kojoj je njemačka ofanziva zaustavljena hladnoćom i Crvenom armijom. To je dovelo do toga da je Staljin odlučio započeti operaciju vraćanja sovjetske teritorije. Sve to, s gladnom vojskom, niskog morala i neuvježbanom. Međutim, vođa SSSR-a ostao je pri premisi da se domovina mora spasiti pod svaku cijenu. Ignorirao je mišljenje jednog od svojih vrhunskih vojskovođa, Georgija Konstantinoviča Žukova, koji mu je savjetovao da ojača redove prije nego krene u napad.

Ekspanzija je, kao što se i moglo očekivati, bila je potpuni neuspjeh osim u određenim izoliranim točkama i pogodovala je dolasku Hitlerove protivofanzive između juna i jula. Tenkovi su krenuli ka Kavkazu da bi se dokopali dragocjene nafte i Staljingradu. Sljedećih mjeseci situacija je bila iznimno delikatna za Staljina, čiji su se ljudi, nedovoljno naoružani i obučeni, suočili s dilemom umrijeti pred nacističkim bojnim brodovima ili se povući.

Nijemci su započeli svoju ljetnu ofenzivu na jugu SSSR-a i napredovali su vrlo dobrim tempom. Sovjeti su uveliko pojačali moskovski front, ostavljajući jug pomalo nečuvan, što je omogućilo ovo brzo napredovanje. Došlo se do tačke u kojoj se više nije moglo ustupati teritoriju, jer su naftne bušotine na Kavkazu bile ugrožene a moral je bio nizak. Morali su reagirati u tako nastaje Naredba 227.

Iz očaja Staljin je poslao strašnu Naredbu 227. Razlog je bio jednostavan: ako se njegovi ljudi nastave povlačiti, prepustili bi gradove od velike važnosti za nacionalni duh u ruke nacista. Zauzvrat bi Hitleru otvorili vrata sovjetskih tvornica oružja koje su pomaknute "vijak po vijak"  na istok. Očajne mjere za očajna vremena, moglo bi se reći.

Poznat kao 'Naredba br. 227 Narodnog komesara za odbranu SSSR-a', od 28. jula 1942., ovaj propis je započeo objašnjenjem samog Staljina o bolnoj situaciji koju je njegova zemlja doživljavala u tim sudbonosnim trenucima:

„Neprijatelj svakog dana šalje sve više vojnika na front i, bez obzira na žrtve, napreduje u unutrašnjost Sovjetskog Saveza, zauzima nove teritorije, razara i pljačka naše gradove i siluje, ubija i pljačka sovjetski narod. Njemački osvajač je na putu za Staljingrad… i spreman je platiti svaku cijenu kako bi zauzeo Kuban i Sjeverni Kavkaz, zbog njihovog obilja nafte i pšenice.'

U sljedećim redovima Staljin je izjavio da je iz prve ruke znao da se sovjetsko stanovništvo osjećalo "apsolutno razočarano" kad je vidjelo da su se trupe na kukavički način odlučile povući u naseljenija mjesta. “Mnogi proklinju Crvenu armiju što se povukla na istok i napustila naš narod pod njemačkim jarmom”, kazao je.

U tom smislu istakao je i da je to nedopustivo ponašanje jer je iza sebe vojska napustila "očeve, majke, žene, braću i djecu". Zanimljiva izjava za nekoga ko je nedugo potom natjerao hiljade građana da ostanu u Staljingradu protiv svoje volje i poginu pod njemačkim oružjem. Kasnije je naglasio da je nemoguće nastaviti povlačenje pred neprijateljskim pritiskom:

“Neki su se nedavno tješili mišlju da se možemo nastaviti povlačiti prema istoku, budući da imamo velike teritorije, velike dijelove zemlje, veliku populaciju i obilje pšenice. Ovim argumentima pokušavaju opravdati svoje sramotno ponašanje i povlačenje. […]. Teritorija SSSR-a koju su okupirali fašisti i teritorije koje planiraju zauzeti su kruh i resursi naše vojske i naših civila, nafta i čelik naše industrije, tvornice koje opskrbljuju naše trupe oružjem i streljivom, naše željeznice… […] Svaki djelić teritorija koji predamo fašistima jača ih i slabi našu obranu i našu domovinu.”

Zbog svih tih razloga, vrhovni vođa SSSR-a tvrdio je da je od velike važnosti iskorijeniti one glasove koji su govorili o povlačenju i navodili vojnike na želju da "izdaju" svoju domovinu bijegom s ratišta. "Ni korak unatrag! Od sada će ovo biti naša deviza. Moramo ustrajno štititi svaki posljednji bastion, svaki zadnji metar sovjetskog tla, štititi ga do posljednje kapi krvi", rekao je Staljin u uvodu ovog zakona. Kasnije je također istakao kako je iznimno važno znati da se u svakoj situaciji (pa makar bila i nepovoljna) može poraziti neprijatelj, budući da Nijemci nisu bili "tako jaki kako su tvrdili glasovi defetista".

Zauzvrat, čelnik je naglasio da SSSR ne može tolerirati činjenicu da postoji vojska koja je spremna dopustiti da jedan centimetar sovjetske zemlje padne u ruke Hitlera, kako bi svatko tko se povuče bio "istrijebljen na licu mjesta". Ova naredba je, naravno, proširena i na oficire. “Od sada će željezni disciplinski zakon svakog oficira, vojnika i komesara biti: niti korak unatrag bez zapovijedi vrhovnog zapovjedništva. Svaki zapovjednik kao i svaki politički komesar koji se povuče bez zapovijedi, smatrat će se izdajnikom zemlje i tako će se i tretirati.”

Međutim, ono što je najviše zabrinjavalo u vezi s Naredbom 227 bila je odmazda koju je donijelo smatranje "izdajnikom domovine". Kazne su varirale ovisno o vojnom činu u kojem se spomenuta "kukavica" nalazila, no istina je da su u svim slučajevima bili okrutni. Zapovjednici su imali priliku preživjeti što nije vrijedilo za vojnike, koji su imali mnogo nepovoljniji tretman ako bi napustili svoj položaj. Ako bi se odlučili povući tokom napada, primili bi metak svojih suboraca.

„Armijskim vojnim savjetima i zapovjednicima armija naređuje se da formiraju tri do pet dobro naoružanih gardijskih postrojbi, da ih rasporede u pozadinu nepouzdanih divizija i da u slučaju neurednog povlačenja pogube defetiste i kukavice“, piše u pravilniku.

Ipak, smrt nije bila najgora kazna koja je mogla zadesiti vojnika. A to je da, ako je vojnik počinio kukavičluk na frontu, Naredba 227 također utvrđuje da se može poslati u strašne "kaznene bataljone". Te su grupe činili svi oni koji, smatrani "izdajicama domovine", nisu poginuli na frontu i uspjeli su se vratiti kući. Njihova glavna karakteristika je da su uvijek bili postavljeni u prvi red borbe i na najopasnija mjesta kako bi iskupili svoje grijehe pred Domovinom. Opet, ova se mjera primjenjivala i na obične vojnike i na oficire.